„Bio je to više osjećaj zajedništva, negoli igra za europsko zlato. Ta nam je utakmica značila puno više od samog osvajanja zlata…” „To su bili toliko veliki igrači, veliki ljudi da su prebrodili najveći životni problem i izazov. To je, vjerujem, jedinstveni primjer u svjetskom sportu, ne u košarci, kada prestaje postojati zemlja za koju igraš, ali ti i dalje igraš i daješ svoj maksimum…“ Životni događaji počesto djeluju poput filmova, dok filmovi o upravo takvim životnim događajima – filmičnima temeljem samog zapleta – predstavljaju osobit izazov svojim autorskim ekipama. Neovisno koliko su ti događaji udaljeni od sadašnjeg trenutka. O zajedništvu s početka teksta, te o jedinstvenu primjeru u svjetskom sportu govore kapetan najbolje europske košarkaške momčadi 1991., te njezin izbornik. To su Splićanin Toni Kukoč i Beograđanin Dušan Ivković.
Zajedno s ostalim igračima i članovima ekipe njih su dvojica protagonisti dugometražnoga dokumentarnog filma Izgubljeni Dream Team redatelja i scenarista Jure Pavlovića koji trideset i četiri godine nakon Europskog prvenstva u košarci održanoga u Rimu od 24. do 29. lipnja 1991. rekonstruira istodobne, osobno-sportsko-političke događaje s obje strane Jadranskog mora. Na onoj istočnoj započeo je dramatični raspad bivše jugoslavenske federacije odlukama Slovenije i Hrvatske temeljenima na ranije održanim referendumima o proglašenju državne samostalnosti 25. lipnja. Nakon toga je oružanom intervencijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije u Sloveniji započeo rat, odnosno niz ratova, prvi na prostoru Europe nakon 1940-ih. Na onoj zapadnoj, u talijanskoj prijestolnici igrači države koja se upravo počela raspadati brane europsko košarkaško zlato osvojeno prije dvije godine u Zagrebu. I dok država koja nestaje “od Vardara pa do Triglava” tone u dane, tjedne, mjesece i godine nasilnih sukoba, njezini se posljednji sportski predstavnici i sami rastaju održavajući ekipu do završnice turnira. Mogu li uspjeti?
Ovakav presedan kada su posrijedi države i njihove sportske ekipe u startu zaziva filmsko viđenje pri čemu ono može biti igrano ili dokumentarno. Autor filma Jure Pavlović etablirao se igranim radovima: njegov je kratkometražni film Piknik iz 2015. ovjenčan Europskom filmskom nagradom, dok mu je dugometražni prvijenac Mater donio nagradu Breza za najboljeg debitanta na Pulskom filmskom festivalu 2020. Iza Pavlovića su i hvaljene dokumentarne serije Lijepa vaša i Ono što jesam, tako da njegov debitantski dugometražni dokumentarni film o Europskom prvenstvu u košarci u kontekstu početka ratnog raspada bivše Jugoslavije, predstavlja svojevrsnu ekstenziju njegovih dosadašnjih stilskih, tematskih i produkcijskih preokupacija. Film je premijerno prikazan na svečanom zatvaranju 72. Pulskog filmskog festivala izvan konkurencije, ali bi, s obzirom na svoju temu te nositelje radnje, njegov životni i festivalski ciklus mogao biti dug. Ono što prvo fascinira nakon odgledanoga Izgubljenog Dream Teama, to su višegodišnja priprema i realizacija projekta o kojima svjedoči činjenica da su ispred redateljeve kamere stali gotovo svi članovi tog tima, i oni na parketu, i oni pored njega. Dio je njih u međuvremenu preminuo, Dušan Ivković u rujnu 2021., a direktor ekipe, Vinko Bajrović Capo, još jedno veliko sportsko ime iz Splita, tri i pol mjeseca kasnije. Film u tom smislu ima i povijesnu dimenziju, ne samo kao trpka umjetnička (re)interpretacija događaja o kojima govori, nego i kao dokument o ljudima koje predstavlja, a koji se u izvornom sastavu više neće moći okupiti.
Jure Pavlović kao autor filma od samog početka ističe svoj stav da je riječ o izvanserijskim sportašima koji su u odnosu na zemlju za koju su igrali, od prvih dana uspostavljali međusobno intrinzično zajedništvo koje je u spoju s darovitošću i predanim radom dovelo do njihove višegodišnje dominacije u europskoj i svjetskoj košarci. O tome govore oni sami, kao i rezultati utakmica i prvenstava čiji se isječci prikazuju u filmu, i to od Italije do Italije. Uz hrvatskog prvotimca Tonija Kukoča, središnje su zvijezde i filma i tih prvenstava Kukočev sugrađanin Dino Rađa te Vlade Divac, jedan od najboljih srbijanskih košarkaša svih vremena. Njih su trojica bili dio ekipe koja je Jugoslaviji u ljeto 1987. donijela prvo i jedino svjetsko košarkaško zlato na FIBA-inu prvenstvu igrača do 19 godina (U19) pobijedivši u završnici američke vršnjake. Zlato je osvojeno i na EuroBasketu 1989. u Zagrebu te ubrzo na Svjetskom prvenstvu u košarci u Argentini 1990.
I dok tadašnja jugoslavenska muška košarkaška ekipa ostvaruje nove vrhunce u, po mnogo čemu, vodećem nacionalnom sportu, Jugoslavija kao država ubrzano klizi iz političke krize u predratno stanje koje i redatelj navješćuje zloslutnim govorom srbijanskog vođe Slobodana Miloševića na Gazimestanu 28. lipnja 1989. u kojem je zaprijetio: „… opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane mada ni takve još nisu isključene.” Taj se govor održao samo par dana nakon europskog košarkaškog zlata osvojenoga u Zagrebu, dok će osvajanje svjetskog zlata jugoslavenskih košarkaša uslijediti tek nekoliko dana nakon početka pobune dijela srpskog stanovništva u Hrvatskoj u kolovozu 1990. Završnica je ovoga političko-košarkaškog paralelizma EuroBasket u Rimu tijekom kojega SFRJ kao federacija šest republika i dvije pokrajine prestaje postojati, a sam je rat u Sloveniji, kasnije nazvan Desetodnevni rat, izbio 27. lipnja 1991., odnosno četvrtog dana prvenstva.
Film kroz izjave sudionika prvenstva te istodobno vijesti emitirane tih dana, slaže videomozaik neizbježnog uvoda u rat i naivnosti samih košarkaša da je sukob ipak moguće izbjeći. Država je nestala, ali je njihovo zajedništvo izdržalo do kraja prvenstva i – zlata, uz iznimku slovenskog člana ekipe Jurija Zdovca koji je zbog brutalnog napada savezne vojske na njegovu domovinu morao napustiti Rim. Sam film ima jednostavnu strukturu, ritmično mijenja snimljene izjave i arhivske snimke iz tog vremena, te nenametljivo stvara okvir u kojem su iznimni sportaši bili i ostali vrhunski profesionalci te kolege i prijatelji, a koji su u konačnici kroz kasnije karijere i uspjehe potvrdili svoje vrijednosti. Redatelj ne izostavlja nijednu kontroverziju iz tog razdoblja, poput Divčeva otimanja hrvatske zastave nakon osvajanja zlata u Argentini, ali kroz cijeli film minuciozno dodaje nove dimenzije događaja i njihovih tumačenja od strane izvornih protagonista, te pojedinih analitičara u medijima koji su se osvrnuli i na ostanak hrvatskih košarkaša u Rimu sve do kraja prvenstva. Možda je najkonotativniji dio filma sam početak u kojem srbijanski glumac Branislav Milićević poznatiji kao Branko Kockica u popularnoj TV emisiji za djecu Kocka, kocka, kockica svojim malim sugovornicima objašnjava zašto je Jugoslavija čvrsta jedino kao zajednica svih svojih republika. Stvarnost ga je demantirala na veoma drastičan način, kao što ni jugoslavenski košarkaši kao Izgubljeni Dream Team nisu mogli dočekati onaj pravi, američki na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. Zašto je to tako, efektno opisuje ovaj film.
