Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Kronika zločina u Modrićima

Naslov originala: Kronika zločina u Modrićima | Godina: 2023 | Trajanje: 26 minuta | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Luka Klapan | Scenarij: Luka Klapan | Producent: Udruga Jedina solucija
Kronika zločina u Modrićima - redatelj: Luka Klapan
Kronika zločina u Modrićima – redatelj: Luka Klapan

Što god znali o nemilom događaju iz naziva djela Luke Klapana, naslov Kronika zločina u Modrićima izrazito snažno sugerira da će rečeni kratki dokumentarni film potanko, argumentirano, dokumentirano publiku upoznati s time što se, kako i kojim slijedom zbivalo u zaseoku Zadarske županije, smještenom ponad Obrovca i Zatona Obrovačkog, mjestašcu vjerojatno najpoznatijem po tomu što se ondje rodio i odrastao (u ovom filmu nespomenut) omiljeni hrvatski nogometni reprezentativac današnjice Luka Modrić. Da će publiku informirati dobro zaokruženim, usredotočenim dokumentarno-novinarskim slikopisnim sažetkom, koliko je i moguće u filmu trajanja kraćega od pola sata.

Međutim. Iako u tematskom središtu Kronike zločina u Modrićima doista jest ratni zločin što su ga u srpnju 1992. i siječnju 1993., za Domovinskoga rata, počinili pripadnici tzv. Milicije SAO Krajine, strijeljanjem usmrtivši sedmero mještana, civila, o čemu ćemo i biti informirani – iako ne detaljno – posrijedi je ostvarenje koje ponajviše privlači, moglo bi se reći, nježnom suosjećajnošću, iskrenim zanimanjem za ljude, za osobe, sviješću o bogatstvu i nedokučivosti sudbine pojedinca, tihom ljudskom znatiželjom o bližnjem, susjedu, poznaniku, neznancu. Bez patetike, dramatiziranja, tezičnosti, tek prijateljskim promatranjem, nenametljivim druženjem, proživljavanjem bez uplitanja i zadiranja u intimu. Poetsko-poetičnim poćutom vrijednosti i ljepote osnovnih životnih divota, onih koje se uglavnom, zbog svakodnevne sveprisutnosti, gotovo i ne primjećuju kao velebni dar, već se doživljavaju kao podrazumijevane datosti.

Nakon uvodnog teksta, ispisanog bijelim slovima na crnoj pozadini, kojim se skicozno kontekstualizira Domovinski rat „devedesetih godina prošloga stoljeća“ i njegovo zahvaćanje u život stanovništva Bukovice i Ravnih kotara, eto nas u Dubokim Jaslama na Velebitu, danas, gdje dvoje pastira u godinama ljeti, da umaknu od vrućina, čuvaju blago – ovce, koze, krave, kokoši. Oni su Ilija i Jelena, bit će ispisano na ekranu, a taj se, prvi dio filma,  usredotočuje na njihov posve običan svagdan, mužnju, izvođenje stoke na ispašu, kuhanje, jedenje. Prozborit će ponajviše o tomu kako ondje žive, tek pokoju o negdašnjim događajima o kojima je riječ. U Modrićima, sve je stanovništvo „uzmišano, nema kuće gdje nisu Srbi i Hrvati. Dok taj vražji rat nije počeo, nitko o tomu nije vodio računa“, kaže Jelena. Klapan (redatelj, scenarist, tonski snimatelj, montažer i producent) smireno, s prigušenim divljenjem i poštovanjem bilježi njihov nezahtjevan pristup marnom obavljanju svoga posla na divnom zraku, pod krasnim svjetlom širokoga neba, u velebnom, stamenom krajobrazu, dostojanstvenom prirodnom domaćinu koji velikodušno dopušta da čovjek i životinja uživaju u onome što im nudi na raspolaganje. U planini se bivuje skromno, no zar je više i potrebno? Pritom stječemo dojam da gledamo kakav umalo etnološko-etnografski zapis koji kradom – doduše, možda dobrohotno izbjegavajući uočiti i naglasiti mukotrpnije stvarnosne čimbenike – veliča jednostavnost prizemljenog prihvaćanja živovanja, a koja se nekako samorazumljivo nadaje i vrlo duhovnom. Podsjetit će ton i ugođaj, pa i svjetonazorno gledište, na sjajna djela kao što su ovdašnje davnašnje Druge (1972) Zorana Tadića ili talijanska suvremena Rupa (Il buco, 2021) Michelangela Frammartina.

Drugim dijelom filma u Zatonu smo Obrovačkom, gdje postariji, neimenovani seljan, bit će pčelar, jednako posleno čisti i obnavlja košnice, mahom šutke, da bi potom, iz ovjerenih dokumenata registratora pohranjenoga u metalnom ormaru, bez uputa i objašnjenja, počeo čitati imena. Ekran će se zatamniti, naslutit ćemo da je riječ o poginulima, ubijenima. Potom će drugi starina, teško hodajući, podupirući se štapom, došavši na lice mjesta, opisati kako su baš ondje stradali stradalnici, da bi zatim protagonisticom slike postala dubokim borama izrezbarena Anđelka, koja, skupljajući granje za potpalu, neće reći baš ništa, a o njoj će, sprva neviđena, govoriti Jelena. Pretkraj će i Jelena, stojeći u selu, na poprištu susreta sa zlikovcima, prepričati kobno zločinstvo kojemu je i sama malne bila žrtvom, da bi završnica, retorički snažno mjesto, ponovno pripala da tako kažemo, sporednom liku, šutljivoj Anđelki.

Rečeni svjedoci govorit će poput obične čeljadi, što i jesu, možda ne posve pouzdano niti posve pregledno, no onako kako se sjećaju, po duši, što su i kako zapamtili. Ljudski. Kad ih se već pita. Bez uočljivog poriva za uvjeravanjem, izazivanjem sućuti, bez vidljive ljutnje, duboko ganuti, razočarani, možda i pomireni s nepromjenjivošću nepromjenjivoga. Bilo, pa prošlo. Ali strašno. I trajno utisnuto.

Dramaturški nerazmetljivo neobična i začudna Kronika zločina u Modrićima meko, obzirno korača u dobrome ritmu, bez jare i huške govoreći o tragediji, primjećujući da nakon nje, vremenom, život stoički teče dalje, jer mu, zapravo, i nema druge. Ne uključujući u film stručnjake, povjesničare, političare, vojna lica, pravnike, ni ne spominjući sudski postupak i presudu, ne snimivši spomen-obilježje žrtvama, već isključivo komunicirajući s čovjekom, mještaninom, narodom, Klapan ponajprije ukazuje na grozu osobne kalvarije ljudi što stradaše kao uzgredne žrtve u žrvnju tuđih velikih zamisli.

Janko Heidl

Janko Heidl

Janko Heidl (Zagreb, 1967), studirao je filmsku režiju na ADU u Zagrebu. O filmu piše od konca 1980-ih za razne tiskovine i elektronske medije, najdulje u Večernjem listu (1994-2009).

Svi članci

Posljednje objave