Mentori služe kao uzori, vodiči i zamjenske figure roditelja koji nas na neki način vode kroz život ili to barem pokušavaju. Dva dokumentarna filma prikazana na ovogodišnjom Danima hrvatskog filma tematski su povezana figurom mentora.
U filmu Najbolji profesor filma na svijetu redateljica Vida Žagar bavi se likom Krešimira Mikića, možda „najgoreg“ profesora filma na svijetu. Motiv za snimanja bila je prevara koju je profesor izveo: izmislio je da boluje od leukemije, a naivni studenti pokrenuli su humanitarnu akciju kako bi skupili novac za njegovo liječenje. Film, između ostalog, čine arhivske snimke iz različitih TV emisija, snimci njegovih predavanja, intervjui s bivšim studentima i prikazi razmijenjenih mailova. Iako su zanimljive animirane scene u kojima profesor pripovijeda studentima o svom životu, one ipak ne doprinose puno pripovjednoj funkciji filma jer ponavljaju već poznate informacije iz redateljičinih razgovora s kolegama studentima. Iako se radi o dokumentarcu, koriste se i obilježja žanrovskog igranog filma, jer je priča predstavljena kao detektivsko istraživanje. To se, primjerice, postiže kadrovima u kojima je prikazan pano na kojem je izložen slučaj, ili u intervjuima sa žrtvama prevare u kojima je sveprisutan dim cigareta, konstruirajući tip scena koje podsjeća na film noir.
Žive slike Tibora Đurđeva nosi naslov istoimene knjige Janice Tomić, mentorske figure u ovom filmu koji funkcionira kao in memoriam, svojevrsni hommage i sredstvo za autorov posljednji opraštaj od mentorice. U većini scena prikazuje se Stockholm u kojem je redatelj boravio na stručnoj praksi u trenutku kad su ga zatekle vijesti o smrti njegove profesorice. Sam autor je i narator, a važno je istaknuti da dobar dio filma govori na švedskom – jeziku koji je služio kao poveznica između njega i profesorice koja je predavala skandinavsku književnost i film. Na početku narator kaže da je jezik kao sjećanje, ali ukoliko se ne koristi onda počinje blijediti. Tako govoreći oživljava sliku svoje mentorice i unutar filma ostvaruje mogućnost intimne ispovijesti, dok film postaje njegovo sredstvo opraštanja.
Oba dokumentarna filma, iako tematski povezani stilom, atmosferom su vrlo različiti. Dok je Najbolji profesor filma na svijetu motiviran ozlojeđenosti zbog toga što je svoje studente profesor iskoristio i na kraju osramotio, u Živim slikama se na poetski način pokušava artikulirati praznina koja nastaje gubitkom veoma važnog osobnog uzora.
Lucas Legović
