Zbrinjavanje migranata u prolazu, ljubavna priča trans muškarca i budućnost otočkog ribarskog mjesta teme su triju dokumentarnih filmova – kratkog U tranzitu Lucije Brkić, srednjometražnog Grand Prize Anje Koprivšek i cjelovečernjeg Neptunova nevera Katarine Stanković – što se prikazuju u glavnom programu 22. Liburnia Film Festivala, festivala hrvatskog dokumentarnog filma koji se održava u Opatiji od 27. do 31. kolovoza. Djelima različitih stilova, pristupa i ugođaja provlači se jedan zajednički motiv, podtema zajedništva, međuljudske pomoći i podrške koji se u svakome slikopisu iskazuju na svoj način.
Trinaestominutni studentski film U tranzitu Lucije Brkić živo je, bibavo ostvarenje u neprestanom pokretu što se doima uistinu neposrednim, nimalo priređenim zapisom, filmskim dokumentiranjem događaja koji bi se točno tako odvijali i bez nazočnosti kamere i filmske ekipe, a vještina filmaša – snimateljica je Dora Čaldarović – iskazuje se okretnošću fleksibilnog reagiranja u praćenju života kakav jest. I to ne nekog njegovog spokojnog, usporenog, statičnog rukavca, već žustrog dnevnog djelovanja dinamične protagonistice koja pomaže migrantima u tranzitu. Nastanjena u domu pomalo boemski načičkanom šarenilom uresa, podjednako tako odjevena i uređena, živopisna Tinka ne časi ni časa, ne miruje ni trena. Ako ne obavlja kakvu fizičku radnju, dogovara se i razgovara na mobitel, praznoga hoda i stanke u njezinom hitanju nema. Došavši među bliskoistočne-srednjoistočne migrante koji se ne doimaju osobito dobro zbrinutima u privremenom smještaju na riječkom željezničkom kolodvoru, a čini se i da su, iznureni i deziluzionirani svime što su dotad prošli na kalvarijskim putešestvijama, tek umjereno suradljivi sa svojim pomagači(ca)ma, Tinka bodro i zvonko organizira, raspoređuje, distribuira, vodi, pomaže, hrani, odijeva, savjetuje, tumači, komunicira, sokoli, mada se naslućuje da je i ona već razmjerno zamorena svojim angažmanom koji nedvojbeno daje rezultate, ali podosta ispod razine njezina uloženoga truda. Cjelinom zrači Tinkina čila, optimistična predanost, a migrantska mikrosituacija uspješno je brzopotezno skicirana. Na kraju, nakon obavljanja niza radnji i zadataka koji su, izgleda, uvelike ovisili i o njezinim sposobnostima uzimanja stvari u svoje ruke, u smiraju vožnje automobilom pod sivim nebom sumraka, vjerojatno natrag kući, reći će: „I ja sam nekad bila jako vesela i radosna i šarena i optimistična, ali ovo…“ Pretpostavljamo da neće biti malo onih koji će pomisliti da je i njezin sadašnji, umanjeni elan ogroman, mnogima nedostižan. Vibrantan istržak stvarnosti na 20. je ZagrebDoxu nagrađen Malim pečatom, nagradom za najbolji kratki film, a zainteresiranima za problemski kontekst vrijedi pročitati intervjue s autoricom Lucijom Brkić objavljene u hrvatskim medijima.
Grand Prize usmjeren je na ljubavnu vezu između prodavačice Valentine i trans muškarca Tea, oboje strastvenih sudionika ballrooma koji je u filmu, pisanim tekstom, predstavljen ovako: „Supkultura i siguran prostor LGBTQ zajednice koji uključuje plesna, modna i performerska natjecanja.“ Kao i u svom ranijem kratkom dokumentarnom filmu Volim (2021), u kojem je pratila mladu i zaljubljenu, prštavu i neukrotivu zagrebačku Romkinju Zimku, Anja Koprivšek, studentica ADU u Zagrebu, i ovdje ostvaruje osobito prisan kontakt povjerenja s protagonistima koji se stoga ispred kamere doimaju ugodno opuštenima, otvorenima i iskrenima. Budući da precizno i lijepo znaju izraziti nijanse o kojima govore, osobito Teo, cjelina odiše nježnošću i toplinom njihove međusobne podrške, naročito važne Teu koji je u djetinjstvu i ranijoj mladosti doživio bezbrojna poniženja. Ostvaren u donekle grubljem stilskom ključu što odražava neurednost zbilje, Grand Prize s velikom naklonošću prianja uz neobičan par, mudro, umješno, dobroćudno i suosjećajno izbjegavši dati bilo kakve prosudbe izvan onoga što nam govore Teo i Valentina. Svejedno, međutim, u naizglednoj neutralnosti uspjevši prema njima iskazati osjetnu naklonost. Na 20. ZagrebDoxu Grand Prize nagrađen je posebnim priznanjem tzv. mladog žirija za najbolji film autora ili autorice do trideset i pet godina starosti.
Neptunova nevera Katarine Stanković mozaik je prizora izravno ili neizravno vezanih uz poduzeće za ribarstvo te preradu i konzerviranje ribe i ribljih proizvoda Neptun u Komiži na Visu, zatvoreno od 2003., a čije je ruinirano zdanje od 2005. u vlasništvu južnoafričkog poslovnog čovjeka Philipa Vermeulena i njegove tvrtke Business Doctor, specijalizirane za „građenje poslova od nule“, ni iz čega. Sniman od 2018. do 2023., napučen kadrovima zasićenih boja što ističu lijepo i skladno, čak i ondje gdje prevladava neuredno, ruševno i šikarno (snimatelji su Grazyna Sowa i Nemanja Jovanov), film meandrira razmišljanjima o odnosu tradicije i inovacije, u toj sredini, ponajviše uz monologe nekolicine osebujnih mještana, mahom onih treće dobi, koji se uže ili šire odnose na temu. Središnja, bolna točka jest (ne)usvajanje Prijedloga Urbanističkog plana uređenja zone Kamenice u naselju Komiža i izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja Grada Komiže, kojemu, na Javnom izlaganju i raspravi u galeriji Boris Mardešić u Komiži, 8. svibnja 2023., upućeniji Komižani pronalaze bojne nepravilnosti i manjkavosti, počevši od elementarnoga kao što su pogrešno definirane strane svijeta. Zanimljiva djelomična snimka te rasprave, koja ne prikazuje i ne imenuje predlagače i zastupnike plana, već samo vrlo artikulirane nezadovoljne mještane, građane, preuzeta iz arhiva građanske inicijative Movi se, među najdojmljivijim je odsječcima djela, dok s druge strane snažan utisak ostavlja (naoko?) dobroćudan, smiren, ugodan, nedvojbeno zlatoust poduzetnik Philip Vermeulen koji, ne izostavivši spomenuti prilike i izazove, blago i prijateljski iznosi divne, bajkovito-romantične, iako slušatelju neuhvatljive namjere o svojim plemenitim zamislima usmjerenima na opću dobrobit kolektiva, Komiže, otoka Visa. Premda ne iskazuju otvorenu pristranost, svakomu posvećujući podjednaku pozornost i iskazujući mu podjednako poštovanje, filmaši ipak mnogo više glasa i prostora daju opredjeljenicima za tradiciju, što se čini potkrijepljeno cjelokupnim ugođajem svojevrsna elegičnoga udivljenja staromu i staromodnomu te odmjerenošću tempa koji ne priziva promjene. Kao i isječcima iz zamamno snimljenih crno-bijelih arhivskih dokumentarnih filmova o komiškom i viškom ribarenju – jugoslavensko-njemačko-čehoslovačkog Život teče dalje (1935) F. W. Kraemera, Carla Junghansa i Václava Kubáseka te hrvatskoga More, tajna i život (1965) nepotpisanoga autora – koji ekspresivnošću i imaginarijem mogu podsjetiti na, primjerice, neorealistički klasik Zemlja drhti (La terra trema, 1948) Luchina Viscontija.
