Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

MEDITERAN KAKAV NE BI SMIO BITI

Naslov originala: Infinity Pool | Godina: 2023 | Trajanje: 118 minuta | Zemlja proizvodnje: Kanada, Hrvatska, Mađarska | Režija: Brandon Cronenberg | Scenarij: Brandon Cronenberg | Glumci: Alexander Skarsgård, Mia Goth, Cleopatra Coleman, Jalil Lespert | Producent: Film Forge, Elevation Pictures, 4film, Hero Squared
Bazen beskraja - redatelj: Brandon Cronenberg
Bazen beskraja – redatelj: Brandon Cronenberg

„Oni su turistička zemlja, siromašna… ljudi su religiozni i konzervativni… sve je puno korupcije, nisu za to krivi…“. Kada se u nekom filmu čuju tvrdnje poput prethodno navedenih, prvo bi se pomislilo da je riječ o kakvu dokumentarnom ostvarenju ili pak o socijalnoj drami. Radnjom vrlo vjerojatno smještenom u neku od zemalja Trećeg svijeta, kako se to uobičajilo govoriti tijekom Hladnog rata i nakon njega. Siromaštvo, raširena korupcija, nesklonost napretku, represivni režimi, oslanjanje samo na jednu gospodarsku granu, sve su to zajedničke karakteristike mnogobrojnih zemalja Trećeg svijeta diljem Azije, Afrike i Latinske Amerike u predmetnom razdoblju. Ali i ponekih europskih čije su političke elite nakon demokratske izabrale kudikamo unosniju autokratsku tranziciju. Film Bazen beskraja čiji sam naslov asocira na turističku atrakciju, nije ni cinéma vérité ni aktualna posveta neorealizmu. Posrijedi je opori znanstveno-fantastični film strave kojemu je ključne lokacije i scenografiju posudila jedna dominantno turistička zemlja, među siromašnijima (doduše u Europskoj uniji) te čiji građani redovito navode korupciju kao jedan od ključnih problema u državi i društvu, a na parlamentarnim izborima uglavnom biraju konzervativnu opciju. Tako se u filmu očito na nenamjeran način miješaju fikcija i stvarnost, ali ta mješavina u konačnici daje na atraktivnosti djelu čija je prvotna namjera šokirati svojim spojem vanjske ljepote i unutarnjeg užasa. Bazen beskraja sniman je, velikim dijelom, u Hrvatskoj te je nastao kao hrvatska (i mađarska) manjinska koprodukcija čiji glavni producent dolazi iz Kanade. S obzirom na to da hrvatske manjinske koprodukcije u posljednje vrijeme uglavnom nastaju u suradnji s partnerima iz susjednih europskih država, poglavito nasljednica bivše Jugoslavije, hrvatsko-kanadska suradnja odmah je privukla pozornost filmske javnosti u zemlji. Tim više jer je redatelj i scenarist filma Brandon Cronenberg, sin proslavljenoga Davida Cronenberga, jednoga od najuspješnijih i najprepoznatljivijih kanadskih sineasta proteklih pedesetak godina te rodonačelnika suvremenog podžanra body horrora. O tome svjedoče naslovi kao što su Trnci, Bjesnoća, Videodrom, Muha, Sudar te prvi i drugi Zločini budućnosti. Žanrovski su mu odmak, primjerice, Povijest nasilja i Ruska obećanja. Iako maksima o jabuci koja ne pada daleko od stabla, često zvuči kao floskula, u komparaciji stvaralaštva Brandona Cronenberga i njegova oca, to je doista tako.

 

Bazen beskraja - redatelj: Brandon Cronenberg
Bazen beskraja – redatelj: Brandon Cronenberg

Obojica su, naime, dosljedni u svom tematskom i stilskom izražavanju pri čemu je logično da mlađi redatelj u svom opusu zasad ima znatno manje dugometražnih igranih filmova, konkretno njih tri. Bazen beskraja posljednji je u tom nizu te s njima čini svojevrsnu trilogiju. Brandon Cronenberg nedvojbeno se umjetnički razvijao i profilirao uz očeve radove, ali njegova dosadašnja tri cjelovečernja rada nisu puka ekstenzija obiteljske baštine, nego izvoran doprinos navedenom podžanru uvršten u program najuglednijih svjetskih filmskih festivala kao što su Sundance Film Festival i Festival u Cannesu. Na potonjem je debitirao 2012. filmom Antiviral o opsjednutosti slavnim osobama čiji obožavatelji namjerno obolijevaju od njihovih bolesti. Na početku pandemijske 2020. na Sundance Film Festivalu predstavio se žanrovski istovjetnim filmom Possessor u kojem se posao plaćenog ubojice obavlja implantacijom ubojičina uma u tijelo buduće žrtve. Ove je pak godine u Park Cityju, a kasnije u Berlinu, Cronenberg premijerno predstavio Bazen beskraja čiji je zaplet nanovo osovljen oko manipulacije umom, a kontekst bliska budućnost ili alternativna sadašnjost distopijskog predznaka. Film je uvršten i u službeni program 70. pulskoga filmskog festivala. U središtu je priče pisac James Foster koji nakon romana prvijenca nikako ne uspijeva prekinuti stvaralačku blokadu te sa suprugom Em stiže u luksuzno hotelsko odmaralište u zamišljenoj zemlji Li Tolqi. I dok u resortu sve zrcali luksuz, sama je zemlja zaostala te vođena čvrstom rukom. Kada James, supruga i njihovi novi prijatelji Gabi i Alban jedne večeri izvan odmarališta slučajno automobilom usmrte mjesnog radnika, vlasti će ih suočiti sa zastrašujućom dvojbom: ili ih čeka smrtna kazna, ili će im klonirati dvojnike s njihovim usađenim sjećanjima nad kojima će se ta kazna izvršiti. Ono što uslijedi potencijalno je više nego provokativan i subverzivan portret i ljudske ličnosti s faustovskom pogodbom, i društva kojim bešćutno upravlja strah, i privilegiranih pojedinaca koji novcem mogu kupiti sve uključujući nastavak života.

 

Film je scenaristički obećavao puno više no što je to redatelj u završnici pokazao jer je temeljni problem filma to što se pokazuje – previše. Ovako zloslutan zaplet te ozračje neprestanog iščekivanja i propitivanja, zahtijevali su vizualno manje eksplicitnog, a više implicitnog. U odnosu na filmove Davida Cronenberga u kojima je ono što se vidi ključ onog što se događa, Brandon Cronenberg se u svojim dosadašnjim radovima više fokusirao na unutarnji body horror, neku vrstu mind horrora, te je u Bazenu beskraja mogao biti znatno sugestivniji s naznakama brutalnosti i prigušenijim glumačkim izvedbama. Iako je glavni glumac Alexander Skarsgård kao kafkijanski zamišljeni James dobar izbor, njegova partnerica Mia Goth kao dijabolična Gabi uglavnom djeluje ridikulozno što kvari pretpostavljenu kafkijansku atmosferu nemoći pojedinca u srazu s apsurdnim i sistemskim zlom. Imaginarna Li Tolqa sa svojim turizmom, politikom i pravosuđem te posebnim pismom i kulturom, poseban je te možda i najpoticajniji lik u priči jer koliko god zaplet zazivao znanstvenu fantastiku, ima nešto stvarno i prijeteće u njemu. Stoga treba istaknuti odličan izbor lokacija za snimanje s bivšim hotelskim naseljem Solaris u blizini Šibenika čija su izvorna postmodernistička arhitektura čistih bijelih linija te urbanistički plan kao prenesen iz permanentne bliske budućnosti očito s razlogom privukli redatelja te njegovu hrvatsku koproducenticu Anitu Juku. Hrvatski dio glumačke ekipe u manjim ulogama čine Zijad Gračić, Alan Katić, Amar Bukvić, Romina Tonković i Dunja Sepčić koji također suptilno variraju tanku granicu fikcije i stvarnosti. U konačnici, Bazen beskraja djelo je darovitog umjetnika izoštrenih ideja i tematsko-stilskih nagnuća kojemu bi poneka granica u izražavanju bila dobrodošla u stvaranju filmskog svijeta bezgranične manipulacije. Pritom je svaka sličnost sa stvarnim Mediteranom slučajna. Ili možda ipak ne…

Picture of Boško Picula

Boško Picula

Boško Picula (1973., Šibenik) politolog i filmski kritičar. Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu studirao je politologiju i novinarstvo. Dobitnik je Rektorove nagrade. Nakon diplome na matičnom je Fakultetu magistrirao međunarodne odnose i doktorirao komparativnu politiku. Radi kao docent na Fakultetu političkih znanosti. Autor je više znanstvenih i stručnih radova. Tijekom studija počeo je objavljivati u filmskom magazinu Hollywood. Filmske kritike objavljivao je i u Vijencu, Total Filmu, Globusu, Hrvatskom filmskom ljetopisu te na web stranici film.hr. Koautor je emisije o filmu Café cinéma i emisije o filmu za djecu i mlade Kokice na Hrvatskoj televiziji. Kao filmski kritičar surađuje s Hrvatskom televizijom (emisija Špica, riva, korzo, Kod nas doma, izravni prijenosi dodjela Oscara, Emmyja i EFA-e) i Hrvatskim radijem (emisija Licem u lice). Vodi emisiju o animiranom filmu Animatik. Režirao je videospot za pjesmu Daleko skupine Batida, nominiranog za glazbenu klupsku nagradu Zlatna koogla. Sudjelovao je u selekcijskim povjerenstvima i ocjenjivačkim sudovima više domaćih filmskih revija i manifestacija, a kao urednik festivalskih publikacija radio je za zagrebački Animafest, Pulski filmski festival i One Take Film Festival u Zagrebu. Član je Hrvatskog politološkog društva, Hrvatskog novinarskog društva, International Political Science Association (IPSA), Western Political Science Association (WPSA), Hrvatskog društva filmskih kritičara i Državnog povjerenstva za Natjecanje u debati. Na 26. Animafestu - Svjetskom festivalu animiranog filma u Zagrebu 2016. bio je član žirija Velikog natjecanja dugometražnog filma. Bio je član Umjetničkog vijeća Hrvatskog audiovizualnog centra kao umjetnički savjetnik za animirani film (2016.-2017.) te za filmske koprodukcije s manjinskim hrvatskim udjelom (2018.-2019.). Autor je tekstova u Leksikonu radija i televizije nakladnika HRT-a i u ediciji Vremeplov nakladnika Javne ustanove Pula film festival.

Svi članci

Posljednje objave