Prešernova pjesma Zdravljica, od čijih se nekoliko kitica sastoji slovenska himna, prema idejama Francuske revolucije poziva na bratstvo među ljudima i narodima. Svojim sunarodnjacima pjesnik želi slobodu, a na susjede da ne gledaju kao na neprijatelje. U današnjem svijetu, takav ideal, međutim, djeluje krajnje naivno. Susjedima se zatvaraju granice, ispred ljudi koji bježe od nedaće postavljaju se žilet-žice, političke partije svoje kampanje grade na strahu od migracija, a prije par godina ljude se pozivalo da na druge (sunarodnjake, susjede ili migrante, svejedno) gledaju kao na potencijalnu zdravstvenu ugrozu. Rezultat izolacije je otuđenje.
To je, nagađam, izvor odakle etablirana slovenska „arthouse” autorica Sonja Prosenc (Drvo, 2014; Povijest ljubavi, 2018) crpi premisu za svoj najnoviji film Obiteljska terapija koji je svjetsku premijeru imao na Tribeca Film Festivalu, a regionalnu u natjecateljskom programu Sarajeva. Premisa bi, u najkraćim crtama, glasila: što se događa kad stranac (koji vam je čak i rod) ili stranci (obitelj u nevolji) zakucaju na vrata staklenog doma, pred obitelj postave ogledalo i natjeraju je na terapiju, potragu za iskupljenjem ili oslobođenjem, te time naruše brižljivo konstruiranu umjetnu idilu.
Muškarac, otac i kralj (da, obitelj se baš tako preziva: Kralj, nimalo slučajno) Aleksander (Marko Mandić), žena, majka i blazirana kraljica Olivija (Katarina Stegnar) i razmažena princeza adolescentske dobi i otrovnog jezika Agata (Mila Bezjak) žive u ostakljenoj kući na osami usred šume. U posjet im dolazi Aleksandrov sin iz davne izvanbračne veze – Julien (francuski glumac Aliocha Schneider) i odlaze ga pokupiti na aerodrom. Na putu obilaze stari, pokvareni auto u kojem je tročlana obitelj. U povratku vide taj isti auto zapaljen, a obitelj u bijegu, ali odluče voziti dalje bez zaustavljanja. Dok na radiju slušaju izlaganje Slavoja Žižeka o izbjegličkoj / migrantskoj krizi, jedini zaključak koji Aleksander uspijeva izvući je da im treba novi automobil, i to električni, jer njihov trenutni, hibridni, statistički nosi veći rizik od samozapaljenja od onog običnog kojeg su vidjeli da gori.
Aleksandar je inače pisac koji ne piše i fantast, čija je trenutna misija savršena obitelj koja će na nagradnoj igri osvojiti turističko putovanje u svemir. Olivija, galeristica bez razrađenog posla, ali s vezama poput Konstrakte, ima rezerve prema svima koji nisu dio obiteljskog kruga, a Julien joj je prvi na listi sumnjivaca. Tko je on i što želi? Agata samo gleda kako nekoga bocnuti i isprovocirati mu reakciju svojim ponašanjem, dok se Julien pita u kakvu je to obitelj došao i što oni zapravo žele od njega. Već prva obiteljska večera prolazi na rubu katastrofe…
Sve dok im na vrata ne zakuca unesrećena obitelj – otac Tomaž (Jure Henigman), majka Mila (Judita Franković) i Kasper (Borja Repe Novak), traže prenoćište, što će im Kraljevi nevoljko ponuditi tek kada na vlastitu inicijativu Julien otvori vrata. Opet, tko su ti ljudi? Jesu li migranti (iako su bijeli kao i oni sami, a govore i slovenski, pa su možda „ekonomski migranti” iz drugog dijela zemlje u potrazi za poslom) ili su možda turisti (iako ne traže najbliži hotel, motel ili planinarski dom, već besplatno prenoćište prije nego li nastave tamo kamo su se zaputili)? U svakom slučaju, susret s njima potaknut će niz manje ili više povezanih događaja u kojima će se obitelj suočiti sama sa sobom i s vanjskim svijetom, tom prirodom koja u njihov sigurni kavez sve silovitije prodire, a mi ćemo s pozicije gledatelja polako otkrivati zašto su oni takvi kakvi jesu i zašto su baš tu gdje jesu…
Od početka do kraja Sonja Prosenc žonglira s nekoliko veoma važnih ideja i nekoliko pitanja na koje nije lako dati jednoznačne odgovore, istovremeno apelirajući na empatiju gledatelja, ali isto ih tako stavljajući pred krajnje cerebralne zagonetke. Stil koji uspostavlja iznimno je hladan, „uglasto” dizajniran, simetrično snimljen s distance kroz objektiv Mitje Ličena, s toplim bojama drveta kao jedinom dekoracijom. U svakom pojedinom kadru, svaki detalj je na svom mjestu, s dobrim razlogom za to, a na nama je da do kraja filma odgonetnemo njegovu funkciju. Stječe se, doduše, dojam da je još i više materijala snimljeno, da je ponešto proglašeno za višak u montaži (potpisuje ju Ivana Fumić), kao i taj da je Obiteljska terapija mogla biti malo kraća, te stoga kompaktnija i čvršća. Također, iza sitnih nedosljednosti (kojih ima, ali koje ne narušavaju film kao cjelinu) može se naći prigodno i sasvim logično objašnjenje.
Nije u ovoj obiteljskoj terapiji teško pronaći ni reference i uzore, pa čak i izravne citate drugih filmova. Kritika svijeta visoke umjetnosti i suvremene krize muškosti odjek su Rubena Östlunda, cerebralnost kao da je uvezena iz Austrije, dijelom od Michaela Hanekea, a dijelom i od Urlicha Seidla i njegovih pulena (hiper-moderna kuća na osami koja svojim postojanjem kao da priziva tragediju, asocira na istu, doduše u reljefom drugačijem okruženju, u prvijencu Veronike Franz i Severina Fiale), motiv obitelji u ogledalu neodoljivo podsjeća na film Mi Jordana Peelea, eklektična neoklasična glazbena podloga Primoža Hladnika i sastava Silence na kasnijeg Lanthimosa, dok gluma koja se naizmjence giba između prirodne (ponekad čak i raskalašene) filmske i rigidno-teatralne na onog ranijeg. Ali, i u tom pogledu ima momenata zdrave improvizacije koja zna biti i elokventnija od praćenja instrukcija, što autorica itekako zna cijeniti.
Opet, Sonja Prosenc sve te elemente slaže u jedno dosljedno i organsko filmsko djelo, što Obiteljska terapija na kraju i jest. Nama, pak, to otvara još jedno pitanje u kojem možemo uživati, a da na njega nikada ne dobijemo odgovor. Je li tu riječ o svjesnoj post-modernoj tapiseriji, posezanju za jednostavnim, a funkcionalnim rješenjima ili je, pak, sve stvar notorne činjenice da se u potrazi za novim odgovorima na pitanja moramo prvo okrenuti nešto starijima. U svakom slučaju, Obiteljska terapija je film za više gledanja, uživanje, analizu i diskusiju, te film koji ostavlja jak dojam.
