Kad se podvuče crta pod prvi Cinehill Film Festival koji se u potpunosti održao na skijalištu Petehovac iznad Delnica, nameće se zaključak da je selidba nekadašnjeg Motovun Film Festivala iz slikovitog istarskog gradića na brijegu u dolini rijeke Mirne na novo „brdo filmova“ u Gorskom Kotaru najbolje što se toj manifestaciji moglo dogoditi. Promatrano sa strane, na festivalu u Motovunu već nekoliko godina bio je zamjetan određeni „zamor materijala“. Ili, ako je to odviše strog izraz, stjecao se dojam da se sve većinom odrađuje na „automatskom pilotu“, odnosno na pretjeranom oslanjanju na dane nekadašnje slave i uspjeha. U svojim posljednjim godinama MFF teško je uspijevao pozitivno iznenaditi i posjetitelje i širu kulturnu javnost, nekadašnja svježina i izvornost u velikoj su mjeri nestali, ili su povremeno bivali prisutni tek u tragovima, a isto se može reći i za provokativnost, koja je bila nezanemarivo obilježje manifestacije u njezinim prvim izdanjima. Svakako, političke, te s njima i šire društvene okolnosti, odavno su se promijenile, na štetu samog festivala. Kad je prije četvrt stoljeća pokrenut, Motovun Film Festival je predstavljao i svojevrsni liberalni, slobodoumni, hedonistički i pojednostavnjeno kazano ideološki „lijevi“ pandan tadašnjem razmjerno krutom, uštogljenom, dakako posve ozbiljnom i na pridržavanje svakovrsnih protokola osuđenom također simplificirano ideološki „desno centrističkom“ Pulskom filmskom festivalu kao središnjoj nacionalnoj filmskoj manifestaciji koja je još uvijek tražila smisao i svrhu vlastitog postojanja. Tijekom tih 25 godina sve se promijenilo. Pula je doživjela dobrodošle promjene zahvaljujući kojima je opet postala glavno mjesto generalnog vrednovanja i analize domaće kinematografije, uz to na posljednjih nekoliko izdanja u potpunosti oslobođeno bilo kakvog utjecaja politike i(li) ideologije, te s također zamjetnom dozom neopterećenosti i hedonizma, zbog čega su glumice i glumci, baš kao i filmske autorice i autori, sad i kao članovi tj. članice stručnog ocjenjivačkog suda počeli tvrditi da ponovo s radošću pohode festival.
S druge strane, Motovun Film Festival kao da je bio zapao u letargiju, sveden na petodnevnu hedonističku zabavu s odličnom glazbom, tartufima, uljima, vinima i, da – s filmovima. Ti su filmovi u pravilu bili iznadprosječno uspjeli pa i izvrsni, izbornici su promišljeno birali zapažene premijerne naslove s najjačih europskih festivala, filmove koji su ponekad osvajali nagrade a nerijetko (ne)opravdano ostajali u drugom planu. Festival je tako trajao, da bi s vremenom, barem gledano izvana, filmovi na njemu dospjeli u drugi plan. Jer, sve je nekako bilo važnije: i rasplesane zabave do ranog jutra, i izleti u prirodu, i uživanje u probranim istarskim delicijama i pilima, i zgode iz šatorskog naselja koje je svakog ljeta nicalo podno „brda filmova“. A onda su i u samom gradu Motovunu zaključili da im festival koji ih je u velikoj mjeri brendirao i smjestio ne samo na kulturni zemljovid Hrvatske jednostavno više nije potreban. Umjesto studenata i mladih plitkog džepa koji su noćili u šatorima, jeli sendviče i pili pivo iz lokalne trgovine, poželjni su im postali gosti visoke platežne moći koji će biti smješteni u novoizgrađenim luksuznim apartmanima i studijima te koji će trošiti na skupe gljive i još skuplja ulja i vina. I tako je Motovun Film Festival bio prisiljen u kratkom roku potražiti novu lokaciju. Ona je pronađena na skijalištu Petehovac ponad Delnica, ponajviše zahvaljujući redatelju Neviju Marasoviću, koji je u tom kraju snimio svoj film Goran. Nova festivalska lokacija, koja je dijelom izabrana i kao ad hoc rješenje u nuždi, već na prošlogodišnjem „nultom“ Cinehill Motovun Festivalu pokazala se vrlo zahvalnom za održavanje filmskog festivala.
I više od toga: vožnju na „automatskom pilotu“ i staroj slavi iz Motovuna zamijenili su dijelom novi ljudi u organizaciji, s novom energijom, idejama, ambicijama i planovima. Sjajnima su se pokazale sove festivalske lokacije, od kina Sanjkalište preko Bijelog kina i Cirkusa Fellini na samom Petehovcu, do kina Radnički dom u Delnicama, kao i pripadajući lokaliteti za popratne programe: Trg Kreše Golika na kojem se svake večeri u sumrak palio krijes, Vidikovac s kojeg puca prekrasan pogled na mjesto i na kojem se zdušno nazdravljalo, ili pak Cinechill na kojem su se posjetitelji svakog popodneva družili s festivalskim gostima i uživali u šarmu Bogdana Diklića, Juliena Templea i ostalih. Pojmovi koji možda najbolje sažeto opisuju ovogodišnji festival su originalnost i svježina, dakle upravo ono što je već dulje vremena nedostajalo u Motovunu. Uz određene sitne dorade, recimo funkcionalnije sustave za ventilaciju u Bijelom kinu i Cirkusu Fellini, zapravo velikim šatorima u kojima je bilo zahtjevno na popodnevnoj žegi od 15.30 gledati art-filmove i glazbene dokumentarce, Cinehill u budućim izdanjima može samo rasti i napredovati. Sve ostalo, od želje i ambicije organizatora do njihova znanja i entuzijazma, već je itekako na broju, pa u tom smislu nema mjesta bojazni.
Na kvalitativnoj razini tročlani Žiri međunarodne kritike FIPRESCI, kojeg je potpisani autor bio član, a u kojem su bili i nizozemski kritičar Mike Naafs i njegov norveški kolega Jan Storø, izdvojio je tri filma. Onaj koji smo nagradili je ujedno i pobjednički naslov kojem je prema odluci glavnog žirija u kojem su bili Finkinja Milja Mikkola, turska redateljica Yeşim Ustaoğlu, hrvatsko-španjolski glumac Luka Peroš te redatelj Danilo Šerbedžija, dodijeljen ovogodišnji Propeler Cinehilla. Riječ je o melodrami Kad svane dan Islanđanina Rúnara Rúnarssona, koji je domaćim gledateljima zacijelo najpoznatiji kao autor kakvoćom srodne drame Vrapci iz 2015. godine. I recentni Rúnarssonov film je manjinska hrvatska produkcija, pa je u ime redatelja, koji se povodom obiju osvojenih nagrada u dva navrata obratio publici u kinu Sanjkalište, Propeler Cinehilla i nagradu FIPRESCI preuzeo Igor Nola kao domaći producent. Protagonistica filma je mlada Una, koju na samom početku zatječemo u vrlo skladnoj vezi s njezinim vršnjakom Diddijem. Oboje su studenti umjetničke akademije u Reykjaviku, no on potječe iz malog grada u provinciji, u kojem je još uvijek u formalnoj vezi s djevojkom, zbog čega zamoli Unu da pred drugima zataji njihov odnos. Nakon što ona na to nerado pristane, Diddi iznenada pogine u eksploziji u tunelu, a priča od tog trenutka postaje intenzivna psihološka melodrama. Una se neprestano lomi do krajnjih granica, jer s jedne strane ne smije iskazivati neopisivu tugu zbog smrti voljenog mladića, dok s druge mora imati mnogo razumijevanja za njegove prijatelje koji će stići na sahranu, baš kao i djevojka s kojom je kanio prekinuti. Između nje i Une tada će se početi rađati neobičan i kompleksan odnos potenciran neočekivanim udarom sudbine koji potpuno mijenja živote svih likova. Kad svane dan je snažan, emotivan i dirljiv film koji nosi suptilno profiliran karakter protagonistice. Ozračje ekspandirajuće tuge i sjete sjajno je kreirano, likovi su zaokruženi i životni, a odlično ih tumače mladi glumci predvođeni darovitom Elín Hall. Iako je završnica možda pomalo tezična i dosta rano može se naslutiti, pred gledateljima je slojevita i odlično režirana priča o skupini mladih koji vjeruju da ih štite ljubav i međusobno prijateljstvo, da bi se na tragičan način suočili sa spoznajom da nikakve zaštite zapravo nema.
Romantična horor-komedija Vampirica mekog srca traži suicidalnu osobu drugi je dugometražni film kanadske autorice Ariane Louise-Seize, nakon što je 2016. godine debitirala kod nas neprikazivanom dramom D’encre et de Sang (O tinti i krvi). Vampirica… je prošle godine u Veneciji ovjenčana s čak četiri nagrade, među ostalim i u programu Dani autora, a osvojila je i nagrade na festivalima u Palm Springsu, Solunu, Calgaryju i Vancouveru. To je povremeno vrlo šarmantno i duhovito ostvarenje koje gledatelje osvaja ne samo sigurnom i dosta sugestivnom režijom, nego i efektno pomaknutim likovima i bizarnom pričom. U fokusu je mlada vampirica Sasha, koja izgleda kao tinejdžerica iako je već u dobi od 68 godina. Ona se stalno sukobljava s roditeljima i širom obitelji jer ne želi ljudima piti krv, već se za utaživanje žeđi snalazi na različite načine, slično mladim kanibalima koje u filmu Sve, i kosti Luce Guadagnina tumače Taylor Russell i Timothée Chalamet. Kad Sasha upozna suicidalnog tinejdžera Paula, i to upravo jedne večeri dok on razmišlja o skoku sa zgrade, počet će se razvijati njihova očekivano pomaknuta veza. Dok će ona ubrzo ipak morati prihvatiti neke svoje nagone i žeđ za krvlju, Paul će pronaći nekakav smisao života, pa i kroz osjećaje prema njoj. Osim što je pohvalno nepretenciozan, Vampirica… je duhovit film nakrcan također slikovitim i pomaknutim likovima, a tijekom njegova gledanja nameću se različite asocijacije, od spomenutog Guadagninova djela i ostvarenja Akija Kaurismäkija do Jima Jarmuscha i nekih sekvenci iz Tarantinovih filmova.
Među filmovima prikazanima u festivalskoj konkurenciji provokativnošću se izdvojila psihološka egzistencijalna drama Kalak švedske autorice Isabelle Eklöf, jedne od gošći Cinehilla. Djelo koje je na festivalu u San Sebastiánu osvojilo Posebnu nagradu žirija i Nagradu publike također je drugi dugometražni film autorice koja djeluje i kao scenaristica, pa je među ostalim supotpisala predložak hvaljene fantastične krimi-drame Granica iranskog redatelja Alija Abbasija.
Storija Kalaka temelji se na istinitim događajima, koje je prethodno u formi autobiografske knjige opisao Kim Leine, jedan od troje scenarista. Sve što u filmu gledamo on je navodno upravo tako proživio, a taj detalj bitan je zbog dvije dimenzije djela. S jedne strane film je konstantno vrlo uznemirujuć i nelagodan, počevši od uvodne sekvence u kojoj je dosta eksplicitno prikazano seksualno zlostavljanje tada mladog protagonista Jana od strane njegova oca, do njegovih pokušaja nošenja s tom traumom u ostatku, nakon bijega s obitelji na Grenland. S druge strane, možda se upravo zbog Leineove suradnje u elaboriranju Janovih psihičkih stanja ide pretjerano u širinu, s ponekom suvišnom epizodom i u cjelini pomalo predugo. K tome, Janov lik je praktički doslovce u svakoj sceni, ekranom dominiraju njegovi bliži i krupni planovi, a zahvaljujući tome plastično su predočene njegova nesigurnost i izgubljenost. Likovi su profilirani vrlo zanimljivo, baš kao i njihovi odnosi, s bitnom zamjerkom plošnog prikaza Janove supruge koja je svedena na razinu brižne supruge i majke koja zbog djece i mira u kući podnosi i tolerira baš sve, eventualno uz komentare “a što mi drugo preostaje” i “gdje da odem”. A to što podnosi je koješta, od Janove očajničke želje da stupi u seksualni odnos s doslovce svakom ženom koju upozna (te tako pronađe malo utjehe i potvrde svoje muškosti i vrijednosti), do njegova donekle ishitrena posezanja za drogom i pretvaranja u narkomana, što je lako interpretirati kao još jedan uzaludni pokušaj bijega. No jasno je da nikakav bijeg suštinski nije moguć, a to će naposljetku shvatiti i Jan. Unatoč ozbiljnim zamjerkama Kalak je itekako vrijedan i zanimljiv film, koji donosi i neka intrigantna razmišljanja o životu i za koji se valja nadati da će što prije stići na domaći kino-repertoar.
