Dok su njegovi kolege prvaci crnog talasa – Aleksandar Petrović, Dušan Makavejev, Živojin Pavlović i Puriša Đorđević – doduše, svi desetak i više godina stariji od njega, do novog milenija posustali, prestali s radom ili preminuli, Želimir Žilnik (1942) u njemu je snimio čak četrnaest cjelovečernjih filmova i poneki kratki, od kojih je većina bila razmjerno zapažena, barem u regiji. I to ne zbog kurtoaznog poštovanja prema zaslužnom ugledniku-veteranu, već zato što su, kao i u prethodnim desetljećima, Žilnikova ostvarenja, izravno i uvijek na neki način izazovno komunicirala s aktualnim društvenim okolnostima te su bila napregnuta živom igralačkom energijom kao i mješavinom društveno-političkog angažmana i humora.
Žilnikovo novo djelo pristizalo je svako malo te se u svjetlu uspostavljenog dinamičnog stvaralačkog tempa poprilično neobičnim učinilo odulje čekanje na novi film Restitucija, ili, San i java stare garde, sa stankom od sedam godina otkako su 2018. premijerno prikazana čak dva njegova ostvarenja, Među ljudima: Život i gluma i Najljepša zemlja na svijetu.
Potonji, zapaženiji film, ostvaren u koprodukciji hrvatskog Factuma, tipično žilnikovska dokudrama, pretežno dokumentarni film s ponekim igranim prizorom u kojem protagonisti stvarnih zbivanja glume inačice samih sebe, mahom je bila smještena u austrijski Beč, gdje je pratila život useljenika, ponajviše mlađanog Afganistanca Baghera, i njihovo snalaženje u novoj domovini.
Restitucija, ili, San i java stare garde također počinje u Beču, a središnji je lik vremešni Stevan Bata Arsin (Milan Kovačević), osamdesetineštogodišnji glazbenik (naslov filma za inozemnu distribuciju je 80+), Jugoslaven, Srbin koji je većinu života proveo zadovoljno u inozemstvu, svirajući s raznim sastavima u svim zemljama Europe, „osim u Vatikanu“. Dok u prodavaonici rabljenih ploča (Alt & Neu, ista ona iz Prije svitanja, 1995, Richarda Linklatera) traži izdanja grupe The Montenegro Five, u kojoj je proveo najviše vremena, iz Srbije mu stigne poziv da mu država restituira, vraća, obiteljsku kuću i zemlju nacionalizirane nakon 2. svjetskog rata. Došavši zbog toga u domovinu, Arsin, dakako, nailazi na ponešto administrativnih poteškoća, a još više onih koje uzrokuju drugi pretendenti na veliko, ali zapušteno imanje u Višnjevcu u Srijemu. Uz pokojeg poduzetnika mutikašu i bliže članove obitelji, „svoj deo“ traži, primjerice, i tetka bivše mu supruge.
Kao i mnogi Žilnikovi filmovi i Restitucija, ili, San i java stare garde ostavlja dojam dokudrame, filma u kojem se zbilja umjereno modificira postupcima igranog filma, ponajprije glumom naturščika, stvarnih protagonista stvarnih događaja i dramatizacijom, odnosno scenaristički obrađenim i pripremljenim sažimanjem i fokusiranjem zbivanja. Osobe koje nastupaju u filmu ne čine se profesionalcima te uglavnom glume, kako se kaže, drvenasto, nezgrapno i neuvjerljivo, mjereći standardom onoga što smatramo uspješnom filmskom glumom, a općenito uzevši, prizori su režirani poprilično jednostavno, bez primjetnih poteza koji bi ukazivali na razrađenije pripreme i izvedbene težnje. Neuvjerljiva gluma, međutim, uvelike pridonosi poćutu autentičnosti – iako smo svjesni da ta, većini nam neznana lica, nisu glumački vješta, upravo nas njihova uglata neposrednost, gluma u više ili manje mucavom pokušaju, uvjerava u to da gledamo nešto što se uistinu dogodilo baš njima. Nije tomu uvijek i svugdje tako, no Želimir Žilnik već pet i pol desetljeća izvanredno umješno iz toga područja izvlači najbolje, kako izvrsnim prepoznavanjem odgovarajućih naturščika, tako i izvanrednim osjećajem za to što od njih može tražiti i očekivati, odnosno čime oni mogu doprinijeti onomu što on želi postići.
Kao i Najljepša zemlja na svijetu, Restitucija se prvim dojmom nadaje pretežito dokumentarnim filmom, s određenim igranofilmskim podešavanjima. No dok Najljepša zemlja na svijetu to i jest, Restitucija je posve igrani film čija je jedina nepatvorena istina ta da je glavni glumac Milan Kovačević doista glazbenik koji je bio članom The Montenegro Five, sastava što je dugo i uspješno zabavljački djelovao diljem Europe. No on ne otjelovljuje sebe, već fikcijskog Arsina u fikcijskoj pripovijesti, a u glumačkoj se postavi nalazi tek još nekoliko naturščika, među kojima zapaženije uloge imaju Milivoj Kiždobranski kao Arsinov školski prijatelj Milan i Katharina Gualtieri kao Austrijanka Nina koja priprema doktorat o položaju žena u komunizmu i postkomunizmu, dočim su većina ostalih pravi glumci koje je Žilnik znalački vodio tako da se doimaju naturščicima. Posve dokumentarna je i snimka razgovora sa ženom koja je nekoć radila na imanju sličnom ovomu koje nasljeđuje Arsin, no u filmu joj je promijenjeno ime, a njezino je sjećanje pripisano fikcijskom sadržaju.
U korisničkom komentaru na portalu Letterboxd stanovita Tijana o Restituciji je zapisala: „…nedostaje mi ipak onaj sirovi tres žile u odnosu na ovog ispoliranog…“, zgodno lakonski sumiravši bilo cjeline u kontekstu Žilnikova opusa i stila, odnosno onoga kako ga se općenito umnogome doživljava, budući da najpamtljiviji, najupečatljiviji i najspecifičnije, najkarakterističnije žilnikovski u sjećanju, makar i maglovito, ostaju oni isječci u kojima se gluma, montaža, radnja i dijalozi bubnu u tom „sirovi tres“ obličju humorno energične naoko nespretnosti. „Svi smo počeli kao amateri, a najbolji među nama su to i ostali“, rekao je nekom prilikom (bit će i više puta) Žilnik, a taj pozitivni duh amaterizma zadržao je i uvijek osjetnim stvaralačkim entuzijazmom i odbijanjem usvajanja kanona profesionalne izvedbene uglađenosti.
Restitucija ipak nije „ispoliran“, odnosno uglađen film, ali jest manje „sirov“ i manje „tres“ od Žilnikova standarda tih obilježja, no kako je protagonist (kao i redatelj) osoba treće dobi koja, premda bistra i aktivna, više nema mladenačke snage i poleta, čitav se film odgovarajuće kreće i biba u skladu s njegovim mogućnostima. Ponešto, dakle, usporeno, ležerno, bez hitnje, a ako se pokoji odsječak i učini predugačkim, pogrbljeni junak vazda plijeni i drži pozornost privlačnim spojem iskričavosti i mekoće, živahnom pristojnošću, blagom djelotvornošću, načinom govora, pogledom preko naočala, zdravim duhom, inteligentnim prihvaćanjem uspona, padova, neočekivanosti… Lik Stevana Arsina u izvedbi Milana Kovačevića u sjećanju ostaje živjeti i podosta nakon što film završi.
Restitucija, ili, San i java stare garde premijerno je prikazana u programu Forum na 75. Berlinskom filmskom festivalu i nagrađena FIPRESCI-jem na 25. festivalu GoEast u Wiesbadenu.
