Distributerskom voljom ili slučajem se dogodilo da su se u hrvatskim kinima istodobno pojavila dva domaća dugometražna ostvarenja primarno zasnovana na međuigri dvoje glumaca/protagonista. Ta je utemeljenost tek načelna jer zahvaljujući spretnosti i umijeću njihovih redatelja oba – i to svaki na svoj način – čudnovato izlaze iz zamke hermetičnosti, ako istu doživljavamo u pejorativnom kontekstu. Šlager (2024.) Nevija Marasovića, nerijetko oslonjen na improvizaciju Lane Barić i Janka Popovića Volarića (ujedno su i koscenaristi) suočava nas s odgađanim krajem jedne ljubavne veze tek se dijelom poigravajući s jedinstvom radnje i mjesta jednog hotela na Bledu, a sada je Filip Peruzović u Dobroj djeci produbio to jedinstvo smještajući film u prekrasnu demodiranu kuću na obroncima gorja iznad svjetlucavog grada. No, improvizacije ovdje nema, ili je ima vrlo malo. Štoviše, Peruzović vrlo precizno, uz dvoje glavnih glumaca, uvodi i jednog epizodnog te još dva „nevidljiva” lika koji zapravo i nisu klasično poimani likovi.
Godine 2014. Peruzović je debitirao na Pulskom festivalu televizijskom dramom Trebalo bi prošetati psa u kojoj se Franjo Dijak u ulozi Janka poželio jednoga dana obračunati sa svojim greškama. Ta intimna drama prošla je nezasluženo nezapaženo, a kako je bila riječ o televizijskom formatu producenti Dobre djece odlučili su, i zarad festivalskih pravila, potonje ostvarenje prikazati kao debitantsko pa je film svjetsku premijeru imao na festivalu A kategorije u Varšavi. U međuvremenu, osim rada na televiziji, Peruzović je sudjelovao u radu na omnibusu Duboki rezovi (2018.), najslabašnijom epizodom Predmeti koji tonu koja je, ipak, ukazivala na njegovu posvećenost intimnim i obiteljskim temama.
Dobra djeca sufinancirana su sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra na javnom pozivu za proizvodnju mikroproračunskih dugometražnih filmova. U razdoblju od 2020. do 2022. provedena su tri takva natječaja, a onda se od te prakse odustalo. Mogli bi reći, nažalost, jer su i Marasović u Pamtim samo sretne dane (2023.) i Filip Heraković (donekle) u Pelikanu (2022.) – a sada evo i Peruzović u Dobroj djeci – zorno pokazali vještinu nadomještanja malih sredstava autorskom kreativnošću. S druge strane, nije uputno navikavati redatelje i producente da snimaju za crkavicu pogotovo u inflacijskim vremenima kad i odobrena HAVC-ova sredstva za „prave” filmove djeluju kao mikroproračunska.
Peruzović i njegova koscenaristica Nikolina Bogdanović zaključili su, dakle, kako je odnos sestre i brata potencijalno iznimno dramaturški zanimljiv, a na filmu gotovo neprimjetan. Da je taj odnos iznimno intenzivan svakako bi se – s obzirom na to da porijeklo vuče iz ranog djetinjstva, odnosno iz svojevrsnog kupovanja roditeljske ljubavi – složili i psiholozi. No, ako od Dobre djece očekujete neku detaljniju eksplikaciju ili dubinsku analizu tog odnosa, onda zaboravite ovaj film. Jer, baš kao što je njegova radnja svedena na minimum tako je i pozadinski odnos sestre Saše (Nina Violić) i brata Nikole (Filip Šovagović) minimalno osjenčan te najvećim dijelom prepušten gledateljskoj imaginaciji.
Nakon smrti majke oni dolaze u obiteljsku kuću koju valja pospremiti i očistiti te se odmah prvoloptaški nameće metafora s pospremanjem i pročišćavanjem njihova odnosa. U fizičkom čišćenju prednjači Saša koja je doputovala iz inozemstva i želi što prije okončati posao. Nikola, koji je s majkom bio u trenucima smrti, nekako baš i nije voljan sudjelovati u pospremanju, prevrće svaku stvar u rukama nekoliko puta i uzima gitaru u ruke smišljajući luckaste pjesme. Nema tu prostora djetinjoj nostalgiji i uspomenama, odnos Saše i Nikole prilično je hladan, nisu se vidjeli godinama, za pretpostaviti je da si zamjeraju puno toga, ali nemaju volje, želje ni hrabrosti za iskren razgovor. Štoviše, sve u jednom trenutku krene čak i putem pomalo zlokobne infantilnosti. No, i to je sasvim krivi trag i sve će se, bez očekivane gradacijske emotivne eksplozije, okončati jednim ipak bliskim činom. I to bi, što se ogoljele dramaturgije Dobre djece tiče, bilo to.
Lana Barić i Janko Popović-Volarić u spomenutom su Marasovićevom Šlageru svojim improvizacijama i međuigrom unutar raspisanog brbljivog scenarija bili sjajni. No, na Violić i Šovagoviću u Peruzovićevom filmu još je bremenitiji teret jer su im dijalozi, osim u tek nekoliko scena, potpuno reducirani. Čini se da im ni redatelj nije otvorio puno prostora za improvizaciju. Prikazani su većim dijelom u polutotalima ili totalima kako bi se istaknuo njihov hladan odnos. I tu dolazimo do najboljeg dijela Dobre djece – Peruzovićeve režije i sjajnog posla direktora fotografije Tomislava Sutlara, a kojim se u film uvode još dva „nevidljiva” lika. Prvi je sama kuća u svim svojim detaljima, uključujući i one faunovske (mačke, mravi, stjenice) koju je Sutlar snimio iz svih kuteva i koja ne osigurava samo puko jedinstvo mjesta, nego istodobno postaje mjesto susreta neizrečenog, potisnutih uspomena, hladnog odnosa protagonista, ali na kraju ipak i mjesto obiteljske ljubavi. S kućom je povezana i Šutnja, ovdje vrlo dominantan „lik” koja je istovremeno razumna i emotivna, ponekad nesnošljiva i isprekidana vanjskim zvukovima bučne noćne ptice ili scenama oluje fino umetnute u film. A tu su, kao određeni kontrapunkt općem ozračju filma, i dvije humorno orijentirane duge kadar-scene – u prvoj se kao zvijezda neugodnog i usiljenog dijaloga pojavljuje epizodni lik susjeda (izvrsni Vinko Kraljević), u drugoj Saša i Nikola opetuju svoju izmišljenu igru iz djetinjstva što će se pokazati značajnim motivom za sam kraj filma. I tu negdje, na obrubu filma stanja, Dobra djeca solidno nadmašuju svoj mikroproračun. A to što bi gledatelj želio nešto više doznati o Saši, Nikoli i njihovoj majci više je posljedica obične ljudske znatiželje, a manje filmofilskog iskustva.
P.S. Prilično je budalasto istodobno u kina pripustiti tri domaća ostvarenja koja u potpunosti „targiraju” istu publiku, odnosno onu kojoj je do hrvatskog filma još stalo. To svakako utječe na nevelike rezultate gledanosti Dobre djece, Šlagera i Zečjeg nasipa (2025.) Čejen Černić Čanak. Jer kad HAVC već odobrava sredstva za distribuciju filmova onda bi se u dogovoru s producentima i nezavisnom Kino mrežom (multipleksi su već davno krenuli drumom, a hrvatski film šumom) trebala osmisliti i valjana distributerska politika, a ne sve stihijski pripustiti reliquiae reliquiarum interesenata za hrvatsku film.
