Materijali koji su kružili o dodjeli Europskih filmskih nagrada prije same ceremonije isticali su tri velebitne točke: prebacivanje svečanog događaja s ranog prosinca na sredinu siječnja u lovu na relevantnost u okvirima američko-britanske „sezone nagrada“; istovremeno odbacivanje ustaljenih konvencija („generičkih scenarija“) istih događaja angažiranjem škotsko-irskog redatelja Marka Cousinsa, velikana filmske esejistike, sa zadatkom da od tradicionalno zamornog formata uradi uzbudljivo umjetničko iskustvo („postigne veći odjek“); konačno, kako navodi donedavni predsjednik odbora Europske filmske akademije Mike Downey, prevladavanje „osjećaja društvene i političke odgovornosti“ kao i „političkog otpora“. Ironično je, ako ne i autoironično, da se Akademijini planovi veće originalnosti na razini teksta zamataju u pressovske floskule, kao i da se europski film konstruktivno postavlja prema komercijalnijim dosezima svojih kulturno-kolonizatorskih partnera kao kakav darker prema svojim dosadnim rođacima na obiteljskom okupljanju (možda nismo tako bogati i utjecajni, ali barem imamo kulturni, intelektualni i estetski kapital), dok im se istovremeno priklanjaju načelnim usklađivanjem datuma s usporedivim događanjima među zapadnjacima. Žele li oni uistinu dekolonizirati filmsku scenu i „osvježiti jezik nagrada“, kako je to dočarala uvažena predsjednica Juliette Binoche, ili samo igrati na predodžbu europskog kao art-filmskog i nastaviti spavati na iskonstruiranim lovorikama?
Teško mi je shvatiti da je Mark Cousins, vizionar zaslužan za epski, petnaestosatni serijal Priča o filmu: Odiseja, svoj veliki esej o Europskim filmskim nagradama odlučio otvoriti grozomorno generičkim pitanjem: zašto volimo film? I to u dvorani punoj profesionalnih filmskih radnika. Lukavci će možda argumentirati da se on istovremeno obraća i televizijskim gledateljima, ali na to mogu postaviti protuargument da, izuzmemo li činjenicu televizijskog prijenosa, ta patka nit’ se gega kao patka, nit’ se glasa kao patka, a bogme ni ne izgleda kao patka. Gledajući na HRT-u, u oči odmah, poput kakve čestice prašine, upada otklon od regularnih televizijskih formata; to što se ekipa odlučila za ultraširoki format – prema slobodnoj procjeni od 2,55:1 – simbolizira ambiciju, ali ne i pismenost; barem ne za naivčine pred ekranima. Naime, umjesto da fokus stavi na televizičnost spektakla, kreativni tim sve snage kao da je (jalovo) uložio u borbu s tradicionalnim zamorom među nazočnima (v. završnicu u kojoj Cousins sve pobjednike poziva na scenu za potrebe fotografiranja); stoga mogu reći da vjerujem da su desetak filmskih eseja koje je Cousins priredio za projekciju na više ekrana u dvorani bili odlični, ali ne mogu biti posve siguran, zato što su bili site-specific, razvijeni za potrebe same dodjele i nisu dobili televizijski tretman koji bi se očekivao. Džaba ti sve ispisano perje ako ga ne znaš kadrirati i uklopiti u postojeće vizualno tkivo.
Morao sam se zapitati i jesu li snimatelji, voditelji i producenti uopće dobili kakve upute ili protokol? (v. scenu s dijeljenjem Vardinih krumpira, tijekom koje Agnesina kći, kostimografkinja Rosalie Varda, čeka da joj se netko makne s telepromptera). Da su u središtu pažnje posjednuti na svečanosti iskristaliziralo se i u nizu kadrova oduševljene publike koja svojim mobilnim telefonima snima razne trenutke tijekom večeri; gledatelj pred ekranom tu se mogao zabavljati meta-odgonetkama kao što su: što to oni točno vide? koga to oni snimaju? koliko je zaista dobar zum na njihovom aparatu? imaju li dovoljno memorije? Plan osvježavanja „jezika nagrada“ odvijao se akumulacijom prizora ljudi i njihovih naprava za praćenje.
A što je s Downeyjevim inzistiranjem na snažnijem društveno-političkom pozicioniranju Europskih filmskih nagrada; ima li u tome kakvo zrno istine ili je sve pire krumpir ispraznih označitelja? Za odgovor nudim pet najsnažnijih estetsko-društvenih odluka u večeri.
1. Dodjelu je otvorio pasionirani govor Jafara Panahija, poznatog iranskog disidenta, čiji je film Jedan običan incident bio nominiran u četirima kategorijama (bez pobjeda, nažalost vjerojatno i u onoj još neodlučenoj, LUX Audience). O „jednom od najgorčih perioda u povijesti Irana“ Panahi je govorio bez zadrški, na neki način preslikavajući radnju vlastitog filma; dok iranska vlada vrši neviđeni masakr nad napaćenim narodom, važno je oduprijeti se normalizaciji nasilja jer, kako je rekao, „ako svijet sada ne odgovori na ovo“, ono će se proširiti neviđenom brzinom. Zazor od politike čini nas aktivnim sudionicima u „tami tišine“. Utjeha futura izuzetno je tanašna, kao što su godine i desetljeća genocida u Palestini prokazale; otpor novom nenormalnom u ovom post i metamodernističkom svijetu odavno je dislociran van mogućnosti verbalizacija. Dobitnik Zlatne palme, koji svojim umjetničkim djelovanjem riskira sve, svoj je govor dao u „ikoničnoj“ Haus der Kulturen der Welt u Berlinu (sreća da mu nitko nije pozvao policiju) i prigodno postao tek usputna točka u tekstovima o večeri kojom su dominirali vrlo privilegirani Skandinavci.
2. Nagrade su najavljivane i dodjeljivane istim linijama; u manjku velikih imena u publici, uručiteljice i uručitelji nagrada u dvoranu su ulazili iz urnebesno snažnog blještavila, kao prave zvijezde, dok su ih slavniji kolege najavljivali audioporukama. Ipak, nagradu za najbolju najavu ide u ruke predsjednici Europske filmske akademije, glumici Juliette Binoche, koja je slavnoj Liv Ullmann uručila nagradu za životno djelo uz poduži (AI) pregled njezinog života i karijere, valjda računajući da 87-godišnju ženu ne služi najbolje pamćenje („radila si s Bergmanom“). Norveška glumica i redateljica Ullmann, pak, osim za životno djelo treba biti nagrađena i za svoj kupus riječi – u teškoj situaciji u kojoj se kolektivno nalazimo, najavljuje ona, filmaši ispisuju rune za budućnost. Kada nas više ne bude, naime, za stotinu ili tisuću godina, filmovi će našim nasljednicima poslužiti kao putokazi kroz prošlost – jedino se nadam da će o životinjskom carstvu učiti iz Prašćića Babea, a o muško-ženskim odnosima iz Sirovih strasti. Ullmann se kratko osvrnula i na ovogodišnji skandal s Nobelovom nagradom za „mir“; da parafraziram, kazala je da je „grozno kada nagrada ode u ruke osobe koja je zaslužuje i onda ona tu nagradu da nekome drugome“, voldemortovskom logikom ustručavajući se izgovoriti imena. Bez problematiziranja same dobitnice, Venecuelanke Maríje Corine Machado, inače velike zagovornice privatizacije državne naftne industrije i ljubiteljice američkog imperijalističkog „širenja demokracije po svijetu“, naša draga glumica nezadovoljna je što je Machado svoju medalju obezvrijedila poklonivši je seksualnom-predatoru-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti. Onaj tko ju je dodijelio, poručuje Ullmann, može je i oduzeti, očito zaboravljajući da Machadin potez nije otklon od ustaljenih pravila već prokušana formula (v. Hamsun i Goebbels). Bile nam to rune ili ruine, aplauzom je dvorana otpratila zaista vrsnu glumicu koja je svoju nagradu itekako zaslužila i koju, čini se, neće nikome drugome dati.
3. Kada smo stigli do treće nagrade, one za najboljeg europskog glumca, i kada je još jedan Skandinavac stigao na pozornicu, nepobitni Stellan Skarsgård, postalo je jasno da nam predstoji večer dominacije Sentimentalne vrijednosti Joachima Triera. Međutim, autoru ovih redaka u oko je upalo (blago rečeno) nešto sasvim drugo. Ne znam ni što je gospodin točno rekao (nešto o normalnosti), ni kakve je zahvale Renate Reinsve, dobitnica nagrade za najbolju europsku glumicu, uputila zato što mi je pažnju počela krasti pozadina; radi li se o svemirskom brodu ili benzinskoj postaji ili setu za novi film Nicolasa Windinga Refna? Dok je Trierova pitka i dirljiva limunada nastavila nizati nagrade, nisam se mogao odlučiti jesam li više zabavljen ili zgađen tim napadno pozicioniranim, liminalnim „AI slopom“? Umjesto odgovora nudim izbor triju najzačudnijih motiva: (a) tenisica koja visi u bespuću svjetlom okupane pećine dok Nadia Acimi, Luís Bértolo & María Rodrigo primaju nagradu za casting (b) veš mašina u predvorju hotela dok Jonas Dornbach, Janine Jackowski i Maren Ade primaju svoju nagradu Eurimages za međunarodne koprodukcije & (c) veliki kufer u džungli dok ležerna Alice Rohrwacher prima svoju nagradu za europski doprinos svjetskoj kinematografiji. Kako se prtljaga može zateći među paprati nije toliko teško odgonetnuti, ali što jedan stroj za pranje rublja radi nasred jezive prostorije javne namjene ostaje misterij – trik je u simulaciji koja ne završava, rad na filmu posao je koji nikada ne završava. Posebno priznanje, ili molba za kaznenim progonom, ide osobi koja se dosjetila od Varde napraviti najgadniji krumpir (v. komentar vizualnog umjetnika Ulua Brauna pod videom). Detaljnija analiza dijaboličnih vizuala za „osvježene“ Europske filmske nagrade, nažalost, nadilazi okvire ovoga teksta, ali ako „talentirani umjetnici“ u PFX-u budu angažirani i dogodine, njušim nadahnuće za zaseban filmski esej.
4. Nagradu za najbolnije očitu izjavu večeri dodijelio bih Tarnu Willersu, genijalnom oblikovatelju zvuka, koji je 2023. osvojio za zastrašujuće aktualnu Zonu interesa Jonathana Glazera, a koji je na ovoj svečanosti trebao dodijeliti nagradu u istoj kategoriji. Prije nego što su nagradu primile Laia Casanovas, Amanda Villavieja i Yasmina Praderas za Sirāt (pozadina: nadzemna garaža okupana suncem), Willers nas je sve podsjetio da se film treba „i čuti i osjetiti“. Osim Cousinsovih aforizama o jedinstvenoj moći kina da prikaže život kakav jest, ovdje vrijedi spomenuti i dobitnike nagrade za koprodukciju koji ističu da producirati film traži više od financija – filozofiju. (Ili nešto tomu slično, ne znam, piljio sam u spomenutu veš mašinu.) Film se, prema tome, ne treba samo čuti i osjetiti, već producirati i mistificirati, najbolje uz umirujuće zvukove rada kućanskog aparata po izboru. A nagrada za najbizarnijeg uručitelja nagrade bez sumnje ide u ruke švicarskom glumcu Davidu Bennentu; nakon što je izlistao zemlje, Ukrajinu, Siriju, Izrael 7.10. (not to be confused with „Izrael [franšiza, ostali datumi]“) i Gazu (valjda misleći na Palestinu), prisutnima je poručio da su oči svete, kao i djeca, zato je važno da ih zaštitimo od ružnih stvari poput prizora rata i/ili raznih distopijskih proizvoda vojno-industrijskog kompleksa. Oči su važne, ponovo ističe, a posebno one „kasting direktora“.
Prije same završnice izvještaja čitateljima razočaranima manjkom informacija o svim dodijeljenim nagradama preporučujem druge stranice, od one službene do raznih portala. Sama činjenica da je Sentimentalna vrijednost predvidljivo pokupila sve najsnažnije nagrade dodjelu je učinila dosadnom (uz Trierov čudan i donekle razočaravajuć flex, „Iako smo napravili film o disfunkcionalnoj obitelji, mi smo jedna jako funkcionalna obitelj“), premda priznajem da sam bio zahvalan što ne trebam više gledati Jacquesa Audiarda kako ustaje za još jednu nagradu za daleko precijenjenu Emiliju Pérez.
5. Red je da se posebna točka ovoga popisa posveti čovjeku koji je prošlu godinu proveo promovirajući hrvatsku kinematografiju, Igoru Bezinoviću i njegovom dokumentarnom hitu Fiume o morte! Nakon velikog uspjeha Nebojše Slijepčevića i njegovog najboljeg europskog kratkog filma, Čovjeka koji nije mogao šutjeti prošle godine, Bezinović se također popeo na pozornicu i primio nagradu za najbolju europski dokumentarac. (Ako koga zanima, iza njega i producentice Vanje Jambrović protezalo se polje sjajećih krumpira.) U govoru zahvale dao je još jednu političku poruku večeri, vjeran svojim studentskim temama; osvrnuo se na medijski nepopraćene prosvjede više od pola stotine tisuća mladih diljem Njemačke protiv daljnje militarizacije najavljene novim zakonima o služenju vojnog roka. Njegov istup tim je važniji što se odvija u gradu u kojem se već godinama normalizira policijsko nasilje nad prosvjednicima te čiji gradonačelnik ne pronalazi vremena za susret s Irene Khan, UN-ovom posebnom izvjestiteljicom za slobodu izražavanja. S „runama za budućnost“ Slijepčevića i Bezinovića možemo se nadati nastavku trenda europskog nagrađivanja društveno angažiranih filmova iz naših krajeva.
Iz svega navedenog možemo izvući zaključak da nije svako (načelno) osvježenje podjednako osvježavajuće, te stoga manifestaciji Europskih filmskih nagrada za iskazani „osjećaj društvene i političke odgovornosti“ kao i „političkog otpora“ mogu dati ocjenu 2/3, uz optimistično iščekivanje da će oni razdijeljeni krumpiri proklijati u mnogo nepredvidljivih, ideološki subverzivnijih i sjajno rogobatnih smjerova koji dovode u pitanje stanje stvari.
