Filmski portal Hrvatskog društva filmskih kritičara
Search

Tijelo je točka svih značenja

Plejade - redateljica: Mateja Zidarić
Plejade – redateljica: Mateja Zidarić

Tijelom osjećamo i prihvaćamo svijet oko nas i ono je u konstantnoj prožetosti sa svime što nas okružuje. Tijelom shvaćamo sebe pa kada dođe do narušavanja identiteta tijela, javljaju se poteškoće, a odgovor se pokušava pronaći izvan intimnih granica sebstva. Protagonistica hibridnog dokumentarno-eksperimentalnog filma Plejade, Mateja Zidarić,  otkriva svoje strahove nastale zbog benignih kvržica na dojkama koje mogu prijeći u zloćudne. Ono što se u njezinom tijelu događa neshvatljivo je i daleko poput neobuhvatnog svemira.

Što je jedno tijelo naspram beskonačnog svemira? Zidarić pokušava pronaći smisao svojih kvržica, stranih tijela nastanjenih bez dozvole u njezinom tijelu. Shvaća da se simbolika može kriti u našoj galaksiji. Kao što površina Mjeseca nema zaštitni sloj u obliku plinovite atmosfere pa je izložena stalnim udarima asteroida koji joj ostavljaju vječne rupe u obliku kratera, tako je i njezino ranjivo tijelo izloženo životnim udarcima koji ostavljaju dubok trag na psihu i vječne ožiljke na tijelu. Zato se satelitske snimke svemira izjednačavaju sa snimkama ultrazvuka tijela. Ono što je samo njezino i znano, ono što svi uzimamo zdravo za gotovo, u trenutku bolesti postaje neprepoznatljivo, neuhvatljivo, neobjašnjivo. Ona pokušava imenovati nedobrodošle strane tvorevine u vlastitom tijelu jer će im tako dati na važnosti, postat će dio nje, dio njezinog, a ne tuđeg problema. Njezinih sedam kvržica mogu nositi simboliku zvijezda, Plejada, mitoloških sestara koje su, preobrazivši se, zasjale na nebeskom svodu čime se jednom intimnom momentu pridaje univerzalno značenje.

Ona, zahvaljujući dobroj internetskoj povezanosti, može otvoriti svoj imaginarni prozor i kroz njega zaviriti čak i do izvanzemaljskih granica i pokušati pronaći sebe u tom univerzumu, ipak njezino zatočeno tijelo vraća se i ostaje nepomično u kutku svoja četiri zida. Njezin krik za utjehom zrcali se kroz kameru računala dok sama sjedi u comfort zoni vlastite sobe. Tako gradi svoj prostor filmske priče koja stane u jedan ekran pa fragmente stvarnosti slaže po njemu tehnikom kolaža različitim tabovima, linkovima, slikama i snimkama. Digitalno vrijeme nudi nam sve i odmah, no oksimoronski se pretvara u socijalnu tešku i nepodnošljivu distanciranost gdje je temeljna komunikacija ostvariva jedino putem ekrana.

Andrea Borović[margina]Tekst je nastao na radionici filmske kritike voditeljice i organizatorice Višnje Vukašinović Pentić, financirane putem Javnog poziva za programe razvoja novih kulturnih i edukativnih sadržaja i digitalne prilagodbe Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.[/margina]

Zlatka Sačer

Zlatka Sačer

Svi članci

Posljednje objave