Koji je to film najviše obilježio ono što se obično nazivlje povijest kinematografije? Paaa… odgovori na ovo pitanje sezat će od Griffithova Rođenja jedne nacije, Eisensteinove Oklopnjače Potemkin, Wellesova Građanina Kanea, pa do ultimativnog filma o povijesti čovječanstva, Kubrickove Odiseje u svemiru 2001…. Neki bi – s obzirom na povijesni trenutak – s nesumnjivim pravom rekli da je to Trijumf volje Leni Riefenstahl!?
Ipak, za filmofile to je nešto sasvim drukčije. Naravno, najveću dozu nove životnosti, “svježe krvi” u svjetsko kino donio je jedan, naoko, maleni film, sasvim ograničenih idejnih namjera i vizure. DAAA… Do posljednjeg daha (À bout de souffle, 1960). Jean-Luc Godard, njegov tvorac, do ovog je ostvarenja slovio kao nesumnjivi enfant terrible francuske kulturne i umjetničke scene, poznat tek prijateljima. Ali, nakon dugometražnog kino prvijenca stvari su se stubokom promijenile. Snimljen 1959. – tako kažu – u ciglih 20 dana, ovaj je film zasjekao duboko i trajno u način gledanja i razmišljanja o filmovima. Ponajprije, svojim senzibilitetom. Jer, nijedan dotadašnji važni kino uradak nije donio toliko političke i ine nekorektnosti, ikonoklastike i “šamara društvenom ukusu” – ali i razigranosti, nesputanosti, spontanosti, izigravanja pravila struke… Možda… jedini al pari utjecaj ovome imao je Jarryjev anti-teatarski Kralj UBU, početkom 20. stoljeća… Godard, sàm, pak, postao je – pogotovu svojim kasnijim angažmanom i aktivizmom – utjelovljenjem teze da film jest “forma koja misli”.
Naravno, nijedan istinski filmofil (kinofil, cinéphilo) nije mogao ovime ostati netaknut. Richard Linklater, jedan od najpropulzivnijih, nezavisnih američkih kino autora, odazvao se “sirenskom zovu” da mu oda navlastiti hommage. No, ponajprije film Novi val (Nouvelle vague, 2025.) američkog autora, zapravo, nije tek posveta Godardu i njegovom prvijencu. Kako i sam naslov kazuje, posvemašnja je to posveta fenomenu koji se naziva “novi val”. Ali… i filmofiliji kao takvoj. Stoga, Linklaterov film korespondira prvenstveno s filmofilima. Iskreno, držim da malo znači onima koji nisu upoznati s kontekstom cijele priče oko Godardova prvijenca. Naime, sa svime onime što čini ozračje revolucionarne promjene u svijetu kina, a koju su donijeli mladi francuski filmaši.
Do posljednjeg daha bio je posljednji dugometražni debi jednog od trojice najvećih imena imena iz skupine autora koji su ponikli u okviru čuvenog časopisa Cahiers du cinema. Chabrol i Truffaut su, naime, svaki iza sebe već imali prve kinofilmove. S takvim Truffautovim trijumfom i kreće priča Linklaterova filma. Nakon uvoda u zamračenoj kinodvorani, ubrzo svjedočimo canneskoj premijeri 400 udaraca. U istome zamračenom prostoru susrećemo i Suzanne Schiffman, jednu od najvažnijih autorica časopisa, ali i Chabrola, o čijem se prvijencu, Lijepi Serge govori na partyju nakon premijere. Pred Godardom (iza čuvenih, “kultnih” crnih naočala, ponajprije glasom (!), uvjerljivo ga tumači Guillaume Marbeck) nalazi se presija prelaska s filmske kritike i esejistike na praktičku potvrdu poetike koju su cahiersovci i novovalovci propagirali već dugi niz godina. Naime, sve kreće još od Truffautova teksta iz 1954. Stanovita tendencija u francuskome filmu. (Ovdje stoji i jedna primjedba: iza skupine stoji i lik André Bazina, čije se ime, začudo, uopće ne spominje u filmu!?)
Truffaut (Adrien Rouyard) i Chabrol (Antoine Besson), u duhu zajedničke poetike, sudjeluju u stvaranju Godardova prvijenca. Truffaut kao scenarist, zapravo autor priče – jer u neuobičajenom Godardovom procédéu i nije bilo klasičnog scenarija – dok je Chabrol figurirao kao umjetnički redaktor i savjetnik. Ali… sve je bilo u geniju velikog Švicarca u francuskome filmskom pokretu. U njegovoj ideji, zamisli, imaginaciji… totalno kaotičnoj improvizaciji. Naravno, ničeg ne bi bilo niti bez dvoje protagonista po čijim ulogama pamtimo ovo antologijsko kino-čudo. Casting je Linklaterova djela sjajno uobličio likove Jean-Paul Belmonda u interpretaciji Aubry Dullina, a pogotovo kroz maestralnu izvedbu Zoey Deutch kao Jean Seberg. Sličnost glumaca glumcima jedan je od Linklaterovih aduta, Verfremdungseffekt…
Film je autor snimao s očitim respektom prema kultu Jean-Luc Godarda. Je li to polučilo i vrijedan i zanimljiv filmski artefakt, neovisno o odabranoj temi? Može li se u slučaju djela pod nazivom Nouvelle vague govoriti i o navlastitoj mu vrijednosti? Konačno, ima li Linklaterov uradak barem sličan karizmatski učinak poput tematiziranog klasika svjetske kinematografije? Naravski, malo preuveličavam intenciju ovog filma. Ali… nameće se pitanje o smislenosti Novog vala i izvan metafilmskog konteksta. Je li ovaj film “pametna kino zabava” u najpozitivnijem smislu te riječi? Te… Ima li u njemu duhovitosti koja bi izlazila i izvan okvira dobro poznatih priča i urbanih legendi o snimanju Godardova prvijenca? Hmmm… teško.
Prepoznajemo se kao filmofili. U tom smislu uživamo u citatnosti protagonista imena Jean-Luc Godard. Njegova laissez-faire “radna etika” zarazna je. Njegov pomaknuti smisao za humor, pak, svojstveni je umjetnički postupak, kao i spontana nepretencioznost kakvu posjeduju tek… genijalci. Impuls je to koji nosi recepciju filma od strane “znalaca”. Primjerice, tu spada i Godardov izričaj da loši umjetnici imitiraju, dok oni “pravi” ne čine ništa drugo doli, jednostavno, “kradu”(!). (Ovdje se, pak, prisjećam iskaza Waltera Benjamina kojim se služi kako bi opisao svoju esejistiku i “način pisanja”.)
Kontinuitet i kronologija, a ponajprije sama konvencionalnost naracije, međutim, kod Linklatera upravo proturječe protagonistovu (Godardovu) temeljnom načinu rada bez linearne dijegeze i fabularne sređenosti. Pitanje je: kako bi sam veliki redatelj prihvatio ovakav, zapravo vrlo konvencionalan prikaz njegova rada? Koji bi bio raison d’être ovog artefakta?
Fenomen kojim se Linklater bavi u ovome filmu prevažan je za povijest vizualne umjetnosti. I ne samo… Novi val je kasnije, posebično na području rock-glazbe označavao razaranje svih postulata prihvatljivog i dotad uobičajenog estetskog koda i mjerila. Punk i new-wave su u anglosaksonskom idiomu učinili za buntovni umjetnički iskaz jednaku subverziju kao i ono što je to nouvelle vague učinio na polju filma i kino artizma.
Što nama današnjima uopće znači novi val? Ali ono, doista(!), u nekovrsnoj “virtualnoj aktualizaciji” (Deleuze)!? Što je, pak, “sva ova” filmozofija (Pourriol)? Ako se poslužimo Godardovom definicijom kina kao “radikalne kritike informacije”, ili, pak, Deleuzeovom odrednicom filma kao “ontološke povijesti vremena kao takvog”, Linklater je vrlo doslovno i površno iznio tek jedan – zapravo, vrlo površni i deklarativni – prikaz kultnog filma. Dovoljno? Umjetnički opravdano? Vrijedno gledateljske recepcije?
Da, barem za sve nas koji volimo Do posljednjeg daha kao ultimativni art film. Doista, mogli smo uživati u prepoznavanju kulturnih referenci i motiva iz filma. Nešto više od toga? Dopustite piscu ovih redaka da zaključi kako je to vrlo upitno. Nouvelle vague tek je donekle opravdan kino pothvat. Zasigurno, već je našao i nalazit će “svoju publiku”. Realno, to je i njegov konačni zbiljski “domet”.
Dixi et salvavi animam meam!
