Opus Nevija Marasovića postaje sve zanimljiviji. I ta se konstatacija opetuje prigodom svakog njegovog novog filma. Nakon što nam se prošle godine predstavio konceptualnom i tužnom posvetom Radku Poliču i Arsenu Dediću Pamtim samo sretne dane (2023.), evo nam Marasovića i na ovogodišnjem Pulskom festivalu s filmom predotvorenja što bi u istoj mjeri trebalo ukazivati na njegovu kreativnost i radoholičarstvo. Ali i hrabrost. Marasović nije jedan od onih što će dugotrajno čekati javne novce kroz sve faze njihova priskrbljivanja, nego mu ritam snimanja nameću njegove muze i suradnici. I štogod mislili o kvaliteti njegovih pojedinih ostvarenja – a potpisnik ovih redova zaziva i trenutak kad će se taj redatelj vratiti čistom žanru s početka karijere u The Show Must Go On (2010.) – ti stalni izleti na područja poližanrovskog, metafilmska poigravanja, improvizacije, citatnost te zabavno čeprkanje po dnu kace domaće zabavno-glazbene šlageristike uvijek se nekako ispostave dobitničkom formulom. Pa je i Šlager, eto, novi šlager.
Ljubav i različite vizije romantičnog još su jedna trajnost Marasovićeve filmografije. Te su ljubavi u Marasovića (ne)sretne i (ne)ostvarene, ali svakako fatalističke. Skoro kao kod Kar-Wai Wonga. A Šlager je čista ljubav, nedovršena romantična priča o dvoje nekadašnjih ljubavnika (Lana Barić i Janko Popović Volarić) koji pokušavaju sastaviti potencijalni scenarij novog filma oslonjenog na svoju nekadašnju vezu. No, ako je veza propala u strogo tehničkom smislu, ona nit njihovog međusobnog poštovanja ili gotovo pa vječne ljubavi stalno se provlači kroz film, od susreta na Bledu nakon dugo vremena koji izaziva ponekad žestoke konfrontacije, do završne, lijepe i pomirljive scene snimljene iznad pulske Arene upravo u vrijeme trajanja festivala (hm, možda je zbog toga film ipak mogao u Arenu).
Uz samog Marasovića, scenarij potpisuju Barić i Popović Volarić pa se Šlager odmah nameće kao prirodni, duhovni i metafilmski brat Vis-A-Visa (2013.), a gledajući slikopisno globalnije kao svojevrsni križanac Bergmanovih Prizora iz bračnog života (Scener ur ett aektenskap, 1973.) i koncepta trilogije Richarda Linklatera začete s Prije svitanja (Before Sunrise, 1995.), a ovdje pretočene u 71 minutu. Nije, doduše, toliko scenaristički i dijaloški vehementan kao spomenuta ostvarenja. A opet, gotovo sve potencijalne dramaturške rupe u seciranju dinamike odnosa dvoje protagonista i rijetke dijaloške slijepe ulice u koje film povremeno zapada vrlo umješno krpaju Lana Barić i Janko Popović Volarić. I dok se Barić gotovo pa maniristički nadovezuje na niz svojih sjajnih glumačkih izvedbi, Popović Volarić je jednostavno briljantan i daje ulogu kojom definitivno zaslužuje, kad se to već prije nije dogodilo, da se zaboravi njegov doprinos u od kritike prezrenim hrvatskim sapunicama.
I ne manje važno te na tragu većine Marasovićevih filmova, Šlager je lijepa i mala posveta filmu i filmašima barem na jednako topao način kao što je to bio Vis-A-Vis, čak i kad smo u tom ključu izloženi ironiji, primjerice u zabavnom protagonistovu obraćanju festivalskoj publici u Japanu.
Dodamo li ovome minucioznu režiju, podatnu kameru Radislava Jovanova Gonza, nenametljiv glazbeni doprinos braće Sinkauz i podastiranje zaboravljene pjesme Ne želim znati Novih fosila, svjedočimo ostvarenju zanimljivih umjetničkih sinergija, ali nažalost u našim kinematografskim prilikama lišenom komercijalnih potencijala. Prije će biti da će Marasovićev film doživjeti upravo sudbinu singla Novih fosila iz 1971. godine koji će jednog dana netko izvući na površinu. Jer, znam da život teče pun problema i bez nekog plana…zapisao je Mišo Doležal, a Marasović gurnuo u prvi plan u svom Šlageru sezone.