Osim u specifičnim okolnostima, kratki metar u pravilu stoji u sjeni u dugog. To nije slučaj samo u Hrvatskoj, niti u regiji, već u kinematografiji globalno, budući da je kratki metar teže distribuirati izvan uhodanog festivalskog ciklusa. Ove godine je, naime, jedan hrvatski kratkometražni film ostvario najveći festivalski uspjeh nacionalne kinematografije od osamostaljenja i donio joj cannesku Zlatnu palmu, signalizirajući da, ako već u dugom metru ne ide sve uvijek po željama kreatora kinematografske politike, onda bi se možda valjalo okrenuti kratkometražnoj formi i u nju investirati.
Slijepčevićev Čovjek koji nije mogao šutjeti je, naravno, prikazan na zatvorenoj svečanoj premijeri još proljetos, te na brojnim festivalima iz „ljetne sheme” koji su otvoreni i za kratki metar, a naposljetku i na Danima hrvatskog filma koji su ove godine održani u Karlovcu. Nikakve dvojbe nije bilo da će i program Kockice na Zagreb Film Festivalu obilježiti ovogodišnji veliki uspjeh hrvatske kinematografije, tako što će izvan konkurencije prikazati film koji je dobio Zlatnu palmu i trenutno je u jeku kampanje globalne sezone nagrada. O filmu Nebojše Slijepčevića dosta se već govorilo i pisalo, pa bi se sve moglo sumirati ocjenom da je riječ o pomno pripremljenom i zanatski vješto realiziranom uratku koji, govoreći o stvarnom ratnom zločinu, otmici civila na postaji Štrpci na dijelu pruge Beograd-Bar u takozvanoj Republici Srpskoj, uspijeva u 13 minuta, bez sekunde manjka ili viška, progovoriti o tome što to znači biti čovjek, a što heroj u izazovnim vremenima.
Ostalih 8 filmova u konkurenciji Kockica uglavnom dolazi od autora mlađe do srednje generacije i, shodno tome, bavi se temama koje se tih generacija dotiču: anksiozama, pitanjima lojalnosti, traženja sebe i svog mjesta pod suncem, na kraju i osjećajem krivice. U red slabijih radova svakako možemo ubrojiti naslov Fleka Sare Alavanić koji gotovo stereotipno portretira svoje protagoniste, dvojicu nesnađenih zgubidana, te njihov sukob oko djevojke. S druge strane, pak, Severinin pas Joze Schmucha pokušava u generalno „trešersko” okruženje s bazičnim zapletom sukoba u okviru „obiteljske jedinice” koju sačinjavaju sin, majka i majčin dečko – generacijski na razmeđu, ubaciti motive opsesije domaćom „celebrity” kulturom, skrivanja i deklariranja homoseksualnosti. Rezultat je uglavnom kaotičan filmčić koji donekle iznad vode drži nastup Marine Redžepović u glavnoj ulozi i Severine u cameo-roli sebe same.
Gluma je, pak, najslabiji dio uratka Arka nekadašnjeg pobjednika Kockica Mladena Stanića. Film je zasnovan na premisi da momčić Marko iz provincijskog dalmatinskog gradića, markirajući nastavu sa simpatijom, uhvati oca u bračnoj prevari, a režijski oplemenjen činjenicom da se format slike prema kraju filma širi, baš kao što Markove pubertetske anksioze izbijaju na površinu. No, gluma mladih i netreniranih glumaca svakako nije na razini potrebnoj za ovakav film. Režijski je intrigantan i naslov Za stolom Ivana Veljače, izveden u jednom kadru, isprva statičnom, a od polovice pomičnom tako da se plan tročlane obitelji za stolom za nedjeljnim ručkom širi. Iskreno progovara o temi iz, možemo pretpostaviti, autorova života (frustracija zbog nedovoljnog priznanja roditelja za uspjehe u protagonistovoj „freelance” karijeri na filmu), ali rigidni dijalozi s tendencijom skretanja prema „kobasičastim” monolozima narušavaju ujednačenost. U smislu kvalitete, do sličnih visina dobacuje i film Čeljade Martine Marasović u kojem pratimo gradsku curu Janju koja dolazi raditi u birtiji-restoranu u seoskoj sredini, te njenu interakciju s obitelji koja taj biznis drži: gazdom kojeg pokušava i uspijeva zavesti, gazdaricom-kuharicom koju pokušava očarati smjernim vladanjem, njihovom trudnom i naivnom kćeri, te njenim lijenim i beskorisnim dečkom. Atmosfera začudnosti koju autorica kreira u svrhu nekakvog alibija za skokovite promjene u motivacijama i postupcima likova na kraju čak „igra” i protiv filma jer mu ruši potencijalno realistični temelj autentičnog iskustva mlade osobe koja odlazi u nepoznatu sredinu i zbog vlastitog je osjećaja superiornosti želi prije prilagoditi sebi, negoli sebe njoj.
Kvalitativno u vrh programa možemo uvrstiti film Jednog dana dogodit će se nešto strašno Dalije Dozet centriran oko protagonistice koja živi na relaciji između stana u kojem se brine za bolesnu članicu obitelji i posla u vrtiću na kojem ne može realizirati svoje umjetničke ambicije – pisanje i pričanje bajki kroz koje metaforično dijeli svoju bol. Javljanje na oglas za snimač zvuka dobiva neočekivani epilog, koji će joj možda pomoći da se suoči sa samom sobom. Poigravajući se nivoima realnosti i bajke, Dalija Dozet kreira gustu atmosferu u kojoj paleta boja savršeno odgovara raspoloženju protagonistice, te na koncu polučuje jedan zaokruženi film o izazovima svakodnevnog života i našoj inherentnoj neopremljenosti da se s njima nosimo.
Slično se, uz dodatak ambicije, može reći i za uradak A gdje je Nataša? Sanje Milardović. U njemu protagonistica koja je alter-ego autorice, nosi njeno ime i igra ju ona sama, dolazi u neimenovani zavičaj kako bi pospremila kuću koju je prodala jer je život izgradila daleko, u Francuskoj. U zavičaju je, međutim, ostala njena najbolja prijateljica, naslovna Nataša, koja ju želi odvući od posla i uvući u svoj svijet. Sanjin krimen je to što joj se prestala javljati iz nekog već razloga, a to joj može priznati samo na francuskom jeziku u emocionalnoj kulminaciji filma. Lakom rukom režiran, odglumljen s osjećajem i elegantno snimljen, A gdje je Nataša? jedan je od rijetkih filmova koji se usuđuju progovoriti o osjećaju krivice koji se često nabija onima koji su se u životu uspjeli maknuti s mrtve točke i ostvariti nešto za sebe, te kao takav dragocjen dodatak hrvatskoj kinematografiji kratkog metra.
Kvalitativno, film Sanje Milardović, pak ima oštru konkurenciju u filmu Jogurt, sok, cigarete Josipa Lukića kojem je to za sada najambiciozniji i najuspjeliji igrani uradak u inače plodnoj karijeri. Lukić se, naime, odmakao od auto-fikcije, ali taman onoliko koliko treba i, čini se, u smjeru testiranja samog sebe za rad s profesionalnom ekipom glumaca od kojih većina igra i u njegovom nadolazećem igranom dugometražnom debiju. Mjesto radnje je psihijatrijska bolnica u kojoj boravi mlada žena Sara (Tihana Lazović). Ona ne želi interakciju s drugim pacijentima, a od bezličnog sustava samo traži dopuštenje da ode negdje na kavu i cigaretu, ali ju zaposlenici tog istog sustava ucjenjuju i nabijaju joj osjećaj krivice za dijete koje negdje vani navodno ima, a ni majka joj ne može ili ne želi pomoći, što je dovodi do točke pucanja. Lukić ovdje optira za stalni pokret i dinamičnu kameru koja protagonisticu prati po sobama i hodnicima, nalik na ono što je već probao u svom dokumentarcu Doplovit će Rex, ali ovdje umjesto hektičnosti koja odgovara situaciji posjete radnice na brodu svojoj obitelji, imamo klaustrofobiju, tjeskobu i zatvorenost. Rezultat je film koji se možda i suviše poigrava trikovima za usmjeravanje naše percepcije i koji je možda tek priprema za nešto dalje, ali koji, u svom sadašnjem obliku, stoji čvrsto i postojano.
