U dvorcu Veliki Tabor nedaleko od Desinića, 4. je i 5. srpnja održan 23. međunarodni festival kratkog filma, dosad zvan Tabor Film Festival, a od ovog izdanja Tabor New Frame Film Festival. Novo ime dolazi s određenim pomakom usmjerenja, najočitije očitovanom u tomu da u konkurenciju ulaze filmovi autora do trideset pet godina starosti, dočim dob stvaratelja prije nije bila čimbenik izbornog kriterija. Dodatak imenu, New Frame – novi okvir, odnosno nova filmska sličica tj. fotogram ili kvadrat – osim pomlađivanja sugerira i naglašeniju težnju ka traženju novog u izrazu, pristupu, poetici… Novo ime dobila je i glavna nagrada. Dosad zvana Veronikina lubanja, prema legendi koja kaže da je tijelo nesretne Veronike Desinićke nakon pogubljenja uzidano u zid Velikog Tabora i da se „njezino jecanje i danas čuje uz zavijanje vjetra, osobito u dugim zimskim noćima“, nagrada se sada zove Meluzina, po mitološkoj dvorepoj sireni koja, opet zbori legenda, živi u Velikom Taboru.
U izboru umjetničkog direktora Dalibora Jakusa, na festivalu novih okvira prikazano je četrdeset devet filmova svih rodova iz trideset dvije zemlje, u tri natjecateljska programa: međunarodnom, hrvatskom i studentskom. U svakom natjecanju dodijeljen je Grand Prix Meluzina, a sva tri osvojili su igrani filmovi.
Žiri u sastavu Mário Macedo, Lev Slivnik i Abhishek Verma, u međunarodnom je programu nagradio portugalsko-francuske Lovce (Os Caçadores, 29 min, 2024) Davida Pinheira Vicentea, ostvarenje naročite ugođajnosti, ponajprije prošlosne, no i u mnogočemu drugome. Smješteno u portugalsku provinciju s početka 1970-ih, Lovci se zagledaju u lijeno, memljivo, dokono ladanjsko druženje dobrostojeće, buržoaske obitelji, mahom njezinih mladih članova, u raskošnoj, vremešnoj, gdjegdje ocvaloj, no lijepoj i otmjenoj vili. Budući da se izbjegavaju snimiti predmeti moderniteta, a protagonisti se preodijevaju u odjeću iz ranijih stoljeća i u razmjerno neobične kostime, stvara se dojam zbivanja u kakvom neodređenom negdašnjem dobu, a ne u sadašnjici te filmske priče.
Mnogo je pozornosti posvećeno skladnoj likovnosti pastelnih boja i sve se odvija u pomalo usporenom tempu. Kako montažnom, tako i kretnji, djelovanja i (raz)govora likova, kao određenim lelujanjem zavjesa na povjetarcu, što uvelike pridonosi poćutu blage onostranosti, snolikosti, fantastike. Tomu na neobičan način prisnažuje i središnji pripovjedni motiv mladića koji nag tumara zdanjem, da bi razrješenje te osobito začudne, istovremeno i humorno-komične sastavnice ostalo neprikazano. Elipsom opkoračeno na posljedicu, pri čemu gledatelju ostaje nagađati što se doista zbilo u tom nedvoumno najdramatičnijem događaju cjeline.
Velikim dijelom prozračan, elegantan, smiren, opušten, romantičnoga ozračja, film istovremeno odiše neodređenom teškom prijetnjom, tjeskobom, nevaljalošću – čovjeka, ponašanja, običaja, društva. To zacijelo proizlazi iz autorove težnje da iskaže ponešto o razdoblju diktature u Portugalu koja je, nakon pola stoljeća, okončala otprilike u vrijeme radnje Lovaca, dvadesetak godina prije redateljeva rođenja. Premda se na njih vidljivo ne poziva, zavodljiv slikopis u sjećanje priziva brojne duhovne predšasnike, primjerice djela Luisa Buñuela ili Carlosa Saure, a gledatelj bi se mogao podsjetiti i hrvatskog kratkog animiranog filma Obiteljski portret (2023) Lee Vidaković koji u razmjerno srodnom tonu prikazuje svojevrstan rasap obitelji, društva i epohe.
Isti žiri u hrvatskom je natjecanju Meluzinu dodijelio Grčkim marelicama (ADU, 20 min, 2024) Jana Krevatina, ostvarenju odmjerenog ritma, također poprilično oslonjenom na ugođaj, no smještenom u prepoznatljivu ovdašnju realnost sadašnjice. Slovenske, ali isto bi bilo i da je u Hrvatskoj. Posrijedi je jednostavna, minimalistička, razmjerno klasično iznesena crtica o noćnom susretu dotadašnjih neznanaca, mlađanog, druželjubivog, no očito osamljenog i ne baš zadovoljnog zaposlenika benzinske postaje (Mak Tepšić) i nešto starije vozačice kamiona (Labina Mitevska). Situacije i dijalozi kreću se razmjerno poznatim putovima koje scenarist, redatelj, sumontažer i suproducent Krevatin rabi kao podlogu za nelagodno sljubljivanje sumornosti i optimizma. Čini se kao da bi Grčke marelice, stilski i sadržajno, uz nevelike varijacije, mogle biti ostvarene u malne bilo kojem desetljeću regionalne (jugoslavenske i postjugoslavenske) kinematografije nakon Drugoga svjetskog rata, što na svoj način govori o univerzalnosti i ukotvljenosti tog kratkog igranog filma.
U studentskom natjecanju, žiri koji su činili Maruška Aras, Sabina Krešić i Mladen Stanić, Meluzinom je nagradio Plavu lasicu (VERN’, 30 min, 2025) scenarista i redatelja Luke Vukorepe (također suproducenta, sumontažera, skladatelja i grafičkog dizajnera). Pripovjedno i izvedbeno Plava se lasica snažno oslanja na inozemnu filmsku čitanku kriminalističkih ostvarenja koja najčešće vežemo uz američku kinematografiju i podneblje, no kojih ne manjka ni u drugim sredinama. U neku se ruku o takvom neskrivenom povođenju za nama nepripadnim modelima može misliti kao o jalovom, izlišnom, možda i ispraznom oponašanju, no budući da i ovdašnje džungle na asfaltu već dulje vrijeme nalikuju onima iz daljina, rabljenje tuđinskih obrazaca nije neprimjereno kako se takvom prigovaraču može učiniti.
Uz to Vukorepa crnu zgodu o sprezi vlasti i kriminala ostvaruje iznimno umješno, zbijenim tempom koji ne ostavlja mjesta prazninama te izvrsnim vizualnim dizajnom i rješenjima (snimatelj je Zvonimir Murković), a ako priči mjestimice nedostaje uvjerljivosti i logike, ona je ionako prvenstveno smještena u čarobni prostor filmske fikcije koja ne predstavlja doslovnu realnost iako se na nju odnosi. Sa svega četvoro glumaca (Mario Knezović, Darko Milas, Vedran Mlikota, Marina Hibner Matko) i na malom broju lokacija, Plava lasica spretno spaja komorni (produkcijski) minimalizam sa slikovnom bremenitošću, znatno nadilazeći standarde studentskog filma, kamoli vježbe. Cjelina plijeni i drži pozornost, u konačnici se nadajući itekako zanimljivim djelom noirovske izražajnosti i pesimizma koje unatoč lijevanju po zapadnjačkim kalupima zapahuje prikladno balkanski.
Nagrada publike Meluzina dodijeljena je srpskom igranom filmu Kolovoz (August, Fakultet dramskih umjetnosti u Beogradu, 22 min, 2025) Dana Grabnara, suncem oplahnutoj ljetnoj poemi o nesigurnom, zbunjenom adolescentu Petru (Vukašin Đorđević) zagledanom u vršnjakinju, rođakinju Nedu (Nina Nedić) koja živi u Chicagu, a preko praznika je posjetila obitelj na srpskom selu. Grabnar i suscenarist Nemanja Ostojić uspješno ocrtavaju tananosti osjetljive i burkave osjećajnosti toga mladenačkoga doba, a Đorđević iznimno uvjerljivo dočarava i nježnu dragost i svojevrsnu nemarnu grubost glavnog lika.
Posebnim priznanjima međunarodnog i hrvatskog žirija osvjetlana su dva filma. Hrvatski dokumentarni I tako još jedna (ADU, 29 min, 2025) Karle Jelić, suosjećajno, nesenzacionalistički, dojmljivo predstavljen slučaj seksualnog uznemiravanja na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te portugalsko-njemački animirani Sutra ne bi trebalo kišiti (Amanhã não dão chuva, 11 min, 2024) Marie Trigo Teixeire koji odgovarajuće dječjim crtežom zahvaća temu nevolja što ih donosi starost.
