»Что делать?« Biti u teškoj egzistencijalnoj situaciji, pa onda psovati život, utapati se u alkoholu, prepustiti se bijesu u srcu i proklinjati usud koji mi je dodijelio ovakav položaj u svijetu? Ili, pak, reći: tja… što se može… idemo dalje!? To jest, fatalistički i dalje primati udarce sudbine samo stoga što smo Drukčiji, Drugi, Balkanci, Bosanci, Srbi…Tanzanijici, Nepalci… Migranti, Stranci… u životima drugih, ali u svome!?
Srđan Kovačević, jednako se tako pita: »Što da se uradi?«, »Koju stvar napraviti?«, ili, naslovom filma Ono što treba činiti (2025). Nakon što je prije nekoliko godina istražio slučaj ITAS Prvomajska i neobičan samoupravljački element u proizvodnom procesu – a sve to u doba galopirajući nesmiljenog kapitalizma – sada se bavi primjerom Delavske svetovalnice. Naime, u srcu Ljubljane postoji malo radničko savjetovalište za sve deprivirane u polako nestajućem Društvu i radničkom miljeu. Svakodnevni susret s prevarenim i obespravljenim radnicima, s ljudima koji su u potrazi za poslom i smislom, umirovljenicima koji su izgubili sav svoj ljudski habitus, migrantima koji traže radne dozvole i vize… kontekst je u kojem nam Kovačević otkriva troje protagonista ovog surovo ustrojenog svijeta, ali i optimizmom te ljudskom solidarnošću obojenog ureda, kojeg su VRATA UVIJEK OTVORENA.
Goran Lukić, Laura Orel i Goran Zrnić, troje su djelatnika ove Delavske svetovalnice. Nakon što u prvome kadru vidimo »total« njihova »univerzuma«, mali ured u kojem se oni tiskaju često s dvocifrenim brojem potrebitih ljudi, odmah smo bačeni u dinamički svijet njihova svakodnevna radnog pregnuća. Ponajprije, tu su radnici koji dolaze uglavnom iz Bosne. Gonjeni nevoljom devastirane zemlje u kojoj ne mogu pronaći posla koji bi im osigurao plaću dostojnu čovjeka, oni se upućuju u već desetljećima poznatu destinaciju. Slovenija, generalno, ali s posebičnim naglaskom na vrlo profitabilnu luku Koper, njihov je cilj. Naime, narativ filma – osim nekoliko drugih »zelenaških« poslodavaca – usmjeren je upravo na ovu vrlo uspjelu kapitalističku korporaciju na Jadranskoj obali.
Kovačević nas polako upoznaje s troje protagonista ponaosob. Njihovi su životni putovi različiti, ali im je poslanstvo vrlo jedinstveno. Naime, svo troje su u jednome trenutku svog života prestali tražiti moguće lukrativne poslove u svojoj struci, te su se posvetili onome nenadomjestivom i neprocjenjivom. Dakle, pomoći pravno i institucionalno neupućenim radnicima i migrantima. I… koliko god se to učinilo utopijski i uzaludnim, ovo »poslanstvo« Laure i dvojice Gorana toliko je plemenitim u namjeri da se na kraju svog dana osjećaju ispunjenim u svojoj… LJUDSKOSTI.
Kovačevićev film prepun je vrlo »prljavih« kadrova u tehničkom smislu. »Mizanscena« je počesto vrlo ovlaš »priređena«, u pojedinim kadrovima-sekvencama »odrezane su glave protagonista«… pokreti kamere vrlo nespretno slijede fokus na one koji izgovaraju pojedine svoje replike i solilokvije. Dakle, dramaturgija je, naizgled, vrlo kaotična. Ali, radi se o specifičnom Lebenswelt-u.
Funkcija Delavske svetovalnice jest informirati, savjetovati i, u konačnici, zastupati. Pred nama se nižu slučajevi za koje ne bismo mogli povjerovati kako su uopće mogući na civilizacijskoj razini za koju si čovječanstvo umišlja da je dosegnulo. Jednogodišnje (ne)prijavljivanje radnika koji će tek nakon toga imati socijalna i radna prava, te mogućnost produžetka boravka u Sloveniji… potpisivanje fiktivnih ugovora u kojima poslodavac vrlo svjesno krši radna i ljudska prava… iscrpljivanje radne snage 10-satnim radnim vremenom i radom u subotu i nedjelju… krađom zarađenog novca putem ekstra naplate prijevoza i stanovanja… sve su ovo slučajevi u kojima se gube, ne samo osnovna građanska prava, nego i dostojanstvo ljudi.
Film, čije je snimanje započelo u Sloveniji još 2017., tako nam donosi jednu poraznu sliku ove zemlje na rubu EU-a. Daleko je to od našeg počesto idealiziranog pogleda na negdašnju, građanski najrazvijeniju republiku bivše Jugoslavije. No, »Что делать?«
Kovačević u svom filmskom postavu dijegezu razvija u optimističnom smjeru. I pored svih nevolja i ponižavanja, Ono što treba činiti daje jasan odgovor na sebi postavljeno pitanje. Vjerojatno, tomu ne bi bilo tako da nema protagonista koji toliko »životno« utjelovljuju svoju ulogu skrbi i solidarnosti. Na koncu, film je poentiran svojevrsnom, teško izborenom POBJEDOM. Jer, 2022., Delavska svetovalnica je, u suradnji sa Sindikatima izborila to da radnici koji su dugi niz godina »Izvan« u svojoj prekarnoj poziciji, dobiju status ravnopravnih djelatnika Luke Koper. I to… bez obzira na ne(i)manje slovenskog državljanstva.
Posebično emotivan trenutak filma jest onaj u kojemu kamera prati tiskovnu konferenciju povodom tog PREVAŽNOG događaja. Isti se osjećajni klimaks filma dešava i u njegovim posljednjim sekvencama, kada snimatelj više ne bilježi troje protagonista filma, već tek lica i tijela neimenovanih radnika koji se nalaze u središtu pozornosti, dok se u soundtracku čuje buntovnička pjesma s poznatim, revolucionarnim pripjevom, No Pasaran.
U konačnom dojmu pisca ovih redaka, Ono što treba činiti nadilazi poziciju artefakta. Pomalo svetogrdno s obzirom na kolektivnu namjeru stvaratelja i aktera filma – a ta je sadržana u solidarnom motu da će svaki kino prihod od djela ravnopravno dijeliti – moram posebično istaknuti jednog čovjeka. Goran Zrnić, rodom Banjalučanin, toliko je svojom duhovitošću i šarmom obojio film da je konačni, »umjetnički« uradak umnogome nadišao očekivanja puke dokumentacije.
Ipak, u krajnjoj konzekvenciji, Ono što treba činiti odista potvrđuje radikalnu tezu »o filmu kao sredstvu političke borbe«. A sam Human Rights Film Festival prepoznao je koliko je to ultimativno i važno… Ne dajte se/ne dajmo se ljudi!
