Nema u posljednjih tridesetak godina u hrvatskoj kinematografiji čudnijeg opusa od onoga pokojnog Lukasa Nole. Na počecima karijere, kao i većina pripadnika takozvanog novog ili mladog hrvatskog filma, Nola je bio okrenut žanrovskom i američkom filmu da bi u radikalno modernističkom nadahnuću snimio metafizički ratni film Nebo, sateliti (2001.), jedan od prijelomnih uradaka domaće kinematografije i nakon toga naredao filmove koje je teško svesti pod zajednički nazivnik što je nerijetko zbunjivalo i filmske kritičare, o publici da ne govorimo. I Escort, erotska triler drama koju je Nola stigao snimiti za života može se promatrati u tom ključu začudnosti, ali je zbunjenost, barem u slučaju niže potpisanog, zamijenjena oduševljenjem.
A bilo je takvih čudnovatih autorstava u povijesti hrvatskog filma. Evo, recimo, s obzirom na to da govorimo o Noli, na pamet odmah padne ovoprostorni prvak modernizma Vatroslav Mimica. I njegova je karijera počela žanrovski usmjereno, šezdesetih je potegnuo sjajnu modernističku trilogiju da bi svoj svojevrsni oporučni film – remek-djelo Posljednji podvig diverzanta Oblaka – natopljen razočaranjem u ideala socijalizma i marksizma snimio 1978., dakle pet godina prije formalno posljednjeg ostvarenja Banović Strahinja (1983.). Pa ako Mimicu i Nolu na razini modernizma i prikazanog metafizičkog zla u svakom ratu povezuju Kaja, ubit ću te! (1967) i Nebo, sateliti, ta je poveznica sasvim izvediva i u slučaju Posljednjeg podviga diverzanta Oblaka i Escorta. Mimica je bivao razočaranim u ideale u koje je vjerovao, baš kao što i Nola biva razočaranim u društvo koje ga okružuje prepuno nasilja i opačina.
Protagonist Escorta Miro (Živko Anočić) uspješni je četrdesetogodišnjak i sretno oženjen otac dvoje djece, sa suprugom uspješnom dizajnericom (Hrvojka Begović) kojemu nakon poslovne večere netko naruči prostitutku (Lana Medar) u hotelsku sobu, a nakon seksa u kupaonici pronalazi djevojku mrtvu. Zataškavanje zločina uz pomoć dvojice hotelskih zaposlenika (Krešimir Mikić i Nikša Butijer) prerasta u nešto puno više, surovu igru u koju je uvučen protagonist. Escort je na formalnoj razini film o nasilju koje se reproducira poput ameba i zatvara krugove iz kojih se teško probiti, a u koje su uvučeni i viši i niži društveni slojevi (ma što to u današnjoj Hrvatskoj značilo) pa je film zaokružen s raskalašenom pijankom Mira i dvojice njegovih prijatelja na početku i uskokutno snimljenom terevenkom prepunom lošeg ukusa i još lošije glazbe u zadnjih dvadesetak minuta filma. Već ovime naznačena je fascinantnost izvedbene razine filma. U početku stvar se doima kao Nolin povratak žanru, preciznije vrlo stiliziranom i silno popularnom erotskom trileru iz devedesetih godina prošlog stoljeća da bi onda krenuo putevima deliričnosti jednog Davida Lyncha, neo-noirovskog ugođaja već zaboravljenog Johna Dahla ili snolikosti ostvarenja Gaspara Noa, a sve to kao određena sinteza Nolina cjelokupnog opusa.
Pri svemu tome, Nola se zamamno filmofilski poigrava prepuštajući naraciju nizu iznevjeravanja gledateljskih očekivanja, navlačenjima na sve suludije fabularne poteze, uvođenjem naizgled potpuno nelogičnih postupaka i u stilske i u scenarističke procese (primjerice, zašto Miro, nakon svih problema odluči otići na završnu zabavu). Drugim riječima, kao da je Nola svjestan svog odlaska odlučio dokinuti spomenutu reakciju kritičarsko-gledateljske zbunjenosti na većinu njegovih filmova, otpustiti gas do kraja i svojim diverzantskim ostvarenjem poručiti: „Na ovo sam zapravo mislio radeći svoje filmove”. A opet sve to s do kraja s jasnim pregnućem prema razočaranju koje je u njemu izazvalo društvo, ogrezlo u nasilju, prepunom grijeha, a bez vidnog pokajanja.
Dodajmo svemu briljantnu fotografiju Frane Pamića, odličan posao montažera Slavena Zečevića i ugođajnu izvornu glazbu Aleksandra Pejovskog pa zaključimo – uz Nebo satelite, Escort je vrhunac jednog prerano prekinutog opusa, film koji će, ipak, vjerojatno zbuniti mnoge, a Lukas Nola će se s kakvog nebeskog oblačića na takvu reakciju samo smiješiti.
