
Ovogodišnji Human Rights Film Festival prikazao je brojne dokumentarne i eksperimentalne naslove koji direktnim aktivističkim pristupom prikazuju i propituju raznolike politički i povijesno kompleksne prilike u svojim državama, kao i brojne diskriminatorne prakse i kršenja ljudskih prava. Samo neki od primjera su filmovi poput El Paradiso XXXI, 108 (2022), It’s a long way from Amphioxus (2019) ili A Fidai (2024) redatelja Kamala Aljafarija. Tematski blizak, ali pristupom ipak mnogo direktniji i dokumentaristički naklonjen je film Kamay (2024), afganistanskih redatelja Ilyasa Yourisha i Shahrokha Bikarana. S jednim od redatelja – Ilyasom Yourishom, kojemu je Kamay prvo filmsko ostvarenje, razgovarali smo o političkoj i društvenoj pozadini filma, pristupu temi, kao i o projektima u pripremi te nadama za budućnost afganistanske filmske scene.
Kako si naišao na obitelj preminule djevojke i na njezinu priču?
U studenom 2017. godine igrom slučaja naišao sam na vijest o samoubojstvu djevojke pripadnice etničke skupine Hazara iz centralnog Afganistana koja je studirala na Sveučilištu u Kabulu te ju jednostavno nisam mogao ignorirati, budući da sam i sam pripadnik skupine Hazara, a bio sam i student navedenog sveučilišta, kao i moja sestra i mama. Intuitivno sam osjećao da se iza te vijesti nalazi vrlo bitna priča o trenutnom alarmantnom stanju u Afganistanu što se tiče ljudskih, a pogotovo ženskih prava. Kao pripadnik Hazara etničke skupine znao sam što to u akademskom svijetu i Kabulu implicira. No, iako sam etnički „manje poželjan“ građanin, moj spol ipak osigurava mnogo veću razinu sigurnosti, a i društvenih privilegija. Nažalost, moje sestre, majka, pa i preminula djevojka bile su izložene dvostrukoj diskriminaciji – onoj etničkoj i rodnoj. Stoga, iako nisam osobno doživio toliku količinu verbalnog nasilja kao djevojke iz Hazara zajednice, ipak sam duboko osjećao nasilje koje je podnosila moja obitelj.
U to su se vrijeme zbog slučaja samoubojstva djevojke organizirali veliki studentski prosvjedi, na kojima sam i ja odlučio sudjelovati. No, ubrzo mi je postalo jasno da sudjelovanje na prosvjedu nije dovoljno, budući da se žar brzo raspline. Osjećao sam da je potrebno otići korak dalje. Igrom slučaja, na jednom od prosvjeda upoznao sam daljeg rođaka preminule djevojke preko kojeg sam, nakon nekoliko poziva i kontakata, došao i do njenog oca koji me je vrlo srdačno primio u svoj dom i čak bio zahvalan što netko radi film o njegovoj kćeri. Već sljedeći tjedan došao sam kod obitelji i proveo neko vrijeme s njima, odmah sam znao da je ovu priču važno ispričati te da su likovi, okruženje i cjelokupni kontekst izuzetno zanimljivi. Tako sam polako krenuo u potragu za filmskom ekipom, što nije bilo lako jer tada nisam bio u filmskim krugovima. Nisam znao niti producente niti montažere, a niti mogućnosti financiranja dokumentarnih projekata. Doslovno sam upisao na internet “kako financirati dokumentarni projekt”, dok sam filmsku ekipu nalazio preko prijatelja i usmenom predajom. Napokon sam upoznao i kolegu redatelja Shahrokha Bikarana. Mogao bih reći da je cijela priprema tekla vrlo spontano, amaterski uz niz sretnih okolnosti.
Stvarna i prava Sloboda teško se ostvaruje bez intersekcijskog promišljanja i roda i etniciteta. Možeš li opisati svoja razmišljanja o stvaranju narativa oko ta dva pojma i kako je film iz njih nastao?
Snimanje filma trajalo je šest godina i tijekom tog vremena puno se tema otvorilo i promijenilo, ali i odnos između njih se postepeno razvijao. Filmski jezik je postajao razrađeniji i promišljeniji, pa tako i društveni odnosi čija se dinamika snažno tematizira u filmu. Nisam unaprijed mislio raditi film o odnosu spola, odnosno roda i etniciteta, već je sama tema nametnula pitanje identiteta kroz različite prizme. Kada sam prvi put došao u rodnu kuću preminule djevojke Zahre, upoznao sam članice njezine obitelji i odmah uvidio da je nužno aktivno portretirati upravo njih – kao poveznicu između preminule djevojke i njezinog identiteta pripadnice grupe Hazara. Mlađa sestra Freshta je aktivna spona jer kroz film prikuplja bilje kamay koje je Zahra aktivno proučavala za diplomski rad. Freshta je snažno osjećala da ima dužnost javno istupiti o slučaju preminule sestre i to je napravila upravo u ovom filmu. Također, priča njihove mame je vrlo zanimljiva – dolazi iz obitelji koja se desetljećima aktivno bori protiv centralizirane vlasti i putem mnogih kanala zagovara veća prava za mnoge etničke manjine u zemlju, a ukazuje i na sistemsko nasilje nad djevojkama i ženama općenito, a posebno nad pripadnicama etničkih manjina. Dakle, snažni ženski likovi su već bili u priči i odmah mi je bilo očito da ću veći dio filma posvetiti upravo njima.
Koja je uloga krajolika centralnog Afganistana u promišljanju i oblikovanju filmskog narativa?
Kada sam prvi put putovao iz Kabula u centralni Afganistan, gdje veliki dio Hazara zajednice živi, pa tako i djevojčina obitelj, ostao sam zapanjen ljepotom krajolika i njegovom surovošću, divljinom i, na prvi pogled, ogoljenošću. No, kada se krajolik pobliže upozna te kada se počne pričati s ljudima i čitati lokalna povijest, postaje jasno da sadrži mnogo više od zapanjujuće ljepote. On doslovno reflektira postojanje Hazara zajednice. Krajolik kakav je danas, uvelike se prilagodio životu zajednice i obrnuto – jedan na drugog utječu. Zaista je fascinantan nivo kohabitacije Hazara i takvog surovog krajolika, a upravo je ta simbioza bila tema nikada završenog diplomskog rada preminule djevojke. Konkretno, budući da je Hazara skupina većim dijelom stočarska zajednica, tema diplomskog rada bila je mogućnost prehrane stoke biljkom kamay, što je inače tradicionalno ime Hazara zajednice te ne postoji “znanstveni” naziv za tu biljku. Djevojka je hranila stoku isključivo tom biljkom nekoliko mjeseci i vidjela je neke benefite, a kada je predala dio rada mentoru, on ju je navodno pogrdio i rad nazvao “neznanstvenim”, budući da imenuje biljku“ etničkim”, odnosno lokalnim imenom, što u akademskoj zajednici nikako nije dozvoljeno, čak i onda kada ne postoji „znanstveno ime“ za pojedinu biljku. Bila je slabo ocijenjena, iako je napravila vrlo detaljno istraživanje, mnogo više no što se očekuje od studenta diplomskog studija. Dakle, krajolik, i sve što u njemu obitava i raste, kao da neprekidno stoji na putu između Hazara skupine i ostatka svijeta, a sam pokušaj probijanja tog nasilno postavljenog zida može završiti fatalno, zbog emocionalnog i psihološkog zlostavljanja i diskriminacije. No, isti je krajolik stoljećima štitio Hazara skupinu, pružajući im sigurno utočište visoko u planinama, kamo vojska u rukama represivne vlasti nije moga doći.

Lokalno bilje kamay u filmu predstavlja snažni simbol teškog života Hazara zajednice, ali i odlučnosti i upornosti za preživljavanjem, unatoč stoljetnom nasilju. Kako si odabrao biljku kao motiv oko kojeg se gradi narativ? Koliku važnost kamay predstavlja u skupini Hazara?
Svaki put kad sam došao pričati ili s obitelji ili sa širom lokalnom zajednicom, kamay se gotovo uvijek spomenula, kao da identitet Hazara zajednice ne postoji bez te biljke. Ova biljka raste samo na uzvisinama i ima je mnogo pa se tijekom godina počela upotrebljavati u različite svrhe – prehrambene, ljekovite, stočarske, itd. Kamay je na neki način stvarno simbol Hazara zajednice, prvenstveno u smislu otpornosti i načina života. Biljka je simbolična spona. U procesu promišljanja i cjelokupnog stvaranja filma, kamay je bila mišljena kao poveznica zajednice s margine i njihova neposredna okoliša, u kojem žive već stoljećima. Povrh snažnog društvenog i povijesnog značaja, biljka predstavlja i snažnu sestrinsku ljubav preko koje borba i želja za pravednošću i jednakošću dodatno dolaze do izričaja.
Reci nam više o svojoj filmskoj i umjetničkoj praksi. Koje su ti teme u fokusu i kako bi opisao svoj filmski pristup?
Budući da je moja pozadina novinarstvo ali i istraživačka praksa općenito, veliki dio moje prakse i rada odnosi se na duboko istraživanje teme, pogotovo njezine povijesti, socijalnih, političkih i kulturoloških konotacija. Nažalost, do vrlo nedavno ljudi u Afganistanu uopće nisu imali pristup velikoj većini filmske produkcije, kako one mainstream, tako i nezavisne. Platforme za gledanje filmova nisu postojale, jednostavno se nije moglo doći do svjetske filmske produkcije, a odlazak u kino je bilo vrlo skup i ograničen za privilegirane. Filmovi koji su prikazivani u kino distribuciji uglavnom su bili potpuno apolitični holivudski naslovi, poglavito akcijskog žanra. Sada je situacija nešto bolja, no i dalje je pristup, pogotovo svjetskoj nezavisnoj kinematografiji, gotovo nepostojeći. Tako da su za nas filmovi bili nepoznanica, a tek su nedavno postali novo sredstvo bilježenja stvarnosti, ali i borbe. Sad kad putujem po filmskim festivalima često mi se događa da me redatelji i ostali filmski radnici pitaju o nekom filmu, ili klasiku ili o recentnijoj produkciji, i ja često ne znam, budući da sam tek nedavno ušao u svijet filma iz vrlo osobnih razloga, portretirajući vlastitu sredinu. Nisam proučavao filmsku povijest i nisam bio na akademiji, tako da sam malo “autsajder” što se tiče znanja o filmu općenito. Moje znanje proizlazi iz promatranja sredine u kojoj sam odrastao i refleksije o životu u njoj. Film ne vidim kao karijerni potencijal, za mene je to način preživljavanja, ne u materijalnom smislu, već u emocionalnom i psihičkom.
Imaš li trenutno projekt koji je u pripremi i što bi svakako želio realizirati u sljedećih nekoliko godina?
Trenutno se snima jedan, nažalost, vrlo delikatan i politički potencijalno opasan projekt s nezavisnim i tajnim filmskim kolektivom u Kabulu, čije ime zbog sigurnosnih razloga ne smijem otkriti. Ja sam također dio kolektiva koji se trenutno intenzivno bavi pitanjem snažne represije talibana nad djevojkama i ženama od preuzimanja vlasti 2021. godine. Fokus će biti na pitanju osobnih sloboda naravno, ali kroz jednu specifičnu prizmu. Teško mi je reći kada bi film mogao biti gotov i prikazan na festivalima, budući da je situacija već dulje vrijeme vrlo teška i nepredvidiva. No, smatramo da je stanje u Afganistanu veliki misterij svjetskoj zajednici i da bi pogled “iznutra”, odnosno kroz lokalnu perspektivu, mogao biti ključan za dublje razumijevanje trenutnog teškog stanja za sve stanovnike, a ponajviše za djevojke i žene.