U potrazi za vozačem

17.7.2022.

Naslov originala: Šesti autobus | Godina: 2022. | Trajanje: 103 minute | Zemlja proizvodnje: Hrvatska | Režija: Eduard Galić | Scenarij: Dominik Galić | Glumci: Zala Đurić, Marko Petrić, Živko Anočić, Maša Đorđević, Rade Vulin, Ozren Grabraić, Toni Gojanović, Andrej Dojkić, Muhamed Hadžović, Borko Perić | Producent: Dominik Galić i Robert Piršl – MissArt | Distribucija: Duplicato Media d.o.o.
Šesti autobus - redatelj: Eduard Galić

Šesti autobus – redatelj: Eduard Galić

Još jedan film iz obiteljske radionice Galićevih. Eto, baš iz tih razloga i činjenica da nam je film nalik na OPG – čista domaća radinost, pa otuda i insistiranje i na čistoj nacionalnoj koncepciji – od Šovagovića, Brešana, Hitreca, Šerbedžija, do Hribara, Navojaca i da ne nabrajam uglavnom se vrtimo u tom začaranom autorskom krugu. Ponekad je to itekako uspješno, najčešće prosječno ali ima svega i svačega. Vremešni  Eduard Galić se očito na energetski pogon sina Dominika ozbiljno dao uvući u suvremene priče i okruženje, a znamo da je to sklizak teren na hrvatskom tlu, kao i u regiji. Vječito propitivanje, dokazivanje, dvojbene istine i zacementirane činjenice očito je teško izbjeći i kada je riječ o Vukovaru – Grad heroj(a) i nakon tri desetljeća od tragedije ili herojstva – zavisno kako tko na to gleda.

«Šesti autobus» je samo još jedna o mnogih (ne)ispričanih priča o Vukovaru i iz Vukovara iz vremena Domovinskog rata, dobrim dijelom zarobljena svjedočanstvima iz prve ruke koje su Galićevi dokumentaristički snimali i obrađivali u serijalu «Heroji Vukovara», pa se između redaka može prodrijeti u one prikrivene ostatke svjedočenja i svjedoka koji su ponekad jači od stvarnosti, baš kao na filmu (posvećen je heroju Marku Babiću). To se ovdje odnosi na vezu i na ono što će iz nje proizaći između mlade novinarke iz New Yorka (Zala Đorđević) i Vukovarca Josipa (Marko Petrić), bivšeg branitelja i logoraša ali i više od toga. Iako je rat sam po sebi okrutna stvarnost i kulisa koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim, začetak moguće ljubavne veze i način izlaska iz toga začaranog kruga istina, poluistina, zaborava i potisnutih sjećanja ohrabruje gledatelje da i sami nađu neki izlaz iz svega, ali na kraju baš ovaj odnos ostaje nekako nedorečen i izgubljen u ratnom košmaru.

Galić film gradi slojevito kroz više epizoda ili kuta viđenja određene situacije koja se poklapa s izjavama svjedoka; od filma sudnice do žestokih ratnih akcija koje je na kraju montažerka Ivana Fumić sretno privela u sigurni vukovarsku luku. U cijeloj toj priči, ili ako hoćete zavrzlami, ansambl djeluje uigrano, scene su primjerene trenutku, premda mi se čini da su negativci (iako to zaslužuju) malo previše karikirani pa gube na svojoj stvarnoj bolesnoj zločinačkoj naravi. Pogotovo se to odnosi na tzv. Spasoja Petkovića Štuku, lik iz sudskih transkripata za kojega se vezuje smrt Francuza Jean-Michela Nicoliera, borca na hrvatskoj strani i stradalnika iz bolnice.

Živko Anočić u liku Dugog, za kojega s posebno interesira mlada novinarka, posebno dominira svojim talentom i još jednom potvrđuje koliko je neiskorišten na filmu, dok Marko Petrić nešto manje uspješno transformira sebe u razmaku od dva desetljeća, što je posebno uočljivo kad se raspleta veze novinarke i Dugog. No, ono što je na neki način novost u ovoj priči je obostranost pristupu onoj vječitoj tezi s ovih prostora: Tko nas bre zavadi? Kako je već odavno Vukovar prestao biti sam svoj grob i izdigao se na opći simbol stradanja i hrabrosti (slušamo to i gledamo svaki dan iz Ukrajine i prozivanje Mariupolja novim Vukovarom) činjenice su važne ali je simbolika dobra i zla, žrtve i krvnika dominantnija u sagledavanju svih apsurdnosti rata (samo su mrtvi vidjeli kraj rada) i boljem razumijevanju do čega može dovesti ludilo jednih ili naivnost drugih.

Vojo  i Jozo nisu samo predstavnici svojih naroda (nacija) oni su identiteti sami po sebi – dobri u duši ali i okolnosti iz njih izvlači ono najgore u njima koje će ipak na kraju nadvladati ono što jesi. Srbi i Hrvati, odnosno Dinamovci i Hajdukovci, Zvezdaši i Partizanovci su samo navijači zarobljeni u svojim simbolima i strašću da netko na kraju mora biti na koljenima. Bilo to u ratu ili miru, pa je ta Galićeva usporedba i mamac među neprilagođenima dobra poduka da se ipak prisjetimo da svaka utakmica na kraju završi sudačkom odlukom. «Šesti autobus», za kojim se i danas traga i koji je s ranjenicima negdje nestao u bespućima rata, za sada je najozbiljnija vukovarska ratna priča, šteta što nije osluškivala trube i navijače novih ratova pa bi bila još uvjerljivija.

Goran Bare s uvodnim i odjavnim songom i Ante Gelo s glazbom dali su doprinos sveukupnom dojmu, posebno Bare.

Oznake: