Iako ZagrebDox regiju definira nešto šire, sasvim je logično da su njegovom regionalnom konkurencijom dominirali filmovi iz uže shvaćene regije koju možemo nazvati, ne baš uvijek i svugdje popularno ili politički oportuno, bivšom Jugoslavijom. Razloge znamo – kulturološka i jezička bliskost, skupna prošlost i predratne veze koje se, logično, još uvijek održavaju, kao i one skovane nakon ratnih sukoba 90-ih, te one koje se u mlađim, globalno umreženim generacijama i dan-danas grade. Ocrtalo se to i u pitanju nagrada; Veliki pečat ostao je u Hrvatskoj i otišao Daliji Dozet za jednu od dvije svjetske premijere u regionalnom natjecateljskom programu, Lekcije mog tate, dok je specijalno priznanje pripalo filmu Maje Novaković Ko će pokucati na vrata moga doma, realiziranom u srbijansko-bosanskohercegovačkoj koprodukciji, filmu koji često „gostuje” na festivalima, a koji je svoju prvu nagradu osvojio još na premijeri u Sheffieldu na DocFestu prošle godine.
Osim različitog festivalskog zaleđa, različiti su i senzibiliteti njihovih autorica. S Lekcijama mog tate, Dalija Dozet na neki način dovršava probijanje leda u dugom metru, budući da dolazi iz studentskog i kratkog filma, a sudjelovala je i na projektu Osam poglavlja, premijerno također prikazanom na ZagrebDoxu, premda dvije godine ranije. Kod Lekcija mog tate isprva se čini da će se raditi o kombinaciji eksperimentalnog filma i eseja na osobnu temu – u pitanju je mirenje sa smrću oca, ali autorica nakon uvoda poseže za glavnim adutom, očevim arhivskim materijalom. Sam materijal varijabilne je kvalitete, ali kroz njega, s autoricom, upoznajemo njezina pokojna oca, njegove navade i osobenosti, polako shvaćajući zašto ih je prakticirao. Taj opušteni pristup iskrenog istraživanja i gledateljima ostavlja slobodu, prvo u formi lutajućih misli i vlastitih sjećanja (primjerice, na roditeljsku opsjednutost „novim tehnologijama” i bilježenjem života oko sebe, te opsesije nekih prethodnih generacija štednjom, pa čak i filmske i video trake), a na kraju i u smislu interpretacije. Iz tog ugla, čini se da je Dalija Dozet svoga oca ovim filmom konačno upoznala i shvatila, te da smo i mi, iz pozicije gledatelja, to učinili s njom.
Određena sloboda u interpretaciji prisutna je i kod Maje Novaković u filmu Ko će pokucati na vrata moga doma, a počinje već od rodovske klasifikacije. Film se tek vrlo labavo može definirati kao kreativni, skriptirani dokumentarac kojim se prati život jednog usamljenika (što je i inače autoričina preokupacija – imali smo to prilike vidjeti u njenom kratkometražnom i ponešto konvencionalnijem dokumentarcu A sad se spušta veče iz 2019. godine). Ta definicija, međutim, tek ovlaš prekriva „pukotine” koje se pojavljuju sa svakim pomno komponiranim kadrom i svakim detaljem kojem tu po logici stvari ne smije biti mjesto, primjerice savršeno čistim pokrivačem za protagonistova konja ili jednako tako čistom krevetninom na kojoj on spava u kući bez struje i tekuće vode. Autorica, međutim, odlazi i korak dalje ubacujući tu još jednu razinu – dijete koje može biti u posjetu usamljenom starcu, ali isto tako može biti plod njegovih sjećanja ili projekcije, bez ikakvog konteksta. U konačnici, opet imamo film otvoren za tumačenje, uz koji možemo pustiti misli da slobodno lutaju, ali koji na auditivnoj i na vizualnoj razini ostaje vrlo dotjeran i poetičan.
Da se ne bismo upuštali u nabrajanje ostalih naslova, recimo samo da je u toj podjeli, „kratkih rukava” ostao, za potpisnika ovih redova, najbolji film konkurencije – još jedno meditativno iskustvo. U pitanju je druga svjetska premijera – film Krila i tlo Stefana Maleševića nastao u srbijansko-makedonskoj koprodukciji. Malešević je već uspostavio svoj stil kao antropološko-opservacijski, što smo mogli primijetiti u njegovom dugometražnom dokumentarnom prvijencu Gora (2016), ali i u igranom uratku Mamonga (2018). Ovdje, međutim, autor odlazi najdalje, u smislu uranjanja u jedan specifičan svijet, u kojem obitavaju njegovi protagonisti, obitelj Arifoski iz sela Kanatlarci u Sjevernoj Makedoniji. Oni su, naime, pripadnici zajednica bektaša, potomaka bivših janjičara koji prakticiraju sufijsku, dervišku školu islama, pritom odlazeći u smjer misticizma i panteizma koji obično nije asocijacija na islam u bilo kojem obliku. Mir vidimo i kad težački rade u polju, berući lubenice ili režući duhan, a vidimo ga i u njihovom odnosu s modernim svijetom čije komponente itekako prihvaćaju, kao i u njihovim sjećanjima, te legendama koje s autorom i nama dijele. Maleševićeve intervencije izuzetno su promišljene – od panoramskih kadrova opservacije rutina ili kreacije vizualne pozadine legendi koje povremeno imamo prilike čuti, preko diskretnog uvođenja odgovarajuće etno glazbe, sve do opojnog „derviškog plesa” u pomnoj montaži (potpisuje ju Jelena Maksimović) završne sekvence – a rezultat je impresivan.
Regionalni naslovi nisu ostali „getoizirani” u regionalnoj konkurenciji, već ih se moglo naći i u drugim programskim cjelinama, natjecateljskim i nenatjecateljskim. Zanimljivo je i to da su nagrade publike, i u međunarodnoj i u regionalnoj konkurenciji, otišle u ruke zapravo regionalnim naslovima. Formalno, Na domaćem terenu je nizozemska produkcija, ali film Lidije Zelović zapravo se bavi (i) regionalnim pitanjima, i to čini iz, za autoricu prirodnog, a za nas kao gledatelje više ne tako čestog jugoslavenskog ugla, koji je pridodan onom emigrantskom. Kontroverza s dobitnikom iste nagrade za regionalni film je pak ta, da film Svećenica u režiji Maje Prettner nije bio prikazan u konkurenciji, već u preglednom programu kontroverznih dokumentaraca. Ta se programerska odluka može „braniti” činjenicom da se tema krize vjere kroz koju prolazi slovenska evangelistička svećenica može smatrati provokativnom u kontekstu Hrvatske, ali publici ZagrebDoxa to očito nije ni najmanje smetalo.
Regionalnih naslova bilo je čak i u programima Majstori Doxa (Blum – Gospodari svoje budućnosti Jasmile Žbanić) i Happy Dox (My Swiss Army Luke Popadića), ali posebnu novinu na našim prostorima predstavljaju čak dva regionalna naslova u programu Glazbeni globus. Funk YU Franka Dujmića na jedan igriv način govori o navedenom glazbenom žanru u ex-YU varijanti istog, ali i o ponovnom otkrivanju njegovih hitova i rariteta od strane mlađih generacija putem kolekcionarstva, vodeći nas pritom po bivšim jugoslavenskim republikama. Jasno, film ceste blagotvorno djeluje na strukturu filma, ali Dujmić ubacuje i ponešto drugih kreativnih elemenata kako bi okupirao našu pozornost. U tome se povremeno zna i preigrati, što je svakako „danak neiskustvu”, ali Funk YU svejedno zaslužuje preporuku kao lagano i informativno glazbeno-dokumentarno štivo. S druge strane, Praslovan Slobodana Maksimovića u fokus stavlja dugu i raznovrsnu karijeru Zorana Predina, od sastava Lačni Franz do samostalne kantautorske karijere, a to čini na način koji je istovremeno i pun poštovanja, ali i ponešto igriv (primjerice u igranoj sekvenci s muzejem kojoj se autor nekoliko puta vraća). Maksimović ipak ne može nadići ograničenje podžanra portretnog dokumentarca te percepcija filma ovisi o zainteresiranosti gledatelja za osobnost, život i rad subjekta, ali čini se da mu to i nije bila namjera. Praslovan zato vrlo dobro funkcionira kao oda Zoranu Predinu i njegovoj glazbi, od korijena u jugoslavenskom novom valu do današnjih, predominantno akustičnih dana.
Na koncu, i ukupno gledano, najbolji film festivala, makar za potpisnika ovih redaka, dolazi iz regije, zapravo iz Hrvatske, ali se zbog propozicija nije mogao natjecati. Film Mirotvorac Ivana Ramljaka je zato prikazan u programu Factumentarci, rezerviranom za nove „adute” produkcijske kuće Factum koja festival i organizira. Riječ je o punokrvnom političkom trileru u dokumentarnom rodu, a na temu koju mislimo da poznajemo dovoljno dobro. U pitanju je posljednja godina života načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira čije je ubojstvo utrlo put sporadičnim čarkama da prerastu u otvoreni rat. Ramljak svoju publiku poštuje dovoljno da joj ne želi servirati suhoparno povijesno predavanje ili politički traktat, pa zato narativnu komponentu filma centrira oko svjedočenja nekolicine naratora od kojih je svaki imao svoju vrlo posebnu i zanimljivu točku gledišta. Kroz vizualnu nas podlogu Ramljak suočava s jednom od naših zabluda: da je rad Reihl-Kira bio dobro dokumentiran, jer su nam se njegove konferencije za tisak urezale u sjećanja. U nedostatku materijala, filmaš poseže za onovremenim rijetko viđenim snimkama lokalne televizije koje su po pravilu bivale odbacivane kao višak, čime elokventno slika gustu atmosferu nepovjerenja, kako u Osijeku, tako i diljem istočne Slavonije. Časti nas Ramljak i intervjuom s jedinim preživjelim suputnikom Reihl-Kir iz automobila, kao i prologom, razradom i epilogom ikoničke slike u kojem tenk prelazi preko crvenog „fiće”. Na kraju, služeći se scenarijem koji je napisao s novinarima Dragom Hedlom i Hrvojem Zovkom, Ramljak daje svoj prilog tezi da je Reihl-Kirovo smaknuće naručio tadašnji, a i potonji gospodar života i smrti u Osijeku, Branimir Glavaš. To čini na kreativan, ali i metodičan pristup arhivskom materijalu, a uz pomoć izuzetno inspirirane montaže Damira Čučića, uspijeva ostvariti svoj najbolji film i slobodno možemo reći, remek-djelo.
