Naše tijelo pohranjuje naš život, skuplja njegove trenutke i taloži iskustva te poput kakve mape može manifestirati proživljene traume, kroz fizičke ožiljke ili nevidljive, ali i dalje prisutne unutarnje boli. U sklopu ovogodišnjeg programa Liburnia Film Festivala, prikazana je nekolicina filmova koje međusobno spaja tematski fokus na tijelo, njegovo smještanje u društveni kontekst te odnos prema vlastitom tijelu kao i onom tuđem. Riječ je o kratkometražnim radovima Oda Mije Maros Živković, Pobjeći od Irene Irene Antin, Tu si negdje Sebastijana Borovčaka i Bol Ivana Faktora, redom autoportretima/autobiografijama uz iznimku biografije bliske osobe koja neizbježno zahvaća život samog autora pa također sadržava autobiografske elemente. Nerijetkim korištenjem eksperimentalnih postupaka i formata filmskog eseja uz priklanjanje izvanprizornom pripovijedanju, uratci predstavljaju dokumentarne hibride upečatljivog odabranog izričaja.
U njima, autori na izvjestan način istražuju koliko trenutni izgled tijela, bolest koja ga polako preuzima, ili posljedične transformacije i propadanje utječu na njegovo vrednovanje i poštivanje. Preispitivanje identiteta u odnosu na svoje tijelo kroz posve ogoljene slojeve samosvijesti i samoreprezentacije, hrabro usmjerene na suočavanje s onime što osoba doživljava kao određene manjkavosti, ima za cilj ultimativno prihvaćanje pri čemu se filmski medij, odnosno, okretanje kamere ka sebi i svojim bližnjima, potvrđuje još jednom kao efikasna autoterapija. No osim kao samopomoć (u grubom shvaćanju tog pojma), spomenuti radovi funkcioniraju i kao punokrvni omaži tijelu per se, kao onome koje „nosi“ nas i mi njega. Uz ponosno reafirmiranje svega onoga što esencijalno pripada čovjeku, za ustanoviti je da ovakvi, društveno uvelike potrebni radovi, inzistiraju na vraćanju prava na vlastito tijelo te njegovu ustrajnom izuzimanju iz društvenih ralja nelagode i stupova srama.
U Odi Mije Maros Živković, prodorna i izolirana prva rečenica „Što ti je neugodno“ spremno nagoviješta zadiranje u taj sram i nerado komuniciranu intimu, naglo prerezavši tišinu moćnog uvodnog kadra koji prikazuje ženski spolni sustav, ali se poigrava crvenom i crnom bojom na način da djeluje pomalo ominozno, ili, u nedostatku konteksta, za mnoge gotovo neprepoznatljivo. U idućim kadrovima protagonistica opipava svoj goli trbuh i lijepi tri komadića samoljepljive vrpce na kojima crta smajliće, dajući si time ohrabrenje unatoč golemoj zabrinutosti. Naime, kasnije saznajemo, autorica se psihički priprema za nadolazeću operaciju – laparoskopiju benignog tumora. Poduljom scenom snimanom iz više uglova, uz dvostruku ekspoziciju, različite oštrine i uz korištenje ogledala, kao da želi zadržati pogled ili uspomenu na ovaj, još nezarezani i najdraži dio tijela, koliko god je moguće.
Osim subjektivnih kadrova u zatečenim situacijama, autorica koristi dramaturški opravdane i odmjerene eksperimentalne postupke poput animacije, podijeljenog ekrana ili ispisanih SMS poruka. Iako intimističkog pristupa, koncentriranog u rastvaranju vlastitih doživljaja, razmišljanja i strahova, u filmu je prisutna svojevrsna univerzalnost dok autorica inteligentno širi temu uključujući i anonimne priče i međusobnu podršku drugih ženskih pacijentica s kojima je dijelila sobu. Objašnjavajući težinu njihovih pozicija vezanu uz komplikacije s reproduktivnim organima, većinom naracijom u off-u, izlaže sadržaj krajnje humano i štiti im identitet u svakom trenutku. Kako i naslov sugerira, ovo ostvarenje zaista predstavlja odu svim hrabrim ženama, bez zalaženja u zamke slučajne patetike.
Pobjeći od Irene autorice Irene Antin donosi također osobnu nevolju, ali u nešto laganijem tonu te se ističe svojim direktnim pristupom i neposrednošću pripovijedanja u formi dnevničkih zapisa. Dok u off-u, često uz duhovit prizvuk, iznosi razmišljanja o doživljaju vlastita tijela koje tijekom čitavog života smatra „nedovoljno dobrim“, redateljica se koristi vizualnom kombinacijom dokumentarnih snimaka raznih prolaznika s javnih prostora i kolaž animacije fotografija i novinsko-časopisnih izrezaka. U ovom vještom spoju melankolije i autoironije, progovarajući o povijesti nošenja sa svojom dugogodišnjom traumom i opsesijom vezanom uz estetsku percepciju svojeg tijela, redateljica se poigrava “isprobavanjem” drugih identiteta, primarno odjećom te drugim tijelima “nalijepljenima“ na svoje lice. Kroz uspoređivanje s drugima i vrednovanje same sebe u odnosu na duboko usađene slike o sebi, meandrirajući od dječje zaigranosti do reske ozbiljnosti, autorica naposljetku dospijeva do ideje o ljubavi za koju se nada da će joj konačno, zahvaljujući tuđoj validaciji, donijeti i vlastito priznanje sebe.
Nedavno preminuli, multimedijalni konceptualni umjetnik Ivan Faktor je kroz mračan film Bol odvažno i nepokolebljivo zabilježio teške trenutke borbe s Parkinsonovom bolešću u posljednjoj fazi svojeg života. Faktor hvata svakodnevicu, snimajući dijelove svog tijela, ponajviše drhtavu ruku i noge tijekom iscrpljujućeg hoda, zatim svoju ženu, televiziju, njihovo dvorište i ulicu kao i svjetlosne instalacije u svom domu. Autor je svoje stanje odlučio pratiti kamerom na pametnom telefonu i dokumentirati ga točno onakvim kakvo se događa, sirovo i surovo, no i dalje uz finalni rezultat nimalo kompromitirane, impresivne i inovativne vizualnosti. Iznimno vjerodostojno i do razine mučnosti vizualno predočena bolest označena je gotovo epileptično treperavom nestalnošću slike.
U uratku ograničenih mogućnosti te unatoč prijetećoj dijagnozi, Faktor je demonstrirao nejenjavajuću strast prema filmskoj umjetnosti i životu. Intervencije u dokumentarne snimke, događaju se spontano, prikazujući unutarnji svijet umjetnika s jedne strane zatočenog u prostoru, ali još više u progresivnoj bolesti čiji kraj i sam očekuje ili sluti. Pritom, intenzivno naglašen zvuk Faktorovih bolnih uzdaha prilikom svake radnje stvara nelagodu i saživljavanje s autorovom tragičnom situacijom, a za ovo auditivno podvlačenje protagonistove intimne borbe kao i za montažne postupke koji približavaju i reflektiraju protagonistovu agoniju, dizajner zvuka Krešimir Šušljek i montažer Damir Čučić ostvarili su nagrade na LFF-u.
Nadasve nježan film Sebastijana Borovčaka Tu si negdje, izražava perspektivu unuka koji strpljivo bilježi trenutke napredujuće demencije svoje bake i njihova odnosa sa željom ponovnog približavanja i razumijevanja njene bolesti. Uz vrlo prikladan crno-bijeli kolor, ovaj pažljivo iznesen intimni dokument prikazuje što sve bolest i spoznaja vezana uz nju nosi. Za autora je šok povremenog neprepoznavanja zamijenila bojazan da više neće uopće postojati u bakinim očima, a potom i tuga spoznaje da ni nje više nema. Faktorov i Borovčakov film povezuje jednako bolna dijagnoza, za one koji kroz nju fizički prolaze, ali i članove obitelji. Snimajući emocionalno iskren film o vlastitoj baki, a ujedno i o zaboravu, o strahu od gubitka, kao i krivnji zbog vlastitih pogrešaka u prošlosti, autor s otvorenom ranjivošću, preispituje je li mogao biti prisutniji, prisjećajući se u filmu i djedovih dirljivih riječi koje je posljednje izgovorio te podsjećajući sebe (ili gledatelja) da nikome nije poklonjeno neograničeno vrijeme.
I radovi pojedinih autora u zadnjih nekoliko godina, ticali su se tjelesnosti, poput prikaza ženskih iskustva u Plejadama Mateje Zidarić ili Jel’ kužiš sad? Lucije Brkić. No, još je davne 1965. Ante Babaja u svom kratkom dokumentarno-eksperimentalnom filmu Tijelo tematizirao prolaznost kroz ljudsku tjelesnost, prikazujući neosuđivački tijelo i sve njegove oblike i stanja; mlada i stara, vitkija i krupnija tijela, ona u mrtvačnici što nepomično leže, kao i dinamičnu isprepletenost ljubavnika u zanosu, tijelo kroz smrt i kroz rađanje. Lišen straha od golotinje te bez seksualiziranja, ovaj se kultni uradak zauzimao za tjelesnu slobodu i prirodnost u raznolikosti.
Ranije izloženi filmovi jednako su promišljeni te sadržajno i izvedbeno artikulirani radovi koji kroz svoje osobne iskaze nastoje normalizirati teme koje su zapostavljene u zakutku javnosti, te izravno i bez uljepšavanja o njima progovoriti. No, uz osvještavanje realne situacije, oni u sebi utjelovljuju životnu motivaciju i ohrabrenje. Ili kako zamjećuje Irena Antin, uz određen stupanj utjehe, odrješito, priručno, ali istovremeno i poetično: “Čovjek mora da se pomiri s onim što je dobio. Nitko ne može da bude ja, osim mene. I nitko ne može da bude ti, osim tebe. Nemamo kud.”
