Nije običaj da se festivali suvremenog filma otvaraju ostvarenjem iz prošlosti, no 19. Subversive Film Festival, održan u Zagrebu od 18. do 24. svibnja, otpočeo je u Kinoteci (druga projekcijska lokacija bila je Dokukino KIC) prikazivanjem djela iz daleke 1984., cjelovečernjeg igranog filma Leila i vukovi (Layla wa-l-dhi’ab) libanonske redateljice Heiny Srour (1945) kojoj je tom prigodom uručena nagrada Wild Dreamer za životno djelo.
Opus Heiny Srour doista je malen – uz Leilu i vukove tu je još jedan (jedva) cjelovečernji dokumentarni film, šezdesetpetominutni Kucnuo je čas oslobođenja (Saat el Tahrir Dakkat, Barra ya Istimrar, 1974) te šačica srednjometražnih i kratkih dokumentarnih, od kojih su na SFF-u prikazani Pobunjene Vijetnamke (Rising Above: Women of Vietnam, 1995) i Raspjevani šeik (The Singing Sheik, 1991). Dovoljno za slavljenje životnog djela? Količinom vjerojatno ne, no dva duga filma Heiny Srour uistinu su odlični slikopisi koji su, ne samo iz ovdašnjega gledišta, neopravdano ostali zagubljeni u nepreglednim prostranstvima kinematografske povijesti. Kao medijski najatraktivniji podatak o njoj najčešće se izdvaja onaj da je bila prva filmašica arapskoga svijeta čiji je film uvršten u program Filmskog festivala u Cannesu – Kucnuo je čas oslobođenja prikazan je 1974. u selekciji Tjedan kritike – a sad, kad je zanimanje za nju i njezino djelo donekle obnovljeno i u svijetu, katkad će se napisati da je „legendarna i opskurna“.
U Filmskoj enciklopediji LZMK-a, provjerimo, ime Heiny Srour navodi se u jedinici o Libanonu, dok se u ostalim enciklopedijskim izdanjima LZMK-a ne spominje uopće. Utoliko je ova, možda malo prenaglašena gesta Subversivea dobrodošla kao poticaj za upoznavanje tuzemnog gledateljstva s radom ove Libanonke – dobrim dijelom života nastanjene u Francuskoj, gdje je i studirala na Sorboni – i izvlačenje tih filmova iz naftalina, na svjetlo.
Njihovoj novijoj vidljivosti pridonijela je i nedavna digitalna restauracija. Premda Srour ponajprije teži tomu da prenese poruku, dok joj slikovna estetika nije od prvog interesa, već u potpornoj, pridruženoj ulozi, filmovi u tom pogledu nisu snimljeni nemarno, već s mnogo pozornosti. Obnovljena, čista, bistra slika nedvoumno je znatan doprinos sveukupnom doživljaju kojem ne manjka likovnog sklada i uzbudljivosti. Time je jamačno pojačan i dojmovni upliv gustih, zasićenih tekstura utisnutih na filmske vrpce. Osobito snažno u Leili i vukovima u kojima se igrani dijelovi izmjenjuju s dokumentarnom arhivskom građom, crno-bijelom i u boji, raznih kakvoća i stupnjeva očuvanosti. Sličan postupak s arhivskim materijalima rabi se i u Kucnuo je čas oslobođenja, s time da je u njemu novi materijal posve dokumentaran, a arhivski isključivo crno-bijel.
Oba filma neskriveno, bez krinke objektivnosti, gotovo didaktično i propagandno zastupaju i promiču svoje teze. Ovako izrečeno, to bi se moglo učiniti manama, a takav se odabir uobičajeno i smatra pogrešnim, neumjetničkim, manje vrijednim. Međutim, tomu nije nužno i ne mora biti tako. Zašto ideološko-politički angažiran autor ne bi posve izravno izrazio svoje stavove, bez obveze da ih sladi radi lakše konzumacije ili one da objektivno iznese i stajalište druge strane? Opasnost, istina, jest u tomu da je takav, jednostavno zagovarateljski pristup većini gledatelja odbojan, jer ih postavlja u položaj svojevrsne žrtve slikopisnog predavača, indoktrinatora, umjesto da im ponudi zanimljivo filmsko iskustvo. No, iako je u svojoj ideološkoj namjeri otvorena i jasna, Heiny Srour nudi itekako uzbudljiv, živ, dinamičan, vibrantan izraz.
U Kucnuo je čas oslobođenja doista se osjeća trepet neponovljive neposrednosti i autentičnosti, bivanja na mjestu događaja, u trenutku, sad i ovdje, te naglašene zainteresiranosti filmaša za ono što rade. Njihov navijački ton, zalaganje za stvaranje pohvalne slike o borcima za slobodu kojima se očito dive, stvara specifičnu napetost. Sve se to osjeti čak i ako prethodno nismo pročitali o herzogovskom pothvatu koji su filmaši poduzeli kako bi uopće došli u priliku snimiti što su naumili.
Kucnuo je čas oslobođenja jedini je, vele, filmski dokument o tadašnjoj desetljetnoj borbi naroda Omana protiv opresije sultanata i sultana udruženog s kolonizatorskim Ujedinjenim Kraljevstvom. O tom od svjetskih medija pretežno skrivenom i nezapaženom partizanstvu u kojem su gerilci marksističko-lenjinističkog Narodnog fronta za oslobođenje Omana (Popular Front for the Liberation of Oman – PFLO / al-Jabha aš-Šaʿbiyya li-Taḥrīr ʿUmān) osvojili-okupirali-oslobodili-ovladali približno četvrtinom cijele zemlje, odnosno većinom teritorija pokrajine Dofar. Ondje su, sve to bilježi kamera Heiny Srour i njezina snimatelja Michela Humeaua (i pomoćnika mu, drugog snimatelja Is’aaka Ibrahima Suleilyja), pokrenuli poljske bolnice i škole u kojima se odmalena podučavalo demokraciji i ravnopravnosti žena, a ovo posljednje, naročito je istaknuto, odmah se i provodi u zbilji.
Sile moći su, dakako, koju godinu poslije, 1976. (film je snimljen 1971., dovršen i premijerno prikazan 1974.) izvojevale pobjedu, a taj „Vijetnam Perzijskog zaljeva“, kako ga naziva Srour, ostao je u svjetskom poimanju novije povijesti više-manje zataškan. Možda legendaran i opskuran, kao i njezin prvijenac. Tek radi usporedbe gledišta, omanski sultan Kabus bin Said, u filmu prikazan kao glavni zlikovac, tobože napredni reformator koji je zapravo služio Britancima, a zadržao je sustav ropstva, u natuknici je Hrvatske enciklopedije LZMK-a opisan kao vladar koji je „provodio politiku modernizacije kojom je poboljšana uprava… i okončana pobuna u Zufaru / Dofaru.“
Uvelike drukčiji, a ipak u mnogočemu sličan, u cjelini svakako bogatiji, ako ne i uspjeliji, Leila i vukovi iznimnom lakoćom i vještinom spaja i sukobljava vlastite igrane prizore, ostvarene u neobičnom prožetku poetičnog i realističnog, s tvrdo stvarnosnim prizorima iz dokumentarnog arhiva. Dvoje glavnih glumaca slobodno se prebacuje iz razdoblja u razdoblje duž 20. stoljeća, tumačeći u njima razne likove, u zgodama i nezgodama koje pokazuju važnost djelovanja žena u dugotrajnim i neprestanim borbama Libanonaca protiv okupatora i napadača. Naslovnih vukova, uglavnom bjeloputih, naoružanih i pohlepnih.
Film jakog feminističkog zalaganja, opet herzogovske požrtvovnosti, osvaja pripovjednim slobodama, usmjerenošću na prikaz običaja i životnih okolnosti te vazda upečatljivim slikovnim izborima i motivima, nudeći mješavinu koja može podsjetiti na, primjerice, tragični folklorizam Sergeja Paradžanova, oštru političnost Jean-Luca Godarda i meko lebdenje Federica Fellinija. Nikad kao oponašanje ili preslikavanje, već kao dio istog svijeta kinematografije. Onoga u kojem vladaju predanost temi i ljubav prema filmskosti i u kojem se ozbiljnost začinjava humorom. U raznim razgovorima Heiny Srour nerijetko će naglasiti da joj je upravo Fellinijev 8 i pol (8 ½, 1963) otvorio oči prema mogućnostima filmskog izražavanja. Veza nije nevidljiva.
Ostala dva prikazana filma, Pobunjene Vijetnamke i Raspjevani šeik ne pobuđuju osobitu pozornost. Prvi, dobar televizijski dokumentarni film o istaknutijim Vijetnamkama iz Vijetnamskog rata nastavlja teme feminizma i borbe za pravdu. Drugi, zgodna, malne usputna bilješka o vremešnom egipatskom pjevaču prosvjednih pjesama – opet za pravdu i protiv opresije – mogla bi se bez isticanja pojaviti na kakvoj reviji kao što je Gledalište Kinokluba Zagreb.
Dodajmo još da je Heiny Srour održala predavanje nazvano „Snimanje pionirskih filmova“ te da je tijekom SFF-a objavljena i predstavljena knjižica Žena, Arapkinja i… filmašica, hrvatski prijevod njezina eseja Femme, Arabe et… cinéaste (1976), u kojem, uz ostalo, opisuje put i okolnosti nastanka Kucnuo je čas oslobođenja.
