U ljudskoj su prirodi individualizam i težnja za razlikovanjem od ostalih. Perspektiva nam govori da smo posebni, ako ne prema zaslugama ili talentima, onda barem zbog rodbinske povezanosti. Svi smo mi u široj obitelji imali nekog ratnog heroja, plemenitaša, trgovca koji je „držao pola grada”, sportaša, umjetnika makar tek lokalno slavnog, ili, pak, neku „legendu posebnog kova”. Koliko od toga stoji, a koliko je nadgrađeno obiteljskim mitovima sada se čak može jednostavno provjeriti, jedino nas rezultati mogu razočarati raspršivanjem iluzija.
Osobno, zadovoljio sam se time što znam imena svih pradjedova i prabaka, od kojih sam neke čak i upoznao za života, pa nisam odlazio puno dalje u povijest. Bilo je tu interesantnih likova, „self made” trgovaca, glumaca i slikara amatera, putujućih učitelja, partizana, a bilo je i interesantnih priča o njima. Meni se, pak, činilo da vlastitu posebnost ne mogu dokazati preko njih, a i moj senzibilitet je drugačiji, pa mi oni sami ne mogu služiti kao inspiracija. Moja supruga je po tom pitanju drugačija, pa je, kada je imala vremena, istraživala obiteljsku povijest i u nekim granama iste došla do dosta davne prošlosti i udaljenih krajeva, ali ne i do potvrde jednog prilično krupnog obiteljskog mita.
Kao da nam nisu dosta potvrđeni „naše gore listovi” Karl Malden i Peter Bogdanovich, jedan od čestih obiteljskih mitova po bivšoj Jugoslaviji je srodstvo s Johnom Malkovichem, najdublje ukorijenjeno u Hrvatskoj, ali prisutno i u Srbiji, Crnoj Gori, Sloveniji, zapravo svugdje gdje ima Malkovića ili Maljkovića. U slučaju (hrvatskih) Malkovića, postoji legenda o petorici braće iz zaseoka Malkovići negdje oko Karlovca koji su u prvoj generaciji ili ostali u selu, ili su se raselili po okolnim zemljama, da bi u narednim generacijama neki njihov otišao u Ameriku i tamo dobio sina Daniela koji je, pak, dobio svog sina Johna.
Ta se legenda prepričavala i u obitelji pjesnika i dramaturga Luke Mavretića i poslužila mu kao polazište za dokumentarac Biti u rodu s Johnom Malkovichem. Nakon premijere lani u Krakowu, film je predstavljen i hrvatskoj publici u programu biografskih dokumentaraca na ZagrebDoxu.
Obiteljskom legendom koju Luki prepričava djed film i počinje, u čemu ima i neke specifične težine kada vidimo djedovu fizionomiju – ćelavu glavu i karakterističnu bradu. I Lukin otac Željko liči na svog oca i na hollywoodskog glumca, a i jedan dalji rođak iz sela posjeduje sličnu fizionomiju. Kruže priče kako je lokalni župnik mladog i nepoznatog Malkovicha odbio kad je ovaj istraživao svoje porijeklo, e da bi mu kasnije, uspješnom i slavnom, predsjednik općine nudio kuću u djedovom rodnom selu, na što je hollywoodski glumac poznat po nepovjerljivosti i defenzivnosti reagirao povlačenjem u sebe.
Luka i Željko će na nastupu Johna Malkovicha s predstavom Glazbeni kritičar u Lisinskom, upoznati još potencijalnih rođaka, Malkovichevih i samim tim svojih, pa će se izroditi ideja o obiteljskom okupljanju u zaseoku na ljeto. U Hrvatskoj se provjeravaju crkvene matične knjige, što i nije logistički lak posao, a Luka i Željko putuju na Malkovichev nastup u Sofiji, u namjeri da ga osobno pozovu na obiteljsko okupljanje.
Jasno nam je da na tom planu „lova na Johna Malkovicha” dokumentarac počinje graničiti s avanturom i komedijom, ali to je samo jedan, i to manji, dio. Jer, Biti u rodu s Johnom Malkovichem nije o mitskoj obiteljskoj povijesti, već o stvarnoj i emocijama nabijenoj obiteljskoj sadašnjosti. Naime, Luka u trenutku snimanja filma postaje otac, a zbog vlastitog nerazriješenog odnosa s ocem, prate ga sumnje. Luka je, naime, bio dijete razvedenih roditelja i odrastao je pod majčinim utjecajem, dok je s ocem imao tek sporadičan kontakt, ali dijele talent i interes za poeziju. Stoga projekt ispitivanja rodbinskih veza s američkim glumcem prerasta u proces obnavljanja odnosa između oca i sina.
Na filmskom planu, u pitanju je jedno izuzetno kinematografski pismeno djelce koje kombinira ozbiljnost i emotivni naboj s apsolutnom pitkošću, pratljivošću i toplim ljudskim humorom. Nije bez mane, najupadljivija bi bila pretjerana upotreba glazbe uz klišeizirano variranje teme, ali je sam po sebi dosta solidan. Kamera Marinka Marinkića opservativno prati protagoniste u različitim epizodama, te pritom hvata određeni mir u prirodi koja ih okružuje i koji se seli u njih i njihov odnos. A zahvaljujući Mavretićevoj viziji i dramaturškoj strukturi koju uspostavlja surađujući sa suprugom Valentinom, montaža koju potpisuje Ivor Šonje djeluje glatko i dinamično kao u igranom filmu.
Na kraju, Biti u rodu s Johnom Malkovichem je film koji nas na nenametljiv način podsjeća da je od legendi i dokazivanja istih mnogo bitnije ono što nam se odvija ispred očiju, ovdje i sada. Lako, dakle, za Johna Malkovicha ili nekog slavnog pretka, bitno je da se živi rođaci upoznaju i tu i tamo okupe, te da očevi i sinovi ne budu stranci jedni drugima.
