Na mladima svijet ostaje? Neupitno. Ako hoćete, to je i nekovrsna biološka činjenica. Međutim… Ali… Osim ako…
Drugi dugometražni igrani film Svebora Mihaela Jelića, Frka (2024) povod je vrlo ambivalentnom uvodu u napis o mladima, filmu, Hrvatskoj… i još koječemu. Kada bih rekao da pišem filmsku kritiku povodom Frke, hmmm.. ne bi to bilo baš to. Jer, nema se tu što kritizirati. Možda ponešto pohvaliti (?). Ali to spada u domenu udivljenja entuzijazmom i upornošću mladih ljudi da izguraju svoj naum, pošto poto. I to, u doba kada mladom čovjeku kino i film više uopće ne znače ono što su značili mojem naraštaju i meni dok smo studirali, slušali glazbu, čitali, gledali filmove i… gluvarili. Čini se da onima na »kojima danas svijet ostaje« preostaje tek… »gluvarenje«. I to u bespućima virtualne zbiljnosti, s tek ponekim upadom Realnog.
Frka je, dakle, štono bi se reklo, mali, niskobudžetni, poluamaterski film. I, upravo tako i izgleda. U promo-materijalu, stoji, to je »film od mladih za mlade«. Vjerojatno je to točno, pogotovo što se tiče prvog dijela sintagme… a ovo drugo, hmmm, ne znam baš. Mladi danas imaju toliko drugih »uzbuđenja«, da, bojim se… Ipak, da konačno pokušam opisati filmsku stranu Frke. Akcijski je to film čija se radnja odvija za jedne burne i vrlo »žive« noći u Osijeku. Krećemo u »noćnu akciju« zajedno s Nikom (Kristina Jovanović), koja treba izvršiti isporuku »robe« klijentima. Kad kažem, »roba«, već pomalo slutite o kakvoj se vrsti robe radi. Kako je već u prvijencu mu, Zagrebački ekvinocij (2019) Jelić govorio o dilerima, konzumaciji lake droge i nevoljama, ali i radostima vezanima uz istu, ne čini se da sižejno dolazi do nekog većeg pomaka u strukturi filma. Naravno, Frka je puno ambicioznija od prethodnika joj. Ali, »joj«… ta veća pretencioznost ne osigurava nužno i neku veću vrijednost artefakta koji se spustio pred oči jednog mrzovoljnog, grintavog i, očito(!) »ostarjelog« konzumenta kino-sadržaja.
Narativna linija koju je scenaristički osmišljavao mladi Osječanin Sven Latinović (istodobno i u ulozi Luke, Nikina prijatelja i glasa »zdravog razuma« u filmu), vrlo je… žanrovska. Očito su, mladci – što i sami ne kriju – uživali u filmovima Guya Ritchieja, no u izvedbi, naravno, radi se tek o svojevrsnom pastišu istog. Dakle, Niki ukradu bicikl. I to prije nego je krenula u isporuku. Lokalni master-mind cijelog tog biznisa s drogom, Petar (Vedran Dakić), iz zafrkancije pristane na to da mu Nika nadoknadi štetu tako da će utjerivati lovu za dope od njegovih dužnika. I sad je to cjelonoćna Frka kroz Osijek, s nizom bizarnih i… još bizarnijih likova. Sve kreće od čuvenih prekodravskih katakombi, gdje Nika s Lukom – i u međuvremenu im pridruženom Petrovom rođakinjom Sarom (Antonija Mrkonjić) – kreću u već opisani »posao«. Tamo sreću još jednog, možda i najpozitivnijeg lika u cijeloj storiji, blago napušenog Vokija (Luka Vondrak). I… to je ta ekipa koja će u cjelonoćnoj jeremijadi pokušati doći do love za Petra, ali i sebe izvući iz nevolje koja se, u pojedinim trenucima filma, čini i… »ozbiljnom«. No, ovo ozbiljno, treba uzeti s dozom rezerviranosti. Mladi je autor u svom žanrovskom amalgamu htio ponuditi što više komičnih i zabavnih momenta. Jer, hej, ipak se radi o filmu »od mladih za mlade«. E sad… autor ovih redaka – ponajvećma zbog svoje grintavosti, mrgodnosti i već »nekih godina« – nije baš u svemu tome pronašao puno toga humorno-komičnog, duhovitog, a još manje »zabavnog«. No, to je već u onome de gustibus non disputandum. Ali… ipak mislim da tu baš nema puno komike/humornosti (prije bih rekao da ima za-mornosti).
Na koncu, da ne spojlam previše, ali ipak… desi se »nešto strašno«. I to je mali šok za svakog gledatelja koji je ponešto i »uživao« u forama i zabavnim tiradama Frke. U intervjuu što su ga povodom početka prikazivanja filma dali Jelić i Latinović zanimljivo, ne spominje se uopće glavna glumica u filmu, Kristina Jovanović, koja je u Frki utjelovila Niku. A radi se o osobi već poprilično poznatoj na regionalnoj sceni. Kristina Jovanović je beogradska glumica i pjevačica s već zapaženim brojem uloga, ali i estradnih nastupa. No – znam da nije baš pristojno to ovdje tako reći – ima već trideset jednu/31 godinu. (A u filmu glumi osobu koja je po ponašanju al pari s mladcima?). No, baš brbljam… E da, u filmu se govori s puno narječja, pa se (kod nje) miješaju srpski (pomiješan s osječkom leksikom), hrvatski (kajkavski zagrebački kojeg govore autorovi frendovi), te vrlo malo i autentičnog osječkog mini-(lega!)idioma. To cijelom filmu daje začudnost i po ovom jezičnom pitanju (ako se time nije željelo ostvariti navlastitu univerzalnost?).
Po strukturi cijele priče, autoru se ovih redaka nametala usporedba s jednim kultnim, autorskim klasikom. Naime, Idiotska noć (After Hours, 1985.) Martina Scorsesea. Cijelo dramsko putešestvije, možda, bliže je ovom filmu negoli Guyu Ritchieju (?). A da to nije uzgred spomenuti, svjedoci su mi sami Jelić i Latinović koji – u već spomenutom intervjuu – kazuju da ako »su tako mogli Godard, Cassavetes i Scorsese 60-ih i 70-ih godina« – zašto ne bi i oni? Wow… ova samouvjerenost, priznajem, imponira. DA, sviđa mi se, ova mladenačka drčnost i gard. Jer, film zapravo u umjetničkom smislu – unatoč svim njegovim virtualnim implantatima dostupnima u instrumentariju digitalne tehnologije – djeluje po tom pitanju skromno u ideji, te konačnom art-rezultatu.
Kritičari nisu štedjeli naklonost filmu. Nekolicina je pohvalila entuzijazam Frke. No, bojim se – i ne samo zbog mogućeg ponestajanja producentskog financiranja ovakvih projekata – da neće biti trećeg, neovisnog filma, bečkog studenta režije, Svebora Mihaela Jelića. (O tomu i sam iskazuje određenu sumnju.). No, što s time?
Ne htijući biti previše zločest u konačnoj ocjeni Frke, autor ovih redaka tvrdi da se radi o pomalo dosadnjikavom filmiću s čestim dramskim nesuvislostima i praznim hodovima. No, neiskreno bi bilo ne istaknuti jednu vrhunsku verbalno-gestualnu ulogu. Čovjek po imenu Domagoj Ivanković upadljivo je duhovitim učinio lik nazvan »Mesožder Krvavica«. Držim da je pred njim budućnost, ako se bude ozbiljno odlučio baviti glumom, a mislim da ima odličan komičarski potencijal. Da ne bi bilo da nas baš sve boli želudac, kao od hrane čuvena osječkog Joze Trovača! Ili, pak, da ne ostane na jednoj zločestoj igri riječima: na mladima svijet ZAostaje.
