Pisati o velikim festivalima jest pisati s distance. I vremenske i prostorne. Ti veliki filmski festivali su uvijek negdje drugdje, o tim velikim festivalima piše se kad se dojmovi slegnu, kad se misli kristaliziraju. Velik festival u ovoj aglomeraciji riječi, interpunkcijskih znakova i slika jest najveći mogući – barem kad se dokumentaristi pitaju – IDFA, ili International Documentary Film Festival Amsterdam. U svojem je izdanju od 2024. godine svijetu ponovno ponudio ono ponajbolje od svjetskih dokumentaraca, ugostio tisuće gostiju, prikazao filmove stotinama tisuća gledatelja, podijelio oko 150 tisuća eura kroz razne nagrade i… putem izgubio svog umjetničkog direktora Orwu Nyrabiu. YouTube je njegov zadnji službeni govor proglasio najboljim mogućim načinom kako se s dignitetom oprostiti od svog životnog djela. Jer biti umjetničkim direktorom ovakvog festivala jest konačni profesionalni doseg nekoga tko se bavi dokumentarnim filmom. Ne samo sa svojim zadnjim govorom već i putem medijskih pojavljivanja na kraju svog posljednjeg izdanja IDFA-e, Nyrabia je dao lijep pregled vremena u kojem živimo, ali i (društveno i filmski) povijesni kontekst razvoja i trenutnog stanja dokumentarnog filma.
Lijep govor, nelijepa slika. Slika koja govori o konformizmu, o paralizirajućoj političkoj korektnosti, o pomanjkanju autorske odlučnosti, o kompromisnim ponorima kojima samo najveći mogu odoljeti, ali i o sve manjim budžetima – kako za filmove, tako i za festivale. Kada bogati plaču (IDFA ima godišnji budžet od 9 milijuna eura) nad sudbinom srednje klase onda se uistinu treba zapitati. Naravno, koliko god nama 9 milijuna izgledalo puno u „njihovom“ svijetu, svijetu velikih festivala, to je još uvijek malo. Venecija, Berlin i Cannes barataju puno većim iznosima – dva, tri puta većima. A ni njima nije lako, i oni gube sponzore o kojima drugi mogu sanjati, čak i ako su solventni i ukoliko zarađuju svojim proizvodom kao što to Berlinale svake godine čini. Gdje je u tom svijetu velikih IDFA teško je procijeniti, no nema sumnje da se taj festival s razlogom pokrenuo, narastao i razvio upravo u Amsterdamu. U gradu u kojem bok uz bok stoje polugole prostitutke, restorani s Michelin preporukama, domovi bez zastora, omamljeni turisti i elegantni domaćini. Jedna od Venecija Sjevera u amsterdamskoj interpretaciji uistinu jest oživotvorenje globalnog sela o kojem je Nyrabia govorio. A selo voli priče. Selo voli istinite priče. Gajo Petrović ovdje namiguje, mi zaključujemo: selo voli dokumentarce. Pa makar to selo bilo veće, bogatije i prosperitetnije od većine ovosvjetskih gradova.
Odlazak na festival prije svega iz poslovnih, organizacijskih i produkcijskih razloga za potpisnika ovog teksta nije novost. Unaprijed se zna kako gledanje filmova nije prioritet, već upoznavanje ljudi, prepoznavanje prilika, osluškivanje, više no govorenje. Gledanju treba pristupiti s mjerom, lako je izgubiti i sape i vrijeme u kino dvoranama i pred tzv. screening boothovima. No gledati se mora! To je ipak prvi i osnovni razlog odlaska na festival: ljubav i interes za ono najnovije filmsko što dolazi. Gledaj malo, gledaj dobro je osnovna ideja, ali kako unaprijed znati što je dobro jer… projekcije su redom rasprodane, unaprijed se treba odlučiti što će se odabrati. Suočen s rasporedom koji broji nepregledne nizove naslova i lokacija (planiranje kretanja je iznimno važno!) biram dva filma za koje imam osjećaj da moram pogledati. Računam da nisam puno pogriješio, uostalom svojedobno sam uspio uhvatiti prvo prikazivanje von Trierove Melankolije u canneskom Palaisu, ali i sjediti tek dva reda ispred kasnijeg pobjednika Weerasethakula na svečanoj premijeri Ujaka Boonmeea.
Kronike apsurda (Crónicas del absurdo, Chronicles of the Absurd, r. Miguel Coyula, Kuba, 2024, 77′) imale su prvo prikazivanje u više praznoj no punoj dvorani multipleksa Pathé nedaleko od festivalskog centra. Dvoranu sam tražio zajedno s pomalo nervoznim starijim Amerikancem i na projekciju ušao malo pred njen početak. Ispostavilo se da je moj kolega u traženju američki producent kubanskog filma čiji autori samo što nisu sletjeli i koji namjeravaju doći pred nas okupljene gledatelje, mahom kritičare i selektore festivala. Jutarnje projekcije samo ponekad su popularne (kao npr. spomenuta Melankolija). Sedamdeset i sedam minuta kasnije pred nas su uistinu došli Miguel Coyula i Lynn Cruz, autorski, ali i životni partneri. Producent nije lagao, baš kao ni kad je za kraj uvodnog obraćanja rekao da nas čeka sjajan film. Kronike apsurda kronike su suvremene kubanske svakodnevice iz perspektive redatelja kojem ne daju režirati i glumice kojoj ne daju glumiti. Kubanske kafkijanske katakombe guše svojom surovošću, osjećaj neslobode i nemoći nas iz generacije x vraća u doba odrastanja i brige o tome što se smije govoriti doma, a što se smije vani. Jugoslavija iz osamdesetih se ni izdaleka ne može usporediti s Kubom dvadesetih, no taj osjećaj permanentnog hodanja na vrhovima prstiju se pojavio sam od sebe.
Coyulin je film majstorski prikaz koliko se puno može postići s tako malo. Kronike je zajedno s Cruz snimao u potpunoj tajnosti tijekom dvanaest godina i njihovo je osnovno uporište ogromna količina tajno snimanih razgovora s najrazličitijim ispostavama represivnog aparata. Audio snimke su sačuvale prijetnje tajnih agenata, informativne razgovore u policijskim postajama, sugestije sindikalnih predstavnika, savjete voditelja galerija i upozorenja direktora ključnih institucija. Bogatstvo audio materijala i pomanjkanje vizualnog podsjetilo me na Rakijaški dnevnik Damira Čučića iz 2015. Oba su filma nužno završila s predikatizacijom „eksperimentalni“ jer je njihova narativna struktura zbog datih okolnosti jednostavno takva. I Čučić i Coyula su radili s onime što su imali, no tamo gdje je Čučić refleksivan i nadrealan, Coyula je bijesan i naturalističan. Kubanci za vizualizaciju izrečenog i saslušanog koriste matakovićevske crteže kubanskog kolege umjetnika, posežu za titlovima i krupnim slovima ispisanim parolama na kino platnu.
Rijetko kada razgovori nakon projekcija traju gotovo kao i projekcija. Festivalske satnice to u pravilu ne dopuštaju, no Kronikama apsurda se smilovao raspored, gotovo svatko iz publike je imao neko svoje pitanje za postaviti i već tog utorka osjećao se miris trijumfa u zraku. Trijumfa dvoje hrabrih ljudi koji su snimili film usprkos svemu što im je društvo bacilo pod noge, pljunulo u lice, iscijedilo iz duše. U biti: pokušalo iscijediti, pljunuti i baciti. Kad je na prvi dan festivala Nyrabia govorio o hrabrosti dokumentarista sasvim je sigurno mislio i na Coyulu i Cruz. Nije ih izrijekom spomenuo jer to ni ne smije, ali ih je svakako imao u mislima. Vijesti koje su došle nekoliko dana kasnije, a koje su govorile o tome da su Kronike proglašene najboljim filmom u Envision Competition sekciji malokoga su iznenadile. Svejedno – ostalo je u zraku visjeti pitanje s kojim su se Coyula i Cruz oprostili od svoje kino publike: Hoćemo li se moći vratiti na Kubu? Hoće li nam dati da se iskrcamo u svojoj zemlji? I što im u konačnici poželjeti? Da uspiju u tome, da zarađenih 15 tisuća eura od nagrade ulože u vlastiti život i umjetnost u mjestu koje zovu domom ili da im taj isti novac pomogne da se nekako snađu ukoliko je granica za njih zatvorena? Dobar dokumentarizam nužno je usmjeren protiv konformizma, ne ide niz dlaku, niti se zadržava u zoni komfora. Tko to nije do sad shvatio, Orwa Nyrabia, Miuguel Coyula i Lynn Cruz su mu u tome itekako pomogli.
Slično se može ustvrditi i za najnoviji film Lidije Zelović, nizozemske autorice jugoslavenskog rodnog lista i sarajevske pripadnosti spomenutoj generaciji x. E ta je generacija, baš kao i sve prije i poslije nje, ranih devedesetih u Jugoslaviji pošteno nastradala. Dobra znanica ZagrebDoxove publike (Moje prijateljice, 2007. i Moj osobni rat, 2016.) snimila je film Na domaćem terenu (Home Game, r. Lidija Zelović, Nizozemska, 2024, 98′) i nije osvojila na svojoj amsterdamskoj IDFA-i niti jednu nagradu. Ali je zato rasprodala sve projekcijske termine, zbog nje su pedantni Nizozemci u raspored ugurali i dodatne dvije projekcije i naravno, rasprodali ih. Na projekciju sam ušao kao posljednji iz reda za one koji imaju pravo ući, ali samo ukoliko je koje mjesto u dvorani ostalo nezauzeto. Prvi red malo ulijevo nikada nije tako malo smetao. Za nas s amputiranim osjećajem za nostalgiju, otvaranje filma u kojem autorica na tulumu pjeva i pleše u nogometnom dresu bivše države i nije neki prizor oko kojeg ćemo se zagrijati za ono što slijedi. Ali jest, kako film odmiče, najbolji mogući.
Snaga filma Lidije Zelović je u Lidiji Zelović. U svakom je kadru, kad je se i ne vidi, čuje ju se, a ono kako je se čuje, jest odlično napisano i izvedeno. Razgovijetno, toplo, pametno, zabrinuto i zabavno – baš kako koja scena išće, a posebno je efektno napravljen skok s bosanskog na nizozemski u voice-overu. Zelović je snimila film o svojim domaćim terenima. O Sarajevu i Jugoslaviji, o Amsterdamu i Nizozemskoj. Iako neki njeni i dalje žive u Bosni i Hercegovini te Hrvatskoj, to više nisu njene priče, niti njena domaćinstva. U introspektivnom poniranju svog filma, Zelović uspijeva u onome što rijetko ispadne dobro: u prikazu nostalgije. Neobjašnjive i neopisive čežnje za nečim čega više nema, niti će ikada biti, a tako bolno nedostaje i peče. Na domaćem terenu je istodobno film o različitim državama i društvima, ali i o različitim obiteljima u njima. Jednu je obitelj nakon što se spasila iz gorućeg Sarajeva dovela k sebi u Amsterdam, a drugu je s polovičnim uspjehom sama pokušala stvoriti. Negdje uspiješ, negdje ne… 1:1 i u gostima i na domaćem terenu može biti dobar rezultat. I da, Na domaćem terenu je između ostalog i film o nogometu. No to nije sve!
Svjedočiti raspadu društva, gledati ratne kovitlace i konačno spašavati živu glavu mora ostaviti posljedice. Nekom su to sijede lasi na glavi, a nekome splet ticala koja osluškuju, mirišu, osjećaju opasnost koja se približava. A opasnosti ne nedostaje u suvremenoj Nizozemskoj. Politički motivirana ubojstva, uzlet krajnje desnice, govor mržnje u mainstream kanalima, socijalna polarizacija… sve ono što se prije tridesetak godina gledalo ovdje kod nas, Zelović opet gleda, samo sad tamo, kod sebe. Ako je nešto generacija x s ovih prostora u svojem životu usvojila, to je strah od rata. Vidjeli smo ga, preživjeli ga i usput izgubili djetinjstvo i mladost. Jednom, ali jednom previše. Nadajmo se za Lidiju Zelović, ali i za nas same, da će na brojci jedan i ostati.
Ono što se dalo čuti, vidjeti i osjetiti na posljednjem Međunarodnom dokumentarnom filmskom festivalu u Amsterdamu jesu odlični filmovi, njihovi pametni i hrabri autori, ali i bojazan za budućnost punokrvnog dokumentarnog filma te za budućnost slobode društava koji takve filmove (hrabre, iskrene, informirane, osobne i angažirane) omogućavaju. Ukoliko je neki festival posve u skladu s filmovima koje prikazuje, onda je to IDFA. Nema ušminkavanja, nema muljanja. Samo filmovi, i to oni koji prikazuju i razotkrivaju svijet u kojem živimo. Nikakva šarena laža, već ugriz stvarnosti. Šteta što mu je iz Hrvatske prisustvovalo nas tek šestoro. E to je poražavajuće. Kako znati što je sadašnjost, ako se ne dolazi na njezino vrelo? To je pak naša stvarnost… Ovdje, a nigdje. Dakle samo ovdje.
