„Baza ti je ka ta tvoja retana košulja.“ Ovim riječima, izgovorenima pri samome kraju njegovog debitantskog filma (koji je imao čast otvoriti najveći nacionalni festival!), splitski novopečeni redatelj i scenarist Ante Marin uspijeva pružiti svojevrsni summa summarum, zaključak uz nesumnjivo prisutnu dozu autoironije. Kritička oštrica pritom nije isključivo negativnog predznaka; splitski urbani humor ovdje je ogoljen do njegove suhe, opore esencije, koja u okrilju drame, pa čak i tragedije, ima veću težinu nego kao samoprozvane komedije.
Podosta je baza u dramaturgiji filma, opisanoj fluidnosti egzistencije u jednoj (niže)srednjoklasnoj, grafitima prošaranoj zgradi u gradu na moru, sasvim slučajno Splitu. Marin plete kompleksnu mrežu narativnih rukavaca sa stanarima te četverokatnice; sve su to odreda osobenjaci u sličnom – mada stereotipnijem – univerzumu kao, primjerice, zaigrana i komičnija serija Carstvo ladovine (Šimun Šitum, Marko Jukić, Rino Barbir i Sandro Baraba i njihove „pizdarije“) ili dovitljiva splitska priča Juraja Lerotića, Onda vidim Tanju. Nižu se (rođenim Dalmatincima) vrlo poznate situacije gledanja nogometa i pričanja o nogometašima, blagoslivljanja stana i molitve za stolom, obiteljskih svađa i ženskih trač-partija (toksična muška i ženska ponašanja upitni su izvori smijeha). U tome kaosu, u njegovom epicentru, nalazi se ljubomorna, usamljena susida (slabo iskorištena Snježana Sinovčić-Šiškov) koja, nejasne motivacije, želi smjestiti dvojici braće s četvrtoga kata čiji je otac u milanskom zatvoru. Njihovi se životi isprepliću filigranski, odmjereno, ne uvijek jasnih početaka i završetaka; perspektive se izmjenjuju in medias res, u njihovim kratkim susretima ispred zgrade ili u njoj, a sam okvir radnje načelno pruža izlišan moment whodunita.
No, vratimo li se na „retanu košulju“, ona je psihodeličnog uzorka, kakva bi se lako pronašla u legendarnom splitskom second handu na kile, te postaje slojevita metafora za život u drugom najvećem gradu u Hrvatskoj. Na čisto jezičnoj razini upućuje na stanovitu razinu političke nekorektnosti (lokalnim izrazom, „grezosti“) – tim komentarom arheologinja i tračerica Lana (Nika Petrović, da stvar bude bolja i jasnija, također je u košulji s uzorcima i to sličnih boja) signalizira izgubljenome Tomi (Donat Zeko), povjesničaru koji je zaradio suspenziju jer je djeci objasnio židovske korijene kršćanstva, da nije na terenu gdje se cijeni njegova prpošna (granično redikulozna) osobnost, kao ni neuspjeli pokušaji mansplainanja. Njihov razgovor toliko je antiintelektualno i nonšalantno napisan (i izveden) da ne ostavlja mnogo prostora za intelektualizacije unutarfilmskog apsurda. Jasno je da Južinu ne zanimaju njezini likovi koliko širi kontekst vjetrovitog fenomena koji ljude tjera na rub živaca. Sama sintagma „reta(rdira)ne košulje“ simptomatična je za društvo koje je istovremeno vrlo osobenjačko, ali i užasavajuće opsjednuto statusnim simbolima; na temelju jednog odjevnog komada, usudim li se reći, ni po čemu posebnog, otvaraju se područja diskusije. S druge strane, Toma se ne zanosi previše tim hejterskim (i, ruku na srce, vrlo prolaznim) komentarom. Dok bi se netko tanje kože možda uvrijedio takvim nadziranjem i devalvacijom osobnoga stila, Toma zna da mu nitko ne može taj dan pokvarit.
Možda bi Južina i uspjela kao komedija da se montažno drugačije obradila, te namjesto duljih, suhoparnijih scena ponudila nešto brži filmski jezik koji bi riječima dao ritma koje same po sebi nemaju. (Osjećam se dužnim ovdje spomenuti elokventni intervju koji je redatelj dao za Tportal.hr, u kojem se dotiče razlike diljem Hrvatske u recepciji humora koji proizlazi iz balansiranja realizma i karikature.) Posebno su zato dojmljive scene u kojima se Južina odmiče od inače podosta konvencionalnog (dramskog) pristupa, primjerice u subjektivnim kadrovima nesputane vožnje motora ili „idiličnom“ obiteljskom izletu u Salonu, režiranom uz taktove pjesme Tome Bebića, Ča smo na ovon svitu. Ne samo da donosi vizualni predah od filmskog ostatka (pretežito scena u interijerima), već i jasno upućuje na pravo kulturno nasljeđe grada pod Marjanom (!), van grafita Hajduku i turističkih apetita, puno starije od cara Dioklecijana (čiji citat o južnome vjetru otvara film). Pametnjaković Toma tako i eksplicite, kada mu susjedi čestitaju Božić, spominje Saturnalije iz kojih su se božićni običaji razvili; period je to kada se svetkovao bog plodnosti i usjeva Saturn, a ujedno i jedino vrijeme kada su robovi uživali slobode svojih gospodara. Njegov „heretički“ stav, podebljan vizualnim izletom u ostatke antičke metropole, daje naznačiti i da u srži Južine leži jedno ‘obrtanje’ poretka; onaj moment u kojem, riječima TBF-a, i „najveće face za par dana budu štrace“.
Stoga, u zabavnom okršaju snaga na samome kraju (koji usput čini plakat filma), dežurni „luđak“ portuna, arhetipski buntovnik (Ronaldo/Stipe Jelaska), stupa na scenu. Nakon što je u doslovnom smislu proveo film na samome vrhu, Olimpu te dalmatinske mižerije, dolazi trenutak da se obrani od negativnih sila i tada je na silazak primoran u rukama zakona, humaniziran, kao svojevrsni moralni pobjednik. Naime, njegova je žrtva nasilna karikatura od čovjeka, bivši grafičke dizajnerice Dijane, podstanarke s četvrtoga kata. Posebno zabavan, a i bezobrazno kratak izlazak iz zadanih stereotipnih okvira mediteranske oporosti doživljavamo upravo zahvaljujući Dijani, u sceni u kojoj joj dolazi očajna trudnica, žena njezinoga gazde i – ne znajući da ona tarot-karte samo dizajnira, a ne i profesionalno čita – od nje traži jedno čitanje ne bi li saznala: vara li je muž. Dijana za to, naravno, ne treba biti vidovita i vrlo kratko pristaje na igru prije nego što priznaje istinu. Umjesto sukoba dolazi do zaključka da su muškarci lažljive svinje i poziva je na kavu. Na kavu je u nekom trenutku pozvan i popularni Grše koji glumi samoga sebe; na dječji rođendan pristiže kod bračnog para sa skrivenim motivom – muškarac, naime, žarko želi pitchati svoju ideju za pjesmu. Koliko god konceptualno zanimljiv, izvedba je slaba; fokus se previše raspršuje na samom klimaksu i brzo prelazimo na sljedeću scenu.
Struktura omnibusa dosta je rastezljiva, te upravo u tome leži njegova snaga, ali u tom dojmljivom bućkurišu koherentnost se povremeno gubi u tonalnim nezgrapnostima. Mogli bismo zaključiti da u tome nije predaleko od stvarnosti naslovnoga vjetra; zna se da južina od ljudi čini razdražljive i ćudljive zvjerke, samo što se dio te energije izgubio u njegovom prijevodu u filmske konvencije, što zbog ograničenog budžeta, što zbog ograničenog vremena. No, sudeći po uspjehu Južine, velika je vjerojatnost da će Bura povećati uloge.
