Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search
Teško mi je shvatiti da je Mark Cousins, vizionar zaslužan za epski, petnaestosatni serijal Priča o filmu: Odiseja, svoj veliki esej o Europskim filmskim nagradama odlučio otvoriti grozomorno generičkim pitanjem: zašto volimo film? I to u dvorani punoj profesionalnih filmskih radnika.
Po dužnosti primoran gledati čitavu trosatnu dodjelu nagrada američke Akademije filmskih umjetnosti i znanosti (koja tradicionalno balansira između potrebe da, s jedne strane, po najkraćem postupku odradi što treba i želje da, s druge strane, iz te repetitivne muke izvuče televizijski događaj vrijedan gledanja), autor ovih redaka odlučio je fabricirati svoje iskustvo i svoja četiri zida zamijeniti onima dvorane Dolby Theatre.
Hrvatskom filmu ne uvijek naklonjenoj javnosti ove je godine za oko vrlo galantno zapeo kratkometražni igrani film Čovjek koji nije mogao šutjeti.
Tri desetljeća nakon što je njegov cjelovečernji redateljski prvijenac ovjenčan kanskom Zlatnom kamerom, Jacques Audiard u Cannesu je proljetos predstavio svoje najnovije ostvarenje – stilsko-žanrovski eksperiment koji se samo naizgled doima kao radikalan iskorak u opusu francuskog redatelja.