Filmom ‘Svemu dođe kraj’ Rajka Grlića otvoren je ovogodišnji Pulski filmski festival, što može implicirati određeno značenje. Redatelj se prije projekcije našalio pred publikom i otkrio da mu je to četvrti zadnji film. Nadamo se da nije, ali i sama ta mogućnost pred djelo postavlja očekivanja koja nije lako zadovoljiti. Ne bi to bio prvi film koji nije odmah prepoznat kao remek djelo, ali mala je mogućnost da će to ovaj film ikada postići.
I naslov je znakovit. ‘Svemu dođe kraj’ može se odnositi na stvaralaštvo samog redatelja, kao što je natuknuo. Može se, filozofski ili anegdotski odnositi na kraj bilo kojeg stanja koje ima početak. Film se, međutim, odnosi na konkretno vrijeme i prostor te u njemu prepoznatljive aktualne radnje. Radi se o našem društvu i pojavama u njemu koje su dovoljne za dramatičnu interpretaciju. Poslovični naslov odnosi se na kraj svemu lošem što se događa u tridesetogodišnjem tranzicijskom intervalu od osamostaljenja do danas. Priču o pretvorbenim makinacijama i tajkunskom preuzimanju firme kao i posljedicama koje u pravilu izostaju za manipulatore, osmislili su zajedničkim snagama Rajko Grlić i njegov dugogodišnji scenaristički suradnik, pisac i autor humorno satiričkih kolumni Ante Tomić. Rezultat je film koji se temom i interpretacijom nastoji svidjeti hrvatskoj publici. Ali to je publika koja je ‘već vidjela’ serije prijetvornih lopova i lopovština u kinima (i na televiziji), pa je nije lako frapirati, a pitanje je koliko joj katarzičan ishod može biti uvjerljiv.
Potreba da s publikom nađe ‘zajednički jezik’, a ujedno prezentira redateljsko umijeće snažno se manifestira od prve Grlićeve pulske uspješnice. Dugometražni igrani film ‘Kud puklo da puklo’ (1974., prije 50 godina!) na Festivalu je dobio nekoliko priznanja, među ostalim Diplomu žirija za suvremeno filmsko traženje (uz nagrade lista Mladost za autorski pristup te revije Studio za debitantski film). Uzgred (i u skladu s tezom s početka alineje), nekoliko Grlićevih filmova kao naslov ima poslovice ili varijacije na njih (Samo jednom se ljubi, U raljama života, Za sreću je potrebno troje, Neka ostane među nama) koje lako ulaze u uho i ostvaruju ritam poznatog i prihvatljivog stava kojim se vedro odlazi u kino. U isto vrijeme, kadrovi Grlićeva prvijenca sadrže zahtjevne kompozicije školovanog i svjetski upućenog redateljskog rakursa, što je, uostalom, zamjećivala i institucijska procjena. Primicanjem publici otvara se prostor za recipročni utjecaj izlaganjem složenijim filmskim izričajima autorske i eklektičke prirode.
Prva scena određuje tijek filma. Glavni lik zagrebački je odvjetnik Maks Pinter, glumi ga Živko Anočić, koji nakon procesa u kojem je njegov klijent oslobođen za dvostruko ubojstvo, odluči javno iznijeti svoja saznanja o tome. U pitanju nije samo zločin, već i proces privatizacije koju je zločinac prethodno proveo na račun radnika. Novokomponirani pokajnik želi se iskupiti svojoj ljubavi iz studentskih dana koja za smrt oca krivi upravo netom oslobođenog tajkuna. Maksovo prosvjetljenje u zenitu odvjetničkog uspjeha neće ostati bez posljedica. Na proslavi u tajkunovoj vili odvjetnik u alkoholiziranom stanju otkriva namjere svojem klijentu. Niti upozorenje beskrupuloznog Dinka Horvata (Bruno Isaković) ne može ga pokolebati i spreman je javnosti otkriti istinu o ubojstvu i privatizaciji lokalne mesne industrije u kojoj je i sam kao odvjetnik sudjelovao. Pitanje je koliko je uvjerljivo njegovo ponašanje u eksplicitno rizičnoj situaciji.
U uvjetno ‘populističkom pristupu’ usmjerenom na simpatije šire publike Grlić i Tomić predstavljaju novu (staru) hrvatsku stvarnost pojednostavljujući situacije i referirajući se na neke trenutačno istaknute likove, uz dozu više nasilja nego golotinje. Poticanje dramatičnosti derivira stupanj nijansiranja radnje i aktera. Najkompleksniji lik je zapravo tajkun Horvat za čiju interpretaciju je Bruno Isaković na ovogodišnjoj Puli zasluženo dobio Zlatnu Arenu za najbolju sporednu mušku ulogu.
Druga nagrada (od ukupno dvije) koju je film osvojio, Zlatna Arena za scenografiju Željki Burić, obrazložena je ‘realističnim pozicioniranjem društvenog statusa likova’. Radnja se kao po formuli ‘za svakog ponešto’ odvija u prostorima odvjetničkih ureda, sudnice, zatvora, tajkunove vile, građanskih stanova u kojima se udobno živi, kuća na selu u kojima ljudi jedva preživljavaju te devastiranog gospodarskog objekta kao iz krvavog horor filma. U dramatičnoj interpunkciji ističe se umreženost kapitala, političkih i crkvenih struktura, čije žrtve su takozvani mali ljudi. Kompleksna situacija u filmu dramaturški je i narativno simplificirana, a žestoka završnica filma donosi katarzu koja nije filmski i životno utemeljena.
Rajko Grlić je hrvatski redatelj s uočljivom autorskom produkcijom u proteklih pet desetljeća. Rođen u Zagrebu 1947. godine, diplomirao je filmsku i TV režiju u Pragu. Snimio je tridesetak filmova, što igranih, dokumentarnih, kratkometražnih i televizijskih serijala. Od filmova spomenimo nagrađene u Puli: ‘Bravo Maestro’ (1978.) – Velika srebrna Arena, ‘U raljama života’ (1984.) – Zlatna arena za režiju, ‘Neka ostane među nama’ (2010.) – Velika zlatna arena za film i Zlatna arena za režiju te ‘Ustav Republike Hrvatske’ (2016.) – Zlatna arena za scenarij zajedno s Antom Tomićem. Publika je u kinima rado gledala i ‘Samo jednom se ljubi’ (1981.), ‘Za sreću je potrebno troje’ (1986.), ‘Đavolji raj’ (1989.), Čaruga (1991.) i ‘Karaula’ (2006.). Dokumentarni film ‘Novo, novo vrijeme’ (2001.) snimio je s Igorom Mirkovićem kao koredateljem. U inozemnoj produkciji na engleskom jeziku snimljena je njegova ‘Josephine’ (2000.) koja je zaobišla hrvatska kina. Jedan je od osnivača i neko vrijeme umjetnički direktor Motovun film festivala.
Značajna je i Grlićeva edukativna filmska uloga. Predavao je na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti te bio voditelj međunarodne Imaginarne akademije u Grožnjanu. Zadužio je studentsku populaciju interaktivnim CD-ROM izdanjem o osnovama filmske režije (How to Make Your Movie: An Interactive Film School). Nositelj je najviše američke titule na području filma (Eminent Scholar) na Sveučilištu Ohio u Athensu u SAD-u.
