Zanosno hipnotičan cjelovečernji prvijenac kubanskog filmaša Davida Bima (1991), punim imenom David Beltrán i Marí, kako je potpisan na odjavnici, sadrži prizor antologijske snage, impresivan, fascinantan dvanaestominutni kadar u kojem protagonist, malne goloruk, u močvari ulovi krokodila. Pozornost ponajprije plijeni i drži svjedočenje samom činu koji se doima nevjerojatnim i izaziva udivljenje. Sredovječan, vremešan, borama izbrazdan Landi koji samotno živi u sklepanoj, no funkcionalnoj nastambi u močvarnoj džungli, izoliran od civilizacije s kojom ga povezuje tek tranzistorski radio aparat na navijanje – tako nam je barem dotad predstavljen – tek uz pomoć štapa i omče od užeta, lovi i ulovi krokodila. Kamera cijeli postupak prati mirno, širokokutnikom, u polutotalu, gotovo nepomično promatrajući s nekoliko metara udaljenosti, bez montažnog prekidanja ili druge atraktivizacije filmskim mogućnostima, za kojima nema ni potrebe, jer Landijeva borba s opasnim reptilom, razmjerno mirna, no koja zahtijeva posvemašnju usredotočenost, oprezno manevriranje i znatnu fizičku snagu, sama je po sebi uzbudljivija i napetija od ikojeg postupka kojim bi mogla biti dodatno obrađena. Mršav i razmjerno sitan, ali mišićav i žilav, gol iznad pasa, Landi će katkad, u trenucima osobitog napora, kad mu se na mokrim leđima napregne i ocrta svaki mišić, i sam podsjetiti na gmaza, silu prirode, s kojim se hrva. Premda je očito da je iza Landija mnogo sličnih pothvata, da itekako zna što radi, a divlja životinja pruža manji otpor no što bi se očekivalo, ona je jaka i nepredvidljiva te u zraku neprestano titra opasnost od preokreta situacije u kojoj bi lovac mogao ozbiljno, možda i smrtno stradati. Znatan čimbenik gledalačke privlačnosti je i u tomu što kadar ne počinje susretom s krokodilom, već nekoliko minuta ranije, prateći Landijevo guranje čamca do poprišta. Nakana dolaska nije nam priopćena, a prisutnosti krokodila, smještenog ispod vodene površine, nismo ni svjesni, sve dok mu Landi ne nabaci omču oko vrata. Kako li se slučilo da se sve to zgodi baš tako, kao po odlično pripremljenom hodogramu?! Osim ako nije na neki način aranžirano, a ako i jest, izvedeno je krajnje uvjerljivo, dok sama borba izgleda posve autentično. Prije vremena alatki umjetne inteligencije kojima je vjerojatno moguće lažirati i takvu scenu, u vjerodostojnost viđenoga ne bismo ni posumnjali.
Uz to, crno-bijela slika dubokih crnina, gustih sivila, izgorenih bjelina, jakih kontrasta i pomalo zrnata, u cijelom je filmu iznimno zamamna, a dojmu uvelike doprinose močvarni ambijent – koji u sjećanje, moguće, priziva ponešto ugođaja iz remek filmova Paisà (1946) Roberta Rossellinija i Tri (1965), Aleksandra Petrovića – činjenica da cijelo vrijeme lagano kiši te to što Landi istovremeno brine da mu izubijani čamac, koji nije vezao, ne otpluta, privlačeći ga jednom rukom, dok drugom drži krokodila, ovda-onda glasno stenjući. Kadar-sekvenca nabijena je spojem sklada i trenja, jednostavnosti i ljepote, mira i uzbuđenja, spokoja i vrenja, ravnodušja i životne ugroze.
Mada je na 56. festivalu dokumentarnog filma Visions du Réel, održanom u švicarskom Nyonu u travnju ove godine, olovoren nagradom FIPRESCI te posebnom nagradom žirija u programu Burning Lights / Goruća svjetla, usmjerenom filmovima posvećenima „novim, slobodnim, pustolovnim i suvremenim pogledima u kinematografiji“, ne čini se izglednim da će se Prema zapadu, u Zapati prometnuti do ugleda jednog od zapaženijih filmova sezone pa, ma koliko god bio sjajan i jedinstven te koliko god to zavrijedio, rečeni prizor vjerojatno neće ući u kinematografski kanon, jer to se ne događa s isječcima iz slikopisa koji u cjelini ne zaokupe šir(ok)u pozornost. Iako, budući da mu je to bila svjetska premijera, film tek stupa u distribucijsko-festivalski život pa je moguće da će u narednim mjesecima dosegnuti i značajniji ugled.
Opisani događaj smješten je polovicom prvog dijela filma podijeljenog u dva poglavlja. U prvomu, nazvanom Landi, četrdesetak minuta dugoj cjelini bogatoj zvucima prirode, no bez riječi – osim onih koje samotnjak sluša na tranzistoru, gdje se „u 63. godini Revolucije“ veličaju Dan revolucije i revolucionarni duh Kubanaca „naslijeđen od njihovih očeva“ i zato „neće prestati sanjati o boljem svijetu“ – pratimo Landija za boravka u džungli koji završava njegovim odlaskom, guranjem bicikla na koji je natovario vreću krokodilskog mesa, mačetu i „radnu odjeću“. Drugi, nešto kraći dio, Mercedes, otpočinje kadrovima što nenametljivo zrcale upečatljiv, začudan početni kadar prvoga dijela u kojem kamera s leđa prati Landija dok korača gustišem, na leđima noseći smotanog krokodila. Mercedes, protagonisticu drugog dijela, koja je preko ramena prebacila omanju vreću, kamera također prati s leđa, dok hodajući gustom šumom zaziva ime Dainisa, a u sljedećem kadru, također pratećem, s leđa, pješčanom obalom nosi, na drugi način začudno, dječaka koji se čini prevelikim za nošenje. On je taj zazivani Deinis, dijete s invaliditetom (autist, saznat ćemo izvanfilmskim informiranjem), a njih dvoje žive siromaški u raštrkanom, skromnom selu te će se ovaj odsječak neko vrijeme doimati svojevrsnom usporednicom onoga prikazanoga u prvom dijelu.
Ako smo pretpostavili kako o Landiju više neće biti spomena, da je njegovim poglavljem okončana i njegova nazočnost u filmu, prevarili smo se. On je Mercedesin suprug i Dainisov otac koji se u film vraća desetak minuta nakon što smo ga napustili. U selo dolazi biciklom, s onim istim teretom s kojim je napustio džunglu te ćemo u završnici nazočiti njihovom obiteljskom životu i doznati ponešto o prirodi i razlozima Landijeva boravka u močvari. Promatrački, bez pojašnjavanja prošlosti i okolnosti, bilježeći samo svakodnevicu, sad i ovdje. Time će biti skicirana i određena slika života u ruralnoj Kubi u trećem desetljeću dvadeset i prvog stoljeća, sve kroz specifičan, empatičan, vizualno moćan diptih o nevoljnoj čeljadi koja se čini nesvakidašnjim, na filmu rijetko viđenim i predstavljenim pojedincima, vjerojatno nemalo reprezentativnima za to društvo.
