Okrugli, dvadeseti 25 FPS, međunarodni festival eksperimentalnog filma i videa, održan je u zagrebačkoj Kinoteci od 24. do 28. rujna, tradicionalno je, s izborom iz programa gostovao u riječkom Art-kinu Croatia (3. 10. – 4. 10.), a najavljeno je i gostovanje u splitskom Domu mladih (30. 10. – 31. 10.). U natjecanju je prikazano dvadeset i šest filmova (među njima dva hrvatska: Bol Ivana Faktora i Radije bih bila kamen Ane Hušman), u programu hrvatskog filma Refleksi sudjelovalo je šest ostvarenja koja konkuriraju za nagradu Green DCP, održani su brojni prateći programi, a nagrađeno je pet filmova.
Grand Prix na 25 FPS-u dodjeljuje svaki član tročlanog Velikog žirija te su tu glavnu nagradu, uobičajeno, osvojila tri ostvarenja. Američko-austrijska filmašica Eve Heller izabrala je hrvatski Bol, hrvatski filmaš Tomislav Šoban nagradio je japansko-britansko Iščezavanje (Fade, 14 min, 2024) Asako Ujite, a slovenska filmašica Varja Močnik britanskog Čovjeka br. 4 (Man Number 4, 10 min, 2024) Mirande Pennell, koji je nagrađen i Nagradom žirija kritike (Oskar Ban Brejc, Marija Krstanović, Dino Staničić). Nagradu Green DCP za hrvatski film u programu, koju dodjeljuju organizatori festivala, osvojio je Zašij ruševinu (Stitch the Ruin, 9 min, 2024) Željke Blakšić (Gite Blak) ostvaren u hrvatsko-američkoj koprodukciji, a Nagradu publike portugalske Gljive (Shrooms, 18 min, 2023) Jorgea Jácomea.
Posljednji film Ivana Faktora, preminulog u studenom 2023., Bol je još jedan snažan, ovaj put i oproštajni prilog istaknutoj autoportretnoj grani stvaralaštva autora eksperimentalno-dokumentarnih (ili obratno) filmova koji su učestalo ostavljali autoportretni dojam, čak i onda kada su se načelno bavili drugim. Obolio od Parkinsonove bolesti, filmaš za mraka, u svomu domu, laganom kamerom (mobitelom, mobilnim komunikatorom), ne snimajući sebe, snima vlastito lunjanje čovjeka koji teško hoda i mnogo stenje. Iz subjektivne perspektive, ne zanimajući se za informativno dokumentiranje i predstavljanje svoje zbilje, već ponajviše za svjetlosne i optičke atrakcije i senzacije na koje nailazi u tom prostoru, veseleći se, unatoč svomu nezavidnom stanju, mogućnostima filmskih zapisa. „Zamršena arhitektura očaja i ljepote“, odlično je sročila Eve Heller u svomu obrazloženju nagrade koje zaključuje uistinu velebnom pohvalom: „Ovo je jedan od najhrabrijih i najhumanijih filmova u povijesti kinematografije.“
S pikselom, koji u prividnom obličju grubog zrna, uz ostalo, obilježava Bol, u Čovjeku br. 4 susrest ćemo se u čišćem izdanju, onomu piksela kao takvog, jer taj film otpočinje detaljem vrlo krupnih piksela malenog djelića fotografije koja je tema cjeline. Uz smiren muški glas umjereno rezigniranog, nauho objektivnog, no ne i ravnodušnog izvanprizornog pripovjedača koji opisuje i komentira fotografiju, kao i misli koje ona u njemu (a bit će i u autorici) budi, Miranda Pennell vodi nas od posvemašnje početne nerazaznatljivosti motiva, do jasno razaznatljivog totala u samoj završnici, uz kretanje kamere, odnosno pomicanje i prilagođavanje slike – tj. fotografije koja je jedini objekt snimanja filma – na zaslonu računala. Posrijedi je fotografija nekoliko desetaka Palestinaca koje su zarobili Izraelci, tijekom aktualnog rata na Bliskom istoku, izraelsko-palestinskog sukoba, snimljena u gradu Beit Lahiji u Pojasu Gaze, postavljena na Internet, obaviješteni smo u filmu, „12. prosinca 2023. u 21.33 h“. Iako nismo zaokruženo obaviješteni o uzrocima, razlozima, činjenicama i okolnostima čina, Pennell razmjerno prigušeno, ali uspješno gradi mučan ugođaj, grozeći se nad nasiljem, čak dodajući prstovet samokritičnosti prema Zapadnjaku, Europljaninu (dakle, i samoj sebi) koji protiv svega toga nezadovoljno, možda posve iskreno, ali bespomoćno i nedjelotvorno, gunđa iz razmjerne sigurnosti udobne fotelje, slušajući ugodnu glazbu, u ovom slučaju Mozartov Rekvijem u d-molu.
Predsmrće, oporo, mučno i mračno, s okusom patnje u Boli i Čovjeku br. 4, u Iščezavanju je Asako Ujite ocrtano znatno blažim potezima malne spokojne ugode. Smješten u japansku provinciju, po svemu sudeći mirno i pitomo selo čiji, doduše, ustaljeno jednostavan život nagrizaju građevinski radovi velikog zamaha koji, čini se, upućuju na skori kraj idile, film prikazuje dio dnevne rutine dviju starica, vjerojatno udovica koje žive same te krate vrijeme druženjem, razgovorom i nezahtjevnim poslovima vezanim uz kuću i okućnicu. Suzdržana slika gotovo slučajnih isječaka iz njihove jesenske (doslovne i metaforičke) svakodnevice kreće se nježnim tempom i obojena je pastelno sivkastim bojama, da bi pred kraj, uz nekoliko nenametljivih, ali zamjetnih zvučnih, slikovnih i motivskih otklona navijestila suočavanje sa skorim odlaskom na drugu stranu.
Nešto rastresitije i u žustrijem tempu, no također opušteno, upijajući ljepotu prirode, ovaj put one što u obličju bujnih krošanja visokoga drveća resi rubne dijelove Lisabona, s impozantno dominantnim, no u okoliš skladno uklopljenim kamenim akvaduktom Água livres (Slobodne vode) dišu Gljive Jorgea Jácomea, koji rabi ponešto sličnih rješenja kao i Asako Ujita u Iščezavanju – npr. crni blank te efekte prestarjelog, pregorjelog filma i optičkih svjetlosnih i kolorističkih anomalija – no ovdje kako bi dočarao psihodelične, smirujuće i, kako tvrdi protagonist, psihički blagotvorne učinke psilocibinskih gljiva koje uživaju s lica neviđeni korisnici.
Zašij ruševinu Željke Blakšić (Gite Blak), gotovo u cijelosti sastavljen od kadrova detalja stare, ali očuvane odjeće i galanterije te ženskih prstiju koje s ljubavlju i nježnošću dodiruju tekstil i druge materijale, uživajući u njihovoj teksturi, mekoći, podatnosti ili naprosto u nostalgičnom oćutu koji im budi ta demode roba hrvatskih i slovenskih masovnih i ekskluzivnih proizvođača, možda je i najneobičniji film u ovoj ponudi. Zaneseni pogled u prošlost, koji će zavesti i gledatelja koji prema negdašnjoj modi ne gaji posebne osjećaje, osnažuju prikladno izabrana nježno magličasta faktura slike, povremene dvostruke i višestruke ekspozicije kao i snažno prisutna glazba nepotpisanog autora (sound design: Igor Lumpert, Željka Gita Blakšić, najbliže je glazbi zapisano na šturoj odjavnici). Osim zaljubljeničke posvete samoj robi, Zašij ruševinu završnim će pisanim tekstom ukazati i na to da je većina hrvatskih tvornica odjeće zatvorena u procesu tranzicije i (post)pretvorbe te da su mnoge radnice – većinom su ondje radile žene – time ostale bez stalnog posla.
Mada su priznanja dodjeljivala četiri zasebna, nezavisna tijela, među kojima i sam Veliki žiri ima tri samostalne glave, pa se nipošto ne može smatrati da je riječ o nekom jedinstvenom procjenjivačkom ukusu, u nagrađenim se filmovima prilično očevidno iscrtavaju neka zajednička obilježja. Ponajprije, nijedan od njih nije, kako se kaže, ljuti eksperiment, zagonetna, standardnim poimanjem jedva dokučiva ili nepronična osjetilna apstrakcija, optički pokus ili istraživanje medija koji nuka na mukotrpno ili slatko dovijanje ili odgonetanje pa shodno nudi i bezbrojne mogućnosti nesigurnih tumačenja i teško je opisiv. Svih pet filmova usmjereno je na prepoznatljivu nam stvarnost, (gotovo svi) na čovjeka u današnjici i svaki je sadržajno, pripovjedno i formalno uvelike pristupačan, usvojiv i tzv. običnom gledatelju, onomu načelno nezainteresiranom za filmske eksperimente, što ne znači da će se mu se svidjeti ili mu biti prihvatljiv, no neće mu se činiti nerješivom enigmom, začkoljicom pristiglom iz područja nerazumljivosti. Svi su filmovi, zatim, pretežito dokumentarnog karaktera, toliko da bez imalo ograda pripadaju (i) tomu rodu (Faktorov Bol se, primjerice, kao takav i prikazuje i nagrađuje, uz ostalo, na 22. Liburnia Film Festivalu, gdje je nagrađen za montažu i dizajn zvuka). Također, tri dobitnika Grand Prixa tematiziraju neposrednu blizinu smrti, a u tom im svjetlu možemo pridružiti i Zašij ruševinu koja na određeni način govori o smrti tekstilne industrije u nas, dok Gljive, bilježeći istržak iz života lisabonskog berača i opskrbljivača psilocibinskim gljivama, iskoračuju onkraj, u onostrano, a onostrano, zar ne, nije daleko od smrti.
