Oko stabala masline, trešnje ili jabuke mnoga su koplja već polomljena, naravno; ipak smo na Balkanu povijesno i genetski predodređeni mariti za granice, zemljišne knjige i vlasničke listove. No u kontekstu naše turistički iscijeđene obale, pitanje (problematika) privatnog vlasništva postaje i perverzno. Ljudi se dijele u one koji imaju apartmane i one koji nemaju, ili one čija djeca mogu na studij u Francusku i one čija si djeca mogu priuštiti bus do obližnje terase kafića. Imperativ monetiziranog posjedovanja toliko je snažan da će se čitave obitelji iseljavati iz svoja četiri zida i gurati s raznim rođacima, ne bi li vlastite odaje davali u najam raznim profilima turista. Ko ovo more platit, nije više pitanje koliko cijenimo ljepote koje imamo, već služi kao gordo opravdanje kapitalizacije stečenih privilegija u postojećem sistemu. Udruga Zemlja za nas, pak, formirana prije više od deset godina na otoku Braču, vodi se drugačijim vrijednosnim sustavom. Umjesto eksploatacijom, ova skupina ekofeministica, tzv. vještica vodi se važnošću (samo)održivosti i izgradnje zajednice koja počiva na suradnji i neprekidnoj deliberaciji.
Na papiru njihovi ciljevi doimaju se idiličnima, „pastelnima i snenima“, ne samo izgraditi snažan kolektiv bez potrebe za hijerarhijski zadanim odnosima, već razviti privatnu oazu mira i sigurnosti, harmonizirati se s prirodom i stvoriti siguran prostor za sve (na njihovoj kolibi tako se vijori zastava duginih boja). Ono što se u praksi događa – u otočkoj izolaciji, u polju s motikom u ruci, u susretu sa sušnim periodima – zahtijeva iscrpne količine fizičkog te, kao što će film Karle Crnčević poentirati, emocionalnog rada, čega nemali dio proizlazi, kao što Dora Sivka za Kulturpunkt.hr ističe, iz izazova horizontalnog upravljanja. Tijekom filma više pripadnica šireg i užeg kolektiva izrazit će svoje negodovanje, što zbog umora, što zbog osobnih razmirica, ali u plenarnom duhu perspektive se nastavljaju umnažati. Autorska odluka da se posebno ne tematiziraju njihove osobne priče već usmjerava na življenu realnost, njihove isprepletene svakodnevice, uspješno preusmjerava film iz često viđenog individualizma u kolektivno. Načelnu strukturu filmu daje Armina, novo lice među njima koje će priču pokušati prizemljiti u pravnom smislu, tražeći adekvatni oblik upravljanja, čime će na površinu usput izvući i manje vidljivi, odnosno diskutirani klasni aspekt. Koliko god uživale u slobodi takvog kolektiva, svijest o (ne)naklonjenom im sustavu nije moguće ugušiti – neki naprosto imaju više od drugih.
Na dinamiku prikazanih (među)odnosa nužno utječe i prisustvo kamere. Nijemosti usprkos, tihi (upitno objektivni) promatrač potencira potrebu za verbalizacijom; nerijetko će se tako čuti da se o određenim događajima, osjećajima, dogovorima razgovara po prvi put. Bila to istina ili zgodni konstrukt, kameru se u tom pogledu postavlja u terapeutsku poziciju, uz minimalne intervencije subjekte gurajući prema otvaranju. Pod vještom i glatkom kontrolom Jakoba Kresea, scene vijećanja snimljene su s određene distance, nenametljivo, i ne upiru na očekivanim, isplaniranim rješenjima; ponekad je u fokusu osoba koja govori, u drugom trenutku osoba koja sluša, razmišlja i/ili pokušava doći do riječi. Subjektivnost je time jača što Zemlja za nas ne nudi ekspoziciju i, štoviše, zazire od univerzalnih zaključaka. Načini na koji se odvijaju razgovori i detalji koji se spominju lišeni su konteksta i bez osobnog poznavanja uključenih teško je proniknuti u nijanse izrečenoga. Teško i, u krajnju ruku, za filmski prosede posve nebitno.
Doticaj s vanjskim svijetom sveden je na minimum, vizualno naznačen isključivo u kratkim scenama vožnje po otoku, spremljenim vrećama maslina, telefonskim planiranjima ili dječjom željom za generiranjem krajolika u Minecraftu (simpatična analogija s obrađivanjem zemlje). Dok ne slušamo njihove raščupane razgovore, većinu vremena provodimo s njima u polju – u posebno upečatljivom trenutku pratimo pražnjenje kompostnog zahoda; Antonela ponosno ističe da je sama drvena konstrukcija njezinih ruku djelo, a Armina pronalazi rajčice koje su izrasle iz njihovih „govana“. Ubrzo nakon, dok spajaju cijevi kako bi napunile gustirnu, do njih dolazi njihov bijeli konj. Kadar ispunjava detalj vode koja teče, žednih konjskih usta i preplanule ruke koja životinji pomaže da se napije. Karla Crnčević ne daje nam da iz vida ispustimo kako u filmu veliku, ako ne i ključnu ulogu igra upravo „zemlja“. Čak i kad je ne vidimo, prirodu čujemo u neprestanom šuštanju vjetra, zveckanju kamenčića i tlu po kojem hodaju i o kojem ovise – soundscape reflektira landscape.
Iako se pri kraju ponovo otvara pitanje vlasništva, zemljišta i internog ustrojstva, kao prodora opresivnog ekonomskog sustava u kojem neki gube, drugi dobivaju, Zemlja za nas uspijeva zadržati konce priče o jednoj drugačijoj i vrlo specifičnoj životnoj strukturi preusmjerujući pogled u prirodu koja nema vlasnike, već čuvare.
