Još uvijek nije precizirano zašto se improvizirani nasip za obranu od poplava u hrvatskom jeziku (i samo u njemu!) još naziva „zečjim”. U bliskim i srodnim jezicima možda ima sličnih prirodnih fenomena, ali nema termina koji spajaju improvizirane gradnje i dugouhe glodavce. I jednog i drugog, međutim, ima u filmu Zečji nasip Čejen Černić Čanak koji je nakon premijere na Berlinaleu (u sekciji Generation 14Plus namijenjenoj mladeži) i hrvatske distribucije sa skromnim rezultatima zaigrao i na Puli. Ali ne radi se ovdje ni o zečevima, ni o nasipima, iako se sugerira potentna metafora.
Naš protagonist je Marko (Lav Novosel) – popularni seoski momak. Omiljen je u društvu, sportaš, natjecatelj u obaranju ruku (trenira ga otac kojeg igra Filip Šovagović), uvijek spreman pomoći, bilo ocu u mehaničarskog radionici, bilo selu na izgradnji nasipa za obranu od poplave, bilo bratu Fići (Leon Grgić) koji pati od intelektualnih poteškoća i uzgaja zečeve kojima je opsjednut. Marko je u vezi s djevojkom Petrom (Franka Mikolaci), čine se sretni skupa, a za vezu ima odobrenje i svoje majke (Tanja Smoje), što sugerira da bi se to, prema planu, moglo pretvoriti u nešto ozbiljnije i službenije.
Idilu će, međutim, narušiti dolazak Markovog susjeda i bivšeg bliskog prijatelja Slavena (Andrija Žunac) na sahranu oca. Slaven je, naime, nekoliko godina ranije, naglo i bez pozdrava otišao u Berlin, a sada se vraća i u rodnu kuću, svojoj majci (Alma Prica), i u Markov, a posredno Petrin život. Marko ga, međutim, umjesto s radošću ili znatiželjom o tome kako je živjeti u „širokom svijetu” dočekuje zbunjeno, možda čak i rezignirano. Jasno, njih dvojica nešto kriju, a uz malo filmofilske „kilometraže”, nije teško pogoditi što.
Zapravo, ako ćemo tražiti filmove s kojima ćemo Zečji nasip usporediti, onda bi to ponajprije mogla biti dva naslova iz 2017. godine: poznatiji Skrivena ljubav (Call Me By Your Name, 2017) Luce Guadagnina, te manje poznat Marriage (2017) kosovske redateljica Blerte Zeqiri. Sa prvim dijeli tinejdžerski milje i slabu kontrolu impulsa (kod Guadagnina, doduše, ta strast djeluje uvjerljivije nego kod Černić Čanak), a sa drugim oprobani mehanizam povratka na mjesto zbivanja tajne iz prošlosti. Međutim, kod usporedbi te vrste zanimljivije su razlike nego sličnosti, jer one govore više i o dometima samog filma i okruženja u kojem isti obitava. Za razliku od filma Blerte Zeqiri, ovdje imamo praktički djecu, a ne odrasle osobe koje prkose nepisanim, ali zato često nasilnim društvenim normama, a za razliku od Guadagninova filma podrška potpuno izostaje, a kada dolazi, dolazi iz neočekivanog mjesta i kroz par šturih rečenica.
U hrvatskoj kinematografiji koja se do sada uglavnom nije usuđivala baviti se LGBTQ+ tematikom (do ove godine, imali smo, od prominentnih, samo jedan igrani i jedan dokumentarni film koji se dotiču lezbijskih odnosa), u posljednje vrijeme imamo čak dva filma centrirana oko homoseksualnih muškaraca i njihovih odnosa. Dok je film Lijepa večer, lijep dan Ivone Juke, kažu, kvalitativno slabiji, ali vizualno eksplicitniji, Zečji nasip je nešto implicitniji, čak i stidljiviji, očito namijenjen prije svega delikatnijoj i mlađoj publici koju ne treba šokirati, već joj neke od tabua normalizirati. U tom smislu, spajaju se dva koncepta preuzeta iz američkih, preko zapadnoeuropskih filmova: „coming of age”, odnosno odrastanje, i „coming out”, odnosno deklariranje (homo)seksualnosti. Čejen Černić Čanak, radeći po scenariju književnika Tomislava Zajca, dosta se oslanja na mlade glumce, koji su bolji zasebno nego u skupnim scenama, ma koliko se trudili, dok se neki od „tropa” nekritički prenose iz literarnog u filmski medij ili iz drugih kinematografija u hrvatsku, i tu ne nailaze na plodno tlo.
Pritom, Čejen Černić Čanak demonstrira i sasvim dobar osjećaj za stvaranje atmosfere kroz čisto zanatske aspekte režije. Od suradnika iza kamere, direktor fotografije Marko Brdar obavlja možda i najveći i najbolji posao realizirajući redateljičine zamisli faktora koji najčešće ne idu dobro skupa, kao što su to vrlo pokretna, ručno nošena kamera, snimanje likova s leđa i tamna, sivkasta i zamućena paleta boja koja odgovara vremenskim prilikama, ali s kojom je teško raditi.
Na kraju, vratimo se na početak i na pitanje naslova koji je vrlo očito metafora. Iako se na prvi pogled ne čini tako, ona je zapravo uspjela, i sve uspjelija što se dalje u nju učitava. Jer, na prvoj razini traži se sličnost između obrane od elementarne nepogode, odnosno poplave, i obrambenog mehanizma od istine o vlastitim osjećanjima. A na drugom postaje nam jasno da nepogoda i istina nisu nužno različite – i istina može biti neprijatna kao nepogoda, ali ona po pravilu pročišćuje, kao što to u određenim slučajevima čini i nepogoda.
Međutim, možda je i najpozitivnija strana Zečjeg nasipa to što nije plakatni, aktivistički film koji će s pozicije imaginarne moći i autoriteta sasuti pravednički gnjev po „zatucanom puku”, već se trudi likove tretirati kao ljude i odnose među njima razvijati organski, dok se društvena kritika jasno da iščitati iz diskretnih nagovještaja, imajući u vidu da je stav autora po tim pitanjima jasan. Šteta što tako nešto neće rezonirati s hrvatskom publikom koja i dalje „puše na hladno” po pitanju domaćeg filma od kojeg jedino prihvata spektakle i komedije u pokušaju ili dječje filmove koji su, hajdemo reći, makar korektni. Uostalom, kakav god Zečji nasip bio, Čejen Černić Čanak će se i dalje asocirati s Uzbunom na Zelenom Vrhu. Je li to dobra ili loša vijest?
