„Privlače me priče u kojima se promjene u liku prožimaju s promjenama u društvu“, kaže brazilski filmaš međunarodne karijere, veteran Walter Salles, a u svojim filmovima uistinu to i pokazuje. Kako u onima manje zapaženima tako i u najpoznatijima: trećem mu cjelovečernjem igranom filmu, kojim je privukao međunarodnu pozornost, Glavnom kolodvoru (Central do Brasil, 1998), o prijateljstvu učiteljice koja piše pisma za nepismene i dječaka koji je ostao bez majke, nagrađenom, uz ostalo, Zlatnim medvjedom u Berlinu, BAFTA-om i Zlatnim Globusom te nominiranom za dva Oscara; Dnevniku s motocikla (Diarios de motocicleta, 2004), o motociklističkom putovanju mladoga Chea Guevare Južnom Amerikom, kojim je Salles postigao najveći komercijalni uspjeh; aktualnom Još sam tu koji je osvojio Oscar u kategoriji međunarodnog filma (i bio nominiran za još dva) te tako postao prvi brazilski film nagrađen pozlaćenim kipićem Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti.
Uvršten u glavni natjecateljski program ovogodišnjeg Cinehilla, koji se prvi put održava u Fužinama, Još sam tu zagleda se u razmjerno nedavno, mučno razdoblje brazilske povijesti, vrijeme u kojem je država, od 1964. do 1985., bila pod vojnom diktaturom. Najveći dio ove obiteljsko-političke drame smješten je na prijelaz 1970. u 1971. godinu, u Rio de Janeiro, u prostran, poprilično idiličan dom obitelji Paiva, na obali mora, nadomak pješčane plaže Leblon, iz čijeg se dvorišta može vidjeti Kip Krista Iskupitelja na vrhu Corcovado. Otac Rubens, građevni inženjer i bivši kongresnik, majka, kućanica Eunice i njihovo petero, mahom maloljetne djece, osobito su suglasna, vedra, opuštena, srdačna i uhodana družina, svi puni ljubavi, podrške, razumijevanja i dragosti jedni za druge i sve oko sebe, a opet individualci slobodna duha u čijoj se kući često i rado primaju gosti, priređuju zabave i druženja, kako ona posve neobvezna, tako i ona u kojima će se razmjenjivati mišljenja o umjetnosti, kulturi, politici i drugim temama kojima se šire obzori. More i nebo se plave, nasadi se zelene, pijesak se bijeli, sunce sja, zrak je čist, udomljuju se psi, planira se budućnost, lica se zare…
Polusatni uvodni odsječak filma bavit će se upravo prikazivanjem tog obiteljskoga sklada punoga pozitivnoga naboja, čemu će kontrastirati ponešto oprečnih tonova neugode i prijetnje, najizravnije u prizoru grube vojno-policijske kontrole na gradskoj prometnici, vezane uz otmicu švicarskog veleposlanika Giovannija Buchera koju su izvršili (tzv.) teroristi, što će se popratiti i na televizijskim vijestima. Potmuli tonovi slutit će se i u koloritu interijera, pretežno zagasitom i kao lišenom svjetla, mada su vrata doma često otvorena, a prozori veliki i nezastrti. I u pokojoj replici i radnji što nagovještaju da je vazda nasmiješen i uvijek pristupačan otac Rubens uključen u posle u koje ostali bolje da nisu upućeni.
Salles elegantno i lakom rukom orkestrira vrevu i živost, stvarajući uvelike zavodljivo okružje što odiše tonom na razmeđi realističkoga i idealiziranoga prisjećanja. Pročitamo li koji razgovor s redateljem, saznat ćemo da tomu i jest upravo tako, jer Salles je kao tinejdžer nerijetko i vrlo rado posjećivao rečenu obitelj i rečenu kuću koji su mu se činili zamamno privlačnom sredinom što pršti poticajnim varnicama. Riječ je, dakle, o zbiljskim ljudima i stvarnoj pripovijesti. Rubens Paiva početkom je 1971. prijateljski priveden na obavijesni razgovor s kojega se nikad nije vratio te je jedna od u domovini znamenitijih žrtava vojne diktature.
Temeljen na istoimenoj autobiografskoj knjizi jedinog sina obitelji, književnika Marcela Rubensa Paive, objavljenoj 2015., Još sam tu upečatljivo rabi dvostruko osobno prisjećanje, Paive, koji je 1971. imao jedanaest godina, i Sallesa. Iako ne pripovijeda iz gledišta nijednoga od njih, opresiju olovnih godina jednoga društva predstavlja umješno, znalački, s istinskim osjećajem i razumijevanjem ukotvljen unutar kućanstva kojemu nemilosrdni sustav oduzima člana i time trne iskru životne radosti. „Ne razumijem kako ti u državi u kojoj navodno funkcionira pravni sustav, netko može ući u kuću, odvesti ti muža, obiteljskog čovjeka, inženjera, baciti ga u zatvor i onda reći: Nema ga“, veli zdvojna Eunice. Potpisnik brojnih dokumentarnih filmova, Salles ovdje ostvaruje razmjerno neuobičajen prožetak igranoga s dokumentarističkim – sve je posve očito igranofilmski organizirano, a brojna kretanja kamere spregnuta s razrađenom mizanscenom nedvoumno su zahtijevala složene pripreme i uigravanja. No redatelj uspijeva ostaviti dojam svojevrsnog dokumentarističkog bilježenja koje se događa među protagonistima, u središtu, tečno i glatko, a opet kao da je riječ o kakvom nevidljivom promatraču koji gleda iz neposredne blizine, dočim u zbivanjima ne sudjeluje, niti na njih utječe.
Nedvojbeno politički film, Još sam tu sadrži prizore nemilog policijskog ispitivanja, u prostorima obgrljenima crnim mrakom, no ne posvećuje se pojašnjavanju i objašnjavanju brazilske politike onoga doba. Po odgledanom filmu gledatelj najvjerojatnije neće znati ni tko je bio tadašnji predsjednik-diktator Brazila – Emílio Garrastazu Médici, čija vladavina od 1969. do 1974. predstavlja vrhunac vojnog režima, je li uopće spomenut? – niti koje su se stranke zalagale za što, a koje političke opcije stremile kojim idejama i ideologijama. No prateći pribrano, odlučno, ustrajno, dostojanstveno nošenje s obiteljskom i životnom tragedijom Eunice Paiva, koja neće dozvoliti da je neusporedivo nadmoćniji tlačitelj slomi (Još sam tu) te će tek jednom krišom pustiti suzu i samo jednom izgubiti živce, Salles bez otvorenog politiziranja, melodramatiziranja i tumačenja pokazuje što je dobro i ljudsko, a tko i što zlo i naopako. Češće to čini uz osunčane zvuke pobudne sambe, melankolično plesne bossa nove i eklektično uvrnute tropicálije, negoli uz šturu i tjeskobnu izvornu glazbu Warrena Ellisa.
Uz film, ponajviše pohvala upućeno je glavnoj glumici Fernandi Torres koja je nominirana za Oscar za glavnu žensku ulogu, a među inime, nagrađena Zlatnim globusom. Ostarjelu Eunice Paiva otjelovljuje majka Fernande Torres, Fernanda Montenegro, koju se često proglašava najvećom brazilskom glumicom svih vremena, a koja je glavnom ulogom u Sallesovom Glavnom kolodvoru postala prvom brazilskom i latinoameričkom glumicom nominiranom za Oscar za glavnu žensku ulogu.
