Sedamnaesto izdanje bečkog festivala fantastičnog filma, potvrdilo je da horor odavno nije tek žanr namijenjen izazivanju straha, nego i prostor estetskog eksperimenta, društvene kritike i propitivanja granica filmskog pripovijedanja. U konkurenciji izrazito raznovrsnih ostvarenja posebno se izdvojio japanski nadnaravni triler i pobjednik ovogodišnjeg festivala Never After Dark (2026) američkog redatelja Davea Boylea koji nasljeđe japanskog horora pretvara u uznemirujuću studiju smrti, sjećanja i granice između vidljivog i nevidljivog.
Beč je od 23. rujna do 4. listopada 2026. ponovno postao središtem međunarodne žanrovske kinematografije. Sedamnaesto izdanje festivala SLASH, najznačajnije austrijske manifestacije posvećene fantastičnom filmu, hororu, znanstvenoj fantastici i njihovim brojnim međužanrovskim izvedenicama, okupilo je tijekom dvanaest festivalskih dana autore, filmske profesionalce i publiku čiji se interes ne iscrpljuje u uobičajenim granicama komercijalne filmske proizvodnje. Festival koji je pokrenut 2010. godine postupno se profilirao u jedno od važnijih europskih okupljališta posvećenih filmskoj fantastici, pritom gradeći prepoznatljiv identitet na programskoj otvorenosti prema ostvarenjima koja konvencionalne estetske obrasce radije preispituju nego reproduciraju.
Premda se horor često promatra kroz njegove tržišno najprepoznatljivije karakteristike, od nadnaravnih prijetnji do eksplicitnih prikaza nasilja, programska filozofija SLASH-a počiva na znatno široj predodžbi žanrovskog filma. Fantastično se ovdje ne shvaća kao bijeg od stvarnosti, nego kao mogućnost njezina izobličavanja, radikaliziranja i kritičkog sagledavanja. Upravo zato u istom programskom prostoru mogu koegzistirati psihološki suptilna ostvarenja, eksperimentalni filmski postupci, politički angažirani trileri, groteskne komedije i filmovi čija provokativnost proizlazi iz svjesnog odbacivanja dominantnih kulturnih i moralnih konvencija.
Ovogodišnje izdanje dodatno je naglasilo takvu programsku širinu. Projekcije su se odvijale u nekoliko bečkih kina, među kojima su posebno mjesto zauzeli Gartenbaukino, Filmcasino i Metro Kinokulturhaus, dok su Schikaneder i alternativni projekcijski prostori omogućili i drukčije oblike festivalskog iskustva putem popratnih programa i događaja. Otvaranje je pripalo filmu Njen privatni pakao (Her Private Hell, 2026) kojim se danski redatelj Nicolas Winding Refn vratio dugometražnom filmu nakon gotovo desetogodišnje stanke. Njegovo spajanje hiperstilizirane vizualnosti, psihološke dezorijentacije i žanrovske ekscentričnosti poslužilo je kao svojevrsni programski manifest festivala koji radikalnost filmskog izraza ne promatra kao nedostatak komunikativnosti, nego kao umjetničku mogućnost.
Jedna od upečatljivih segmenata festivala bila je i retrospektiva Unsafe Spaces – The History of Grindhouse Cinema, posvećena povijesti eksploatacijskog filma i njegovoj problematičnoj, ali nezaobilaznoj ulozi u razvoju filmske kulture. Ostvarenja poput The New York Ripper (Lo squartatore di New York, 1982) Lucija Fulcija, Maniac (1980) Williama Lustiga, Blacula (1972) Williama Craina i Thriller: A Cruel Picture (Thriller – en grym film, 1973) Boa Arnea Vibeniusa prizvala su razdoblja u kojima je žanrovska kinematografija otvoreno provocirala građanski ukus, cenzorske mehanizme i društveno prihvatljive predodžbe seksualnosti i nasilja.
Uz taj je program posebno bio zanimljiv i program A Night to Dismember u kinu Schikaneder, zamišljen kao rekonstrukcija iskustva nekadašnjih njujorških grindhouse kina. Takva retrospektiva nije vrijedna samo zbog nostalgičnog oživljavanja marginalizirane filmske proizvodnje, ona, naime, istodobno otvara i pitanja o povijesnoj promjenjivosti kriterija filmske vrijednosti, npr. o tome kako filmovi koji su nekoć bili odbačeni kao estetski posve bezvrijedni, moralno neprihvatljivi ili društveno opasni sada s vremenskim odmakom postaju predmetom ozbiljnog povijesno-filmskog i teorijskog razmatranja. SLASH je tako uspostavio zanimljivu vezu između suvremenih žanrovskih eksperimenata i njihove često zanemarene povijesne genealogije.
Dodatni je festivalski iskorak predstavljao i razvoj programa SLASH (the) INDUSTRY, naslovljenog Ungeheuer, kojim je festival dodatno osnažio svoju profesionalnu dimenziju. Radionice posvećene osmišljavanju filmskih projekata, kreiranju čudovišta i praktičnih efekata, promociji i produkcijskim strategijama povezale su autorsku imaginaciju s konkretnim okolnostima nastanka žanrovskog filma. Masterclass montažera Joea Walkera dodatno je naglasio važnost filmskog zanata, osobito u žanrovima čija učinkovitost nerijetko počiva na preciznoj organizaciji vremena, ritma i gledateljskih očekivanja.
Na koncu, najveću je institucionalnu novost predstavljalo i proširenje natjecanja za nagradu Méliès d’Argent. Naime, SLASH je, kao član Međunarodne federacije festivala fantastičnog filma (The Méliès International Festival Federation – MIFF ), uz dosadašnju konkurenciju kratkometražnih ostvarenja prvi put uveo i natjecanje europskih dugometražnih filmova, čime je dodatno učvrstio svoj položaj unutar europske mreže žanrovske kinematografije. Nagrađeni naslovi stječu mogućnost sudjelovanja u konkurenciji za Méliès d’Or, čime festival istodobno djeluje kao prostor otkrivanja novih autora i kao važna poveznica između nacionalnih filmskih sredina.
Središnje je festivalsko priznanje, Zlatna urna (Goldene Urne), zadržalo vlastiti međunarodni natjecateljski identitet, okupljajući osam dugometražnih ostvarenja različitih poetika i produkcijskih podrijetla. Upravo se u suodnosu tih natjecateljskih programa najbolje očitovala ambicija ovogodišnjeg SLASH-a: afirmirati fantastični film, ne kao zatvorenu žanrovsku kategoriju, nego kao izrazito propusno područje suvremene filmske umjetnosti, u kojem se formalni eksperiment, društvena svijest i gledateljski užitak ne moraju međusobno isključivati.
Raznorodnost konkurencije: od skandinavske gotike do azijskog horora
Natjecateljski i popratni program SLASH-a pokazali su koliko se danas suvremeni fantastični film udaljio od jednostavne podjele na horor, fantastiku i znanstvenu fantastiku. Međutim, ipak nam je nužno razlikovati konkurenciju za Zlatnu urnu, natjecanje za Méliès d’Argent te širi festivalski izbor, jer njihovo zajedničko razmatranje otkriva bogatstvo programa koje nadilazi strogo natjecateljske okvire.
Među kandidatima za Zlatnu urnu istaknuo se No Rest for the Wicked (2026) danskog redatelja Kaspera Kallea Skovsbøla, smješten na Farske otoke tijekom devetnaestoga stoljeća. Ljubavni odnos mladoga ribara i danskog pomorca prerasta u mračnu gotičku pripovijest u kojoj se motivi folklornog horora isprepliću s temama zabranjene ljubavi i smrti. Film tako natprirodno ne koristi tek kao sredstvo zastrašivanja, nego kao produžetak emocionalne i društvene tragedije. Drukčiji je pristup ponudio talijanski The Spiral (L’estranea, 2026) Paola Strippolija, u kojem obiteljske tajne i napetosti između majke i kćeri postaju ishodištem uznemirujuće fantastične priče. Oba su filma sudjelovala i u dodatnim festivalskim natjecateljskim kategorijama.
Posebnu je pozornost privukao i francuski No Way Down (2026) redateljskog dvojca Mohameda Chabanea i Théa Jourdaina Rhodesa koji su slasher smjestili u zapušteni stambeni neboder na periferiji velikoga grada te time povezali konvencije filma strave s problemima klasne marginalizacije, kriminaliteta i društvene isključenosti. Prostor koji tradicionalno služi kao izolirana pozornica žanrovskog nasilja ovdje dobiva jasnije socijalno značenje budući da prijetnja ne dolazi samo od nepoznatog ubojice, nego i iz okoliša koji stanovnicima sustavno ograničava mogućnost izlaska iz začaranog kruga društvene nesigurnosti.
Sasvim su drukčije registre otvorili japanski AnyMart (2026) Yusukea Iwasakija, britanski The Peril at Pincer Point (2026) Jakea Kuhna i Noaha Stratton-Twinea te američki Recluse (2026) Henryja Chaissona. Zajedno s kazahstanskim Sicko (Auru, 2026) Aitorea Zholdaskalija i animiranim Donkey Princess (Princesa Burro, 2026) čileanskog dvojca Joaquína Cociñe i Cristóbala Leóna, ti su naslovi potvrđivali geografsku i oblikovnu raznolikost osam filmova odabranih za glavnu nagradu.
Izvan te konkurencije jedan je od programski najambicioznijih naslova bio južnokorejski Hope (Hopeu, 2026) Na Hong-jina, autora filmova The Chaser (Chugyeokja, 2008) i The Wailing (Gokseong, 2016). Njegov novi film polazi od zagonetnog nasilnog događaja u ruralnom prostoru, da bi se razvio u spektakularan spoj znanstvene fantastike, akcije i horora. Nasuprot njegovoj produkcijskoj raskoši, južnoafrički Hen (2025) Nice Scheepersa oslanja se na reducirano pripovijedanje, crno-bijelu fotografiju i sugestivnu zvučnu oblikovanost. Priča o dječaku pronađenom među mrtvim tijelima i njegovu dolasku u izoliranu obitelj gradi nelagodu postupnim narušavanjem prividno stabilnog svakodnevnog poretka.
Indonezijski redatelj Joko Anwar u filmu Ghost in the Cell (2026) zatvorski sustav, institucionalno nasilje i sukobe među zatvorenicima pretvara u groteskni nadnaravni spektakl. Humor, tjelesni užas i elementi akcijskog filma pritom omogućuju izrazito neposrednu društvenu satiru. Japanska komičarka Yuriyan Retriever svoj je redateljski debi Mag Mag (2025) oblikovala kao ekscentričnu horor-komediju o osvetničkom ženskom duhu, oslanjajući se na prepoznatljivu ikonografiju japanskog horora kako bi je podvrgnula ironijskom preoblikovanju.
Među zanimljivijim žanrovskim odstupanjima našao se i vampirski pseudodokumentarac I Love Paris (2026) australskog redatelja Nickyja Murphyja, u kojem vampirizam postaje metafora agresivnog uspona u glazbenoj industriji, dok je Hallowarrior (2026) Bena Sottaka motiv postapokaliptičnog preživljavanja pretvorio u krvavu varijaciju na ikonografiju Noći vještica. Austrijski kratkometražni The Fated Hour (2026) Petera Hengla, nadahnut književnim predloškom iz 1810. godine, demonstrirao je pak trajnu privlačnost klasične gotičke pripovijesti, oslonjene na atmosferu, slutnju i psihološku sugestiju.
Takav presjek pokazuje kako suvremeni žanrovski film istodobno nastavlja i rastavlja vlastitu tradiciju: od intimne psihološke drame do društveno angažiranog nasilja, od folklornih predaja do grotesknog humora. Unutar tako heterogenog programskog okruženja posebno se izdvojio Never After Dark, kojeg ćemo kao pobjednika festivala prikazati u posebnoj recenziji, ostvarenje čija se autorska ambicija nalazi upravo u pokušaju pomirenja klasičnog nadnaravnog horora i suvremenih pripovjednih očekivanja.
Fantastični i horor film kao prostor umjetničke slobode
Sedamnaesti je SLASH potvrdio da njegova važnost ne proizlazi isključivo iz broja prikazanih filmova, atraktivnosti festivalskih premijera ili međunarodne prepoznatljivosti gostujućih autora već da je njegova stvarna vrijednost u kustoskoj spremnosti da istodobno afirmira suvremene žanrovske inovacije, povijesno marginalizirana ostvarenja i autore koji svoje filmske svjetove grade izvan dominantnih estetskih očekivanja.
U takvom se kontekstu Never After Dark pokazuje prikladnim simbolom ovogodišnjeg festivalskog usmjerenja, naime, nije riječ o filmu lišenom nedostataka niti o ostvarenju koje radikalno redefinira žanr kojem pripada. Njegova se vrijednost nalazi u nešto suptilnijoj ambiciji: pokazati kako se naslijeđeni filmski obrasci mogu ponovno učiniti uznemirujućima onda kada se iza njihovih poznatih motiva otkrije složeniji odnos prema smrti, vremenu i ljudskom pamćenju.
Upravo u toj mogućnosti da poznato ponovno postane strano nalazi se možda i najvažnija estetska snaga fantastičnog filma, a SLASH ostaje jedno od onih festivalskih mjesta na kojima se ta snaga ne promatra kao prolazna žanrovska atrakcija, nego kao punopravna vrijednost filmske umjetnosti.
