Animirani film Psihonauti u režiji Nike Radasa, u ovogodišnjoj se konkurenciji Dana hrvatskog filma izdvojio po tome što se radi o filmu koji možemo uvrstiti u polje participativne umjetnosti. Uz filmske profesionalce, među autorima ravnopravno stoje pacijenti sa Zavoda za forenzičku psihijatriju Klinke za psihijatriju Vrapče. U sklopu terapije umjetnošću pacijenti su sudjelovali u različitim aspektima produkcije filma: osim što su idejno doprinijeli razvoju priče koja u tehnici stop animacije prati stanovnike planeta izrađenog od kutija lijekova, pacijenti su i autori scenografije za koju su na ovogodišnjem festivalu dobili nagradu.
U prvom kadru postavljeno je pitanje: „Kamo ide moja bolest nakon što se oporavim?“ S obzirom na to da u filmu nema dijaloga ili vidljivih odnosa među likovima, njihova karakterizacija ograničena je na likovno oblikovanje lutaka, njihove radnje i ponašanje – konkretno, simptome psihičkih bolesti: anksioznosti, depresije i psihoze. Iako se navedenim pitanjem na početku filma potencijalno sugerira da su likovi same bolesti, antropomorfno oblikovanje lutaka usmjerava k ideji da predstavljaju bolesnike. Iz dramaturške perspektive, ako se bolest u ljudskom organizmu na van manifestira u obliku simptoma, da bismo ju prepoznali kao samostalni lik, morala bi izgledati i ponašati se na sebi svojstven način, a što bi s obzirom na to da se radi o mediju animiranog filma, moglo biti beskrajno potentno.
Iako prikaz mentalnih bolesti u ljudskom obličju može promaknuti gledatelju, film funkcionira kao uspješna kritika farmakoterapije. Na širinu problematike utječe činjenica da u Farmakopolisu ne stanuju samo osobe sa službenim dijagnozama već i one koje posežu za samodijagnosticiranjem i lijekovima kao brzopoteznom rješenju svojih problema. Nijedan se psihički poremećaj ne liječi samo farmakoterapijom – robotiziran glas u voice overu nabraja potencijalne nuspojave lijekova, koji također ne moraju odgovarati svim pacijentima. Potonje je prikazano vizualnom metaforom automata za klađenje, odnosno igre na sreću, a ista metafora uže se interpretira kao nepredvidiva priroda Psihoze koju pratimo u posljednjem dijelu filma.
Smještanjem radnje u svemir prenosi se osjećaj izoliranosti koji kod psihičkih bolesnika može uzrokovati bolest, a može nastati i kao nuspojava terapije ili uslijed stigme koju proizvodi društvo. Od svemirskog mraka kojim pluta Farmakopolis, stanovnici se štite navlačenjem zastora i umjetnom, često fluorescentnom, rasvjetom. Sumornoj i pomalo jezivoj atmosferi doprinose puste ulice, izvanprizorna elektronska glazba te sporo pomicanje kamere unutar scena snimljenih u jednom kadru. Prelasci iz eksterijera u interijere u kojima pronalazimo pojedine likove naglašavaju i odvojenost unutarnjeg svijeta psihe od vanjskog svijeta. U sceni u kojoj lik Astronauta koji lupanjem na vrata pokušava dozvati Ženu koja se ne može odvojiti od Kreveta ističe se nemogućnost komunikacije, a možda i nerazumijevanje između dva odvojena svijeta, to jest svijesti.
Ta scena predstavlja emotivni vrhunac filma: iako sami likovi toga nisu svjesni, znamo da nisu sami u svemiru i da postoji netko tko pokušava doprijeti do njih. Na razini strukture opisani trenutak ne zauzima neko mjesto koje bi ga učinilo obratom, niti mu režija pruža dodatan prostor za tematiziranje odnosa Psihonauta i Astronauta. Umjesto toga, Psihonauti su potresna priča o psihičkim bolestima i njihovom odnosu s farmakoterapijom, priča koja za one koji su ju stvorili ne završava odjavnom špicom filma.
Petra Pleše
