Do prije par godina, filmski festival u Karlovym Varyma koji je ove godine obilježio svoje 59. izdanje vrijedio je za jedan od ključnih i najdostupnijih mjesta okupljanja i platformi za naše filmaše. Naše, što znači ne samo hrvatske, već i one iz neposredne ili šire regije, koju nazivamo Istočnom Europom. Glavni natjecateljski program bio je otvoren za etablirane filmaše s europskog Istoka, pa bi oni sačinjavali polovicu programa i najčešće ozbiljno konkurirali za nagrade. S druge strane, program East of West bi promovirao mlade i nadolazeće snage iz Istočne Europe i post-sovjetske Centralne Azije. Potonji je onda zamijenjen sekcijom Proxima u kojoj se natječu „rani radovi” autora s potpisom iz cijelog svijeta, prvo izdanje, primjerice, otvorio je film Stric Andrije Mardešića i Davida Kapca, iz nje su prorijeđeni naslovi s predznakom „Istoka”, a oni su, čini se prorijeđeni i iz glavne konkurencije. Iznimka su jedino češki filmovi, ali to je i nepisano pravilo: veliki festivali u zemljama sa značajnom kinematografijom uvrštavaju domaće naslove u glavne programe i često im dijele nagrade. Festival se onda okrenuo zvijezdama na crvenom tepihu koje bi bile primamljene dijeljenjem „jubilarnih nagrada”, dok bi natjecateljske kategorije bivale popunjavane iz godine u godinu„kvotaškim” filmovima trenutačno „vruće teme” koji bi podsjećali na neku vrstu „domaće zadaće”.
U tim uvjetima, hrvatsko prisustvo na ovom festivalu A kategorije bilo je skoro simbolično, s jednim kratkim filmom u većinskoj ili paritetnoj koprodukciji (Grčke marelice slovenskog autora, a zagrebačkog studenta Jana Krevatina), dvije manjinske koprodukcije u sekciji Proxima, te jednom manjinskom koprodukcijom u prestižnom preglednom programu Horizons. Za usporedbu, srbijansko je bilo brojčano isto, ali vidljivije: većinska koprodukcija u Proximi, mini-serija prikazana kao posebna projekcija, ista manjinska koprodukcija u Horizonsu, te još jedna većinska koprodukcija u preglednoj sekciji Imagina namijenjenoj autorski zahtjevnijim filmovima. Možda će, sudeći po novom konceptu industrije i lansiranju pitching foruma Central Stage, namijenjenog projektima pred finalizacijom iz Centralne Europe, gdje se ove godine našlo mjesta i za dvije slovenske većinske, te jednu hrvatsku manjinsku koprodukciju, neki drugi vjetrovi zapuhati i na programu Karlovih Vary u doglednoj budućnosti.
Do tada, možemo se pozabaviti trima dugometražnim manjinskim koprodukcijama koje su se ovog ljeta prikazivale u češkom banjskom lječilištu. Počnimo od one s najvećom kilometražom, filma Little Trouble Girls, iliti Kaj ti je deklica, u nas prikazanog na Puli i prevedenog kao Dobre djevojke. U pitanju je igrani dugometražni prvijenac autorice Urške Djukić, do sada najpoznatije po prethodnom kratkometražnom animiranom filmu Bakin seksualni život (Granny’s Sexual Life/Babičino seksualno življenje, 2021) za koji je dobila nagradu Europske Filmske Akademije i francusku nacionalnu nagradu César. Film je otvorio novu sekciju Berlinalea, Perspectives, i već na premijeri osvojio prvu nagradu: onu udruženja filmskih publicista FIPRESCI. Heroina filma je Lucija, tinejdžerica rastrgana između proklamiranih sloboda i stege malograđanskog odgoja s religijskim podtonovima. Kao članica crkvenog zbora, ona isprva iskuje prijateljstvo s daleko slobodnijom kolegicom i vršnjakinjom Ana-Marijom i njenim pobočnicama, da bi se ono našlo na iskušenju za vrijeme intenzivnih proba u jednom samostanu, kada Lucija počne fantazirati o lokalnom mladiću koji izvodi građevinske radove u samostanskom dvorištu. U pitanju je film o odrastanju i seksualnom buđenju koji podsjeća na ranije radove Céline Sciamme, a svoju snagu crpi iz intrigantnog scenarija, vrlo solidnog rada s glumcima, posebno s neprofesionalnim glumicama, interesantnih izbora u fotografijama, kao i ritmične montaže. Istina, film na momente djeluje prljavo, zbunjujuće, histerično ili „hormonalno”, ali tako je to s odrastanjem u stvarnom svijetu. U tom smislu, Karlovy Vary su jedan od brojnih festivala koji su prepoznali autentičnost i vrijednost filma Urške Djukić.
Svjetsku premijeru na Karlovym Varyma doživjela je češko-hrvatska koprodukcija Na drugoj strani ljeta (Na druhé strane léta) u režiji Vojtecha Strakatyja. Riječ je o „drugijencu” autora, ali paralelno razvijanom s prvijencem After Party koji je premijeru doživio lani u Veneciji. U pitanju je, opet, film o odrastanju centriran oko ženskih likova. Tinejdžerice Betka i Alma provode svoje možda posljednje ljeto skupa jer Alma od jeseni nastavlja školovanje u Americi kako bi zadovoljila ambiciozne roditelje. Dok je Alma fokusirana na treninge plivanja na jezeru, Betka bi se radije zabavljala i družila, te upuštala u natjecanja za popularnost u lokalnoj skupini. Njena starija sestra Marie ima zadatak da pazi na mlađe djevojke i ona to čini, koliko je moguće, odgovorno. Međutim, otok u sredini jezera (lokalna geografija unekoliko podsjeća na Bled, premda „oslobođen” tvrđave, grada, masovnog turizma i crkve) krije tajnu. Duboka lokva u njegovom središtu otvara portal do mjesta na kojem osoba u tom trenutku želi biti, ali boravak u drugom svijetu iscrpljuje „putnicu”. To je na svojoj koži prethodne godine osjetila Aneta. A kada se ona i Alma upoznaju i počnu dijeliti iskustva, započinje preskakivanje kroz različite realnosti.
Nakon kratkog, efektnog i gotovo pa hororičnog uvoda, ekspozicija zauzima skoro polovicu filma. To se može činiti predugim, ekscesnim i neprijatnim, ali ona itekako ima svrhu pozicionirati likove (uglavnom ženske i mlađe, ali promatrane bez pokroviteljskog odnosa), prije nego simbolički moćni „McGuffin” proradi. Uz dobru glumu mladog ansambla (roditelji u filmu su držani na distanci, a njihovi glasovi se probijaju možda kao eho iz daljine), evokativnu fotografiju i uvjerljivo jezivu, a opet dovoljno diskretnu, ambijentalnu glazbu, kao i dizajn zvuka, Na drugoj strani ljeta postaje i ostaje atipičan, intrigantan, čak pomalo filmski konzervativan (u najboljem smislu te riječi) uradak na temu odrastanja, nošenja sa životom i potrebe za bijegom, koji pomalo podsjeća na europski umirene američke uratke iz posljednje dvije decenije prošlog stoljeća.
Na kraju, film Kako je ovde tako zeleno? Nikole Ležaića možda i pogađa najbliže „kući”, kako u smislu autora koji nam je u filmu servirao ponešto komadića iz vlastite autobiografije, tako i u smislu Hrvatske, u kojoj se dobar dio radnje filma odvija. Ležaića se prije vezivalo za istočnu Srbiju i rudarsko-industrijski grad Bor u kojem je ponikao i snimio svoj upečatljivi dugometražni prvijenac Tilva Roš (2010), ali nam Kako je ovde tako zeleno? otkriva da je autor porijeklom vezan za Krajinu, preciznije Kistanje i selo Djeverske. Nakon uvoda koji se mogao i preskočiti, a u kojem nam autor relativno elegantno ispovijeda zašto smo na njegov drugi dugometražni film čekali 14 godina (snimao je reklame), pritom nam priznaje da mu je san kupiti kamper i voditi obitelj na ljetovanje, Ležaić konačno postavlja osnovu za zaplet filma: njegovu baku izbjeglu iz Krajine nakon Oluje koja je umrla u Srbiji treba iskopati i „preseliti” na rodnu grudu. U tom smislu, autorov alter-ego kojeg igra Filip Đurić, njegov otac (Izudin Bajrović), stric (Stojan Matavulj), dalja teta (Snježana Sinovčić Šiškov), stric prijevoznik (Leon Lučev) i posrednik za uređivanje dokumentacije, u automobilu i furgonu putuju iz Beograda u Krajinu, u kasno-zimskom periodu, dok još nije otoplilo da bi babu ukopali, ispoštovali tradiciju i pogledali što je ostalo od kuće koju Nikola u budućnosti namjerava pretvoriti u svoju ljetnu bazu. Usput, on kao „hipster” oslobođen tradicija, kojem je stalo do trendova kao što su „No Logo” pokret, spoznaje one krajiške, nastale iz muke i potrebe za štednjom na škrtoj zemlji, te upoznaje jedan začudni svijet koji ima po dva života i dvije domovine podijeljene ratom 90-ih.
Uvod u film otvara nekoliko rukavaca radnje koji ne vode nikuda određeno, svaki je nepotreban i opterećuje film tako što mu anestezira tempo na početku, međutim Ležaić uspijeva naći fokus kako žanrovski (film ceste), tako i tematski, jednom kada svoje junake pošalje na put. Svakako pomaže izbor glumaca koji su izrazito ekspresivni i prirodni u tipu svoje uloge, te autorova gotovo djetinje iskrena znatiželja o svijetu predaka o kojem nikada prije nije razmišljao. Uz fotografiju Aleksandra Pavlovića koja tu znatiželju skrivenu iza fasade blaziranosti protagonista kanalizira, i montažu Jana Klemschea koja cijeli film drži na okupu, Kako je ovde tako zeleno? postaje film koji, kao krševita zemlja, možda pomalo škrto, ali poput vina ili lozovače, opojno nagrađuje strpljivije među gledateljima.
