Kako netko može preuzeti odgovornost za svoja djela, ako ga nitko nikada tome nije naučio? Je li savjest urođena ili se i ona uči, usvaja ovisno o okolini u kojoj sazrijevamo te koja postavlja principe etičnosti i usađuje vrijednosti? Sve su to pitanja koja sustavno i iskreno istražuju mađarski redatelji Dávid Mikulán i Bálint Révész, u svojem impresivnom i višestruko nagrađivanom dokumentarcu KIX, nastalom u mađarsko-francusko-hrvatskoj koprodukciji.
Sniman tijekom perioda od dvanaest godina, film strpljivo bilježi burno odrastanje dječaka Sanyija u Budimpešti i njegovu transformaciju od malog buntovnika s ulice do problematičnog adolescenta. Dokumentirajući prijelaz iz bezazlene djetinje igre u neminovno suočavanje s odgovornosti koju donosi zrelija dob, na što ga dotični tragični preokret prisiljava, a usred života u siromaštvu i nefunkcionalnom obiteljskom domu – redatelji kroz jedinstven portret iznose pretapanje osobne i društveno-političke dimenzije. Postavljanjem ogoljele, dirljive priče u širi kontekst, promišljeno ukazuju na one nezaštićene i potrebite kojima društvo ne bi smjelo okretati leđa.
Dezorijentirajući početak uz dojmljiv eksperimentalni pristup postignut pomoću kamere u pokretu i vrtoglave brzine Mikulánovih snimki ceste, uvodi kaotične segmente gradske vreve ili života iz podzemne kao okupljališta beskućnika. Uporaba fish-eye leće, kao i poigravanje efektom zamagljivanja kroz duljinu ekspozicije rezultira pomalo košmarnim kadrovima budimpeštanskih dnevnih i noćnih prizora uz ekspresivnu glazbu Csabe Kalotásan i oblikovanje zvuka Ivana Zelića koji se sjajno uparuju sa snimkama.
Sekvenca ujedno oslikava društvo u kojem su protagonist, kao i čitava mlada generacija i pripadnici manjina, primorani odrastati (radi se o vremenu kada Orban stupa na vlast, saznajemo u ranim minutama iz radio isječaka). Naime, kroz usputna zaustavljanja i komadiće razgovora sa živopisnim sugovornicima koje čine upravo beskućnici, redatelj postavlja kratka, ali suštinska pitanja o egzistenciji, poput onog ključnog za njihovu poziciju – što je jače, sudbina ili slobodna volja. Usmjeravanjem kamere na marginalizirane skupine koje država sustavno zanemaruje, postupno se oblikuje i uspostavlja centralni motiv. Također, čitava uvodna sekvenca prije pojave samog naslova zapravo prati put „pronalaska“ glavnog junaka – uz kadrove praćenja linije iscrtane kredom na asfaltu koji naposljetku dovode do protagonista iza ove “ulične umjetnosti”.
Redatelj Mikulán, koji tada ima 21 godinu, prilazi malim skejterima Sanyiju i njegovom bratu Viktoru. Oduševljeni filmaševom puno boljom daskom i trikovima, vođeni znatiželjom, ulaze u interakciju s njim, a uskoro Mikulána i Révésza posve puštaju u svoj život i stječu povjerenje. Brzo i jednostavno izgrađeno prijateljstvo na temelju jednog zajedničkog interesa – skateboarda i komada pizze kojim ih redatelj časti, još je jedan podsjetnik na nesustegnutu prirodu dječjeg svijeta.
Redatelji ih počinju posvuda pratiti kamerom, a nakon uvida u Sanyijeve i Viktorove vanjske aktivnosti u kojima harače gradom praveći nered – razbijaju na ulici odbačena staklena vrata, „zakucavaju“ nogometnu loptom u crkvu, uništavaju pronađen krevet beskućnika ili grafitiraju dostupne površine – upoznajemo obiteljsku situaciju: žive s ocem, majkom i bakom u stanu od 28 četvornih metara u kojem često dijele isti krevet. Majka, kako bi ih prehranila, radi tri posla, a otac je većinom odsutan u prvoj polovici pa se stječe dojam roditeljske zanemarenosti. Sanyi često izostaje s nastave i dobiva opomene iz vladanja, a k tome, odnose unutar obitelji određuju i česti posjeti socijalne službe za zaštitu djece.
Prva etapa filma koja prikazuje osmogodišnjeg Sanyja centrirana je oko igre i skejta, a u drugoj u kojoj on ima petnaest, počinju dominirati alkohol i cigarete. Pritom, forma vjerno podržava sadržaj i oslikava faze ističući njihovu različitost. Nakon prve etape karakterizirane treskavijom kamerom iz ruke i brzom montažom, Sanyi zaroni u prljavi kanal u usporenom zatamnjenju čime je ilustrativno označen ulazak u zreliju fazu života, kada kamera postaje stabilnija i „discipliniranija“, s duljim rezovima. Prijelaz je donio i novosti u vidu novih ljudi u Sanyjevom životu – sada ima malu sestru Timi koja je katkad prepuštena sebi i za koju se i sam brine. Ima i djevojku, a druženje s bratom Viktorom su zamijenila dva prijatelja s kojima se redovito opija i stvara nevolje. Također, uredio si je improviziranu teretanu u podrumu jer i dalje nije odustao od imidža „opasnog“ dečka.
U drugoj fazi, odnos između subjekta i redatelja manje je u fokusu, oni više postaju promatrači koji naprosto dopuštaju vremenu da odigra svoju ulogu i prestane biti puki okvir priče, već njen ključni akter i nositelj nevidljivog, postupno otkrivajućeg scenarija. Moć dokumentarnih filmova koji kroz godine predanog praćenja istražuju svoj subjekt, leži u njihovoj otvorenosti prema nepredvidivosti samog života. Baš kao što se u suvremenoj dokumentaristici tom poetikom ističu film U procjepu (Minding the Gap, 2018.), u kojem redatelj Bing Liu bilježi odrastanje svojih vršnjaka (koincidentno također skejtera) te Apolonia, Apolonia (2022.) u kojem autorica Lea Glob nudi dugogodišnji portret mlade francuske umjetnice u usponu – na sličan način, ova filmska odiseja prati Sanyijev životni put. Pa opet, iako obilježena osobnim obiteljskim i školskim problemima, izazovima adolescencije te razočaranosti mlade odrasle osobe, dozvoljava da se spontano, igrom prolaska vremena, nameću šire teme, ponajprije siromašnih klasa i njihove integracije u društvo.
Kao energični klinci koji još nisu oguglali na nemilosrdan svijet, Sanyi i njegovo društvo u stanju su ugrijati srca prostodušnošću, nefiltriranim i neposrednim karakterima pa i musavim obrazima bez brige kako će izgledati na snimci. Stoga, unatoč tomu što uranja u jedan život pupoljka kojem je već ispisan tragični ishod, film nosi pregršt ljepote i dječje iskrenosti te magije igre, bratstva i prijateljstva koji nose lijek i flaster za sve, čineći trenutak zamrznutim u vremenu, dok oni budni sanjaju, plutajući na djetinjstvu – u svim bojama. Djetetu s ulice ona postaje ne samo igralište, već i siguran dom, u kojem je sve dozvoljeno i sve je rekvizit za igru pa loptu napucava usred prometa ili prelazi cestu zaletavajući se na boardu „ležećki“, umalo gubeći život pod autom. Ali za njegove istraživačke oči dok radi nepodopštine, to nije “zlo”. Nestašluci iz djetinjstva, a zatim i divljih tinejdžerskih godina iskaz su traženja svoje svrhe i mjesta pod suncem.
Iako grubljim glasom u djetinjstvu osmišljenog alter-ega, Sanyi u prvom dijelu filma izgovara: “Svi mi žele govoriti što bih trebao raditi, ali radit ću što želim.”, na samom kraju nakon prijelomnog incidenta osjeća se značajna mutacija u njegovom setu uvjerenja. Kao osamnaestogodišnjak koji se suočava s posljedicama i kaznom za svoja nesmotrena djela, na Mikulanovo pitanje što mu daje snagu, u off-u napokon verbalno izražava duboko žaljenje i krivnju. Svjestan da se kajanje na njemu ne nazire jer nikada nije mogao pred kamerom u potpunosti pokazati svoju ranjivost, izgovara do tad možda i najiskrenije riječi koje skladno podvlače snimke s nadzorne kamere – one kobne noći kada se hladnoća mračnih prizora i samotnih ulica prekrivenih snježnom bjelinom kontrastirala s počiniteljima u trku i narančastim plamičcima u daljini.
Osim što film s jedne strane funkcionira i kao nostalgična posveta djetinjstvu, na prijelazu u odrasliju fazu pretvara se u dramatičniji, uznemirujuć prikaz realnosti u kojoj svaki potez nosi ozbiljne posljedice, a pojedinci ostaju bez sigurnosne mreže. No pritom ni u jednom trenutku ne zauzima moralizirajuću poziciju u smislu osude ili opravdanja svojih likova. KIX je, prije svega, kompleksan uradak koji ne nameće svoje poruke, ali odgovorno i inteligentno postavlja poveznice između mikro i makro razine, pozivajući kroz tihi komentar na šire društveno razmatranje odrastanja u zemlji koja sve manje njeguje liberalne vrijednosti i nema sluha za više od trećine stanovništva koje živi u siromaštvu.
