U „Proslavi“ redatelja Bruna Ankovića, filmu čija je vizualnost gotovo čitavom duljinom sjenovita, sumračna, turobna, ali ne i akromatska, filmsku sam fotografiju s potpisom Aleksandra Pavlovića – u skladu s osjećajima i reakcijama koje je kod mene trigerirala – očitala, a potom i upamtila kao dramatičnu i snažno kontrastiranu – do potpune bezbojnosti. Snimateljsko umijeće i afinitet za poetično koji se ogledaju u hipnotičkim prikazima ličkih krajolika vjerojatno je i najdojmljivija stavka ovog dugometražnog igranog debija snimljenog prema predlošku istoimene novele Damira Karakaša iz 2019. godine. Kiša, snijeg, izmaglica, vlaga; u kadru kao da neprestano kapa, kvasi, isparava, pa natapa i prijeteću planinsku faunu i markantnog čovjeka koji nam je sve vrijeme u fokusu dok mu oči grozničavo svjetlucaju iz doslovne, a ponajprije metaforičke tame.
Sliku glavnog protagonista Mije koju ćemo iz filma ponijeti ona je tek sazrelog, a već poništenog muškarca, odbjeglog ustaškog vojnika, dok spašava glavu u samotnim šumskim sekvencama, premda se on tijekom jednoipolsatne fragmentirane pripovijesti mijenjao i pred gledateljem odrāstao. Mladić prolazi tegoban put od perceptivnog dječaka koji sve zapaža i razumije, koji se praktički odgaja sam dok su mu roditelji zaokupljeni preživljavanjem u škrtom ruralnom okruženju do deziluzioniranog dezertera kakvog ga nalazimo u uvodnim minutama. Njegovo iskustvo življenja prikazano je kao klopka, kao začarani krug materijalne i emocionalne uskraćenosti i teško se, kako film odmiče, kako se narativ ideološki usložnjava, otresti nelagodnog dojma da se gledatelja na riskantnom terenu hvata na sentiment.
U završnici slijedi slikovničast obrat po pitanju estetike, monokromnosti i do maločas oskudnog osvjetljenja, kadar se neočekivano širi, horizont čudesno rasvjetljava, kolorit eruptira. Gledatelj će učas prodisati da bi mu posljednje scene, pitoreskne, a ustvari dijabolične, izvedene domišljato u kombinaciji igranog i dokumentarnog, izbile zrak iz pluća. Nebo je odjednom modro, priroda pod blještavim suncem arkadijski zelena, troje se mladih preko pitomih proplanaka upućuje na zabavu u obližnji gradić. Najavljena su i gospoda iz Zagreba, uzbuđenje je veliko. Lička šuma nije više nekim čudom pogibeljan labirint iz kojeg prijete vukovi, nego ljubak gaj idealan za piknik i roštiljanje.
Ovaj dio kompozicije predstavlja fabularni closure, dok sižejno čini samo srce priče, narativni generator, ili prije detonator koji će, bilo to za cjelinu dobro ili ne, raznijeti sve što je prethodno dramaturški utvrđeno nježnom i preciznom rukom. Prije te situacije bio je mrak, poslije nje, parafilmski, (znamo da) slijedi još dublji mrak. Poanta autorskog tima očito je ova; teško je reći je li u tom siromašnom i izoliranom kraju gori rat koji kutri iz parateksta ili mirnodopsko, ali u materijalnom smislu tegobno doba koje eskalaciji prethodi. I mnogi su nesumnjivo u taj duboki mrak upali spletom okolnosti. Ipak, usredotočenost gledatelja na umjetničko postignuće, na eliptični prikaz onodobnog društvenog uređenja, kao i teškoća ruralnog života pri svršetku remeti implicitna teza da je ljude u ustašku vojsku tjerala glad; moglo bi se tako pomisliti da je u partizane odlazila tek seoska vlastela koja je to sebi moglo priuštiti. Rekla bih zato da usprkos evidentno najboljim autorskim namjerama ovaj moment u filmu nije sretno postavljen.
Ako pak promislimo o odnosu filmske adaptacije i književnog predloška, stilski je segment ovdje promišljeniji i superiorniji onome u knjizi i za ovu čitateljicu i gledateljicu predstavlja zadovoljavajuću, na trenutke i oduševljavajuću kompenzaciju za jezičnu oskudnost i narativnu rudimentarnost književnog teksta, kvalitetnu nadopunu ili čak nadoknadu prilika koje su u toj mitologiziranoj, a nedovoljno kritički pročitanoj prozi propuštene. Zanimljivo je primijetiti, lirskost prikaza šume kao da je snimateljsko redateljsko scenaristički trojac povukao ne iz „Proslave“ nego iz „Sjećanja šume“ (2016), ranije autorove poetske proze koju smatram blistavim vrhuncem njegova opusa kao i jednim od vrhunaca suvremene regionalne knjiške produkcije, a gdje su pjesnički opisi odnosa čovjeka i prirode kao i djetinja introspektivnost neusporedivo sugestivniji nego u izravnom predlošku svedenom na nekoliko ne baš pažljivo uređenih krokija.
Središnjeg (anti)junaka upoznajemo kroz surovost njegovog obiteljskog konteksta, i s njim smo takvim, jer „poznajemo“ ga od ranih dana, automatizmom i kasnije skloni suosjećati. Dječaku možda ne manjka toliko roditeljske brige koliko manifestacije bilo kakve osjećajnosti. Jedine emocije koje uspijeva razviti u svom domu one su prema ljubimcu kojeg je kao štene spasio iz šume, da bi mu ubrzo i sam bio prisiljen nanijeti zlo; i on ga odvodi u šumu, s tom razlikom što je pas sad odrastao, vezan za njega i pun bezrezervnog povjerenja. Mijo raste uz majku koja se rijetko i rubno ukazuje u kadru samo kako bi otac na njoj mogao ispucati frustracije. A on, glava familije, do te mjere je poražen i ponižen, da se prezentira ne toliko kao bešćutan, koliko zatvoren i distanciran čovjek. Iz finalnih scena s djedom jasno je da nije posve neosjetljiv nego se odvaja od vlastitih emocija koje mu, u grubosti svijeta na kakav je osuđen, mogu biti samo smetnja.
Filmom dominiraju dvije istoznačne, takoreći zrcalne epizode koje podcrtavaju okrutnost prirode i društva, a pred kojima su prosječni, neškolovani pojedinci bez imovine nemoćni. U prvoj, kako je već spomenuto, dječak voljenog psića mora prepustiti sigurnoj smrti jer selima se pronijela odredba da nijedna kuća više ne smije držati psa otkad je jedan navodno ugrizao žandara. U drugoj Mijin otac čini isto sa svojim bolesnim ocem, odnosi ga u planinu da bi tako rasteretio sirotinjsko domaćinstvo.
Ostavljanje staraca da umru od gladi viđeno je, recimo, u japanskoj i jugoslavenskoj kinematografiji, znamo za lapot, morbidnu navadu koja nije vezana samo za balkanske zemlje nego i za Japan te sjever Europe, no scena likvidacije djeda još tada, u Karakaševoj knjizi, izazvala je nevjericu s obzirom na to da nemamo saznanja da je taj kraj poznavao, kamoli prakticirao takav običaj. Čini mi se stoga da je bilo scenaristički nepromišljeno ovakav detalj, ma koliko efektan pa i potencijalno antologijski bio, tek tako prepisati iz predloška.
Kako je Mijo kao jako mlad dospio među ustaše tematizira se najprije u brzinskom šaputanju sa suprugom koja ga nagovara da se preda, jer snijeg samo što nije, a novouspostavljena vlast sve češće navraća u selo u potrazi za takvima kao on, dok u završnim minutama dobivamo vizualno zavodljiv komadićak priče o tome kako su se po provinciji organizirali propagandni skupovi s hranom, glazbom i govorancijama gdje se sirotinju vabilo kojekakvim obećanjima. Znamo ipak da je endehazijski PR manje obećavao spas od neimaštine, a više od Srba, a da bi se onda mirno moglo uživati u svojoj državi. Postavka da su se u ustašku vojsku prijavljivali ljudi neopterećeni ideološkom motivacijom ili čak sasvim neinformirani vrlo je skliska, iako je moguće bilo i takvih. I netko bi je mogao pokušati iskoristiti za revizionističko prekrajanje povijesti.
Očito je da je slabije mjesto inače doista solidnog filma scenarij Jelene Paljan; scenaristička pogreška proizlazi ili iz straha ili iz pretjerane opuštenosti u pogledu problematike s kojom se kao društvo ne uspijevamo izboriti. Odluka da se motiv proslave, koji je u Karakaševoj prozi tek naznačen, raspiše do doslovnosti, do te mjere da proguta ostatak filma, i to kako bi se uspostavila veza s aktualnim zbivanjima koja svjedoče o ponovnom bujanju fašizma, a sve jer ga podržavaju neki novi, neosviješteni klinci poput nekoć Mije, Drenke i Rude, nategnuta je i nepotrebna. Uza sve simpatije spram ovog ostvarenja dozvoljavam si zadržati distancu prema političko ideološkoj premisi na kojoj ga je autorski dvojac odlučio temeljiti.
Ostaje zaključak da je „Proslava“ estetski i glumački dojmljiv produkt zajedničkog angažmana darovitih i sposobnih profesionalaca, ali nažalost i prevelike autorske ambicioznosti gdje se u htijenju da se u debitantskom dugom metru kaže sve o svemu naposljetku reklo premalo o ključnom.