Prošlogodišnji zagrebački Human Rights Film Festival opširnom nas je retrospektivom upoznao s filmskim djelom većini nam ovdje dotad uglavnom nepoznatog palestinskog višemedijskog umjetnika Kamala Aljafarija, rođenog u Izraelu, filmski školovanog u Njemačkoj, gdje je donedavno bio i nastanjen i odakle je umjetnički djelovao (odnedavno se preselio u Pariz), tematizirajući u filmovima, dugima, srednjometražnima i kratkima, mahom dokumentarnima, nemalo obilježenima izrazom iz područja eksperimentalnoga, odnos Arapa i Židova tj. Palestinaca i Izraelaca na području Izraela, Pojasa Gaze i Zapadne obale.
Arap, odnosno Palestinac odrastao u Izraelu, Aljafari je izravno, na vlastitoj i obiteljskoj koži, kusao tvrd, neumoran, nepopustljiv pritisak izraelske dominacije, a o tomu je, iskustvu cijelog svog naroda na tom području, filmski zborio nedvoumno i dojmljivo, no najradije izbjegavajući izravni prikaz sukoba i nasilja, odnosno stvaranje djela koja će raspiriti strasti i moguće dodatno razvijati nesnošljivost.
Ove godine, na HRFF-u je prikazan Aljafarijev najnoviji film, S Hasanom u Gazi (Maʻa Ḥasan fī Ġazzah/With Hasan in Gaza, 2025), kojem je i producent, snimatelj i montažer, a tom je prigodom autor i gostovao na Festivalu. U dosadašnjem opusu, Aljafari je djela gradio rado posežući za građom zabilježenom u prošlosti, nerijetko onom koju je snimio netko drugi, uglavnom s nekom drugačijom namjerom i namjenom, te bi je preoblikovao u cjeline novog, neočekivanog sadržaja, pripovijesti, značenja, tona, ugođaja, poćuta. I iskazivao je osobitu sklonost filmskom materijalu koji ne ostavlja dojam profesionalizma, već amaterizma, pa i diletantizma, zrnatoj, pikselastoj, vremenom uništenoj, nevješto kadriranoj, neznalački izoštrenoj slici kakvog god osvjetljenja, zapisanoj na jeftinijim, lakše dostupnim vrpcama snimljenima jeftinijim, lakše dostupnim kamerama, koja ne odaje ruku znalca, čak ni posvećenog hobista, već usputnika, nevježe kojemu i nije osobito stalo do kakvoće izvedbe, već samo do toga da se, tek toliko, zabilježi.
Neobično ljeto (Seif gheir aadi/An Unusual Summer, 2020) izdjeljao je, primjerice, od snimaka nadzorne kamere na kući njegova oca snimljenih 2006; Paradiso, XXXI, 108 (2022) od materijala iz propagandnog filma izraelske vojske iz 1980-ih; Prisjećanje (Recollection, 2015) od materijala iz nekoliko desetljeća starih, popularnih izraelskih cjelovečernjih igranih filmova srednjostrujaških, komercijalnih nakana, koje je preradio tako da izgledaju gotovo kao škart.
Poprišta zbivanja, kako filmova koje je sam snimio, tako i onih koje je oblikovao iz drugih izvorišta, mahom su mjesta neimaštine, zapuštenosti, ruševnosti, dotrajalosti, prestarjelosti, neurednosti, prljavštine, sklepanosti, kojima se kreću ili u njima miruju umorni, nevoljni i bezvoljni, a čime, okružjem i tipičnim protagonistima, Aljafari izražava iznurenost Arapa i Palestinaca desetljećima tlačenja.
I u S Hasanom u Gazi, Aljafarijevom dosad vjerojatno najzapaženijem filmu (po broju značajnijih nominacija, prikazivanja na festivalima, članaka u medijima), nazočna je većina tih stilskih i sadržajnih obilježja. Posrijedi su snimke zabilježene 2001., prije četvrt stoljeća, MiniDV kamerom, prethodno negledane, no zubom vremena, dakako, djelomice uništene slikovno-zvučne kakvoće, a i izvorno snimljene u amaterskim uvjetima, usputno, dnevnički, kao za kućni film. Doduše, snimio ih je sam Aljafari, u vrijeme kad je studirao na Akademiji za medije u Kölnu (KunstHochschule für Medien Köln), za posjeta Gazi, kao dobrodošle materijale za mogući studentski dokumentarni film. Zamislio ga je kao razgovor s drugom s kojim se nekoliko godina prije sprijateljio u zatvoru, gdje je Aljafari šest mjeseci bio zatočen kao politički zatvorenik. No (bivšeg) prijatelja nije pronašao, a Aljafari je na te snimke, veli posve zaboravio, iako je vrpce sačuvao, da bi tek prije nekog vremena na njih ponovno naišao i pregledao ih, prisjetio o čemu je riječ te odlučio da to postane njegov novi film. Kako kaže, naslovio ga je naslovom kojima je onomad informativno obilježio vrpce, a materijal gotovo da i nije naknadno montirao, nego je tek nužno tehnički uredio i povezao to što je tada snimao, ostavivši nedirnutim čak i redoslijed. Takozvani sirovi materijal malne je identičan gotovom djelu.
S Hasanom u Gazi prikazuje nekoliko dana tijekom kojih Aljafari u Gazi traži rečenog zatvorskog druga s kojim otad nije bio u vezi niti je o njemu išta znao, a gradom ga vozi i u potrazi mu pomaže naslovni Hasan, taksist i turistički vodič koji Gazu odlično poznaje. I kada se pomire s time da neće pronaći traženog, uz žustrog Hasana nastave obilaziti uokolo pri čemu Aljafari svjedoči životu, pulsu, ugođaju, šarolikosti, živopisnosti, proturječjima grada arapsko-palestinskog stanovništva, na palestinskom teritoriju, pod čvrstim nadzorom izraelske olovke, ruke, čizme, duge cijevi…
Ostavivši snimke kakvima su zabilježene, Aljafari je, dakako, ostavio i ono što bi se drugim, odlučnijim pristupom, najvjerojatnije odbacilo kao teret ritmu i dinamičnosti, no ovako je pridonio ionako snažnom dojmu autentične nepatvorenosti bivanja na licu mjesta, u to vrijeme, snimljeno u takvim okolnostima, rukom, okom i intuicijom tog čovjeka. Čovjeka koji je tom prilikom ograničeno upućen posjetitelj, dođoš, promatrač, no uza se ima iznimno dobro upućenog stalnog stanovnika, osobu koja svakodnevno živi i ćuti danomice neizvjestan život tog grada. Bolno razrušenog već i tada, nastanjenog pukom pretežno smrknutih, zabrinutih i iscrpljenih. No S Hasanom u Gazi od većine se Aljafarijevih filmova, statičnih, teških kretnji, razlikuje po tomu što je, s automobilom-taksijem kao snimateljskim stožerom, neprestano u pokretu, a primjećuje i mnoga nasmijana, ozarena, vedra lica i osobe, uglavnom djecu koja se, unatoč siromaškim okolnostima, okupaciji – bilo službenoj, bilo neslužbenoj – i oružanim napadima, uspijevaju veseliti dječje nezabrinuto. Složenost situacije i odnosa osobito je i dirljivo zateknuta u prizoru u kojem palestinska družina gleda televizijski prijenos košarkaške utakmice, u iskrenom i predanom sportskom zanosu navijajući za izraelsku momčad Maccabi, jer – Maccabi je u tom susretu „njihov“ klub. Te večeri ni Izrael ne napada, jer zna da Palestinci gledaju utakmicu i navijaju za „naše“.
Time Aljafari ipak ne unosi osobit optimizam niti vjeru u boljitak. Mada u filmu o tomu neće biti riječi, vjerojatno svaki gledatelj S Hasanom u Gazi zna da je Gaza danas neusporedivo razrušenija, da je život ondje gotovo posve zatrt, da je sukob između Izraelaca i Palestinaca dosegao genocidne razmjere, a bit će da se svakomu nameću pitanja o tomu u kakve su ljude izrasla i kakvu su sudbu našla ona nekoć zaigrana djeca te što se u međuvremenu dogodilo s odraslima.
Ista bi, zar ne, ili gotovo ista razmišljanja danas pobuđivao taj isti film i da je objavljen prije dvadeset pet godina, no činjenica da je zgotovljen i prikazan sad, u najtragičnijem razdoblju izraelsko-palestinskih sukoba, unosi dodatnu mjeru retorike, barem u valu premijernog prikazivanja.
