Moram priznati – nisam ljubitelj iznimno hvaljenog dugometražnog debija Nikole Ležaića Tilva roš. Jest, zanimljivo je njegovo prenošenje poetike američkog nezavisnog filma u srpski provincijski (post)industrijski milje, zanimljiv je prikaz egzistencijalne opustošenosti na fonu invazije takozvanog divljeg kapitalizma i snalaženje, odnosno odgovor na to tinejdžerskih protagonista, zanimljivo je prožimanje privatnog/intimnog i općeg/javnog/društvenog, ali film nema daha za svojih stotinjak minuta trajanja pa se u završnici dramaturški naprosto raspada, a njegovi protagonisti ispadaju banalniji i patetičniji nego što su trebali biti. Mojem dojmu nije pridonijela ni press konferencija nakon premijernog prikazivanja filma na Sarajevo Film Festivalu te 2010. (na kojem će naposljetku trijumfirati odlukom žirija predvođenim genijem “rumunjskog novog vala” Cristijem Puiuom), gdje je Ležaić na pitanje jednog kolege zašto u njegovom prvijencu nema seksa, kad se već izravno referira na američku indie produkciju u kojoj je to uobičajeno, odgovorio da je njemu seks na filmu glup (anticipirajući tako Dana Johana Haureuda koji je prošle godine potpuno isto izjavio povodom svog, također razvikanog, uratka Seks). Zbog svega toga sofomorski Ležaićev dugi metar Kako je ovde tako zeleno?, realiziran punih petnaest godina nakon debija, dočekao sam sa spontanom skepsom, ali ona se pokazala suvišnom. Iako svi tvrde suprotno, to je bolji film od prethodnika (barem gledajući iz moje perspektive) i jedan od boljih filmova iz takozvane regije zadnjih godina.
Kako je ovde tako zeleno? otvoreno je autobiografsko ili bar autofikcijsko djelo. Glavni lik je beogradski režiser iz Bora koji je davnih dana snimio zapažen film, a sad se izdržava snimanjem reklama; da ne bi bilo nikakve sumnje, on se zove ni više ni manje nego Nikola Ležaić (igra ga Filip Đurić, najpoznatiji po odličnim glavnim ulogama u filmovima Moj jutarnji smeh i Za danas toliko Marka Đorđevića). Podosta je smotan, ima suprugu koja u visokom stupnju trudnoće nosi njihovo dijete, a ima i izvornu (širu) obitelj (porodicu) koja će njega i cijeli film preusmjeriti iz Srbije u Hrvatsku, preciznije iz Beograda u Dalmaciju, još preciznije u dalmatinsko (šibensko) zaleđe. Naime, riječ je o ljudima koji su izbjegli ili bili prognani u vrijeme Oluje, a sad kreću na put da bi u rodnom kraju sahranili jednu članicu porodice, Nikolinu baku; na odredištu će ih dočekati drugi članovi familije i poznanici, oni koji nisu napustili ognjišta ili su se na njih trajno vratili.
Na odredištu i počinje “pravi film” – sve ono što je prethodilo doima se kao dugi prolog, za mnoge kritičare i predug, međutim s potonjim se ne bih složio. “Prolog” je naime morao biti dug iz dva razloga: jedan je karakterizacija središnjeg lika naspram koje će se on u dominantnom dalmatinskom dijelu filma pokazati u stanovitom kontrastu (“smotanost” će nadograditi “produhovljenost”), a drugi je, čini se očita, autorska želja da se bitno odmakne od standardne naracije i dramaturgije. Beogradski dio filma, dakle, prilično temeljito postavlja protagonista, potom slijedi kratki film ceste (putovanje autom odnosno autima od Beograda preko Zagreba do Dalmacije, što će se u suprotnom smjeru ponoviti u filmskoj završnici), u kojem se ocrtavaju obrisi protagonistove izvorne obitelji i šire rodbine, da bi se ključne stvari dogodile u trajanjem najvećem dijelu filma smještenom u dalmatinsko zaleđe. Međutim to ključno događanje, kao ni ono što tome prethodi, ne sadrži nikakvu dramatiku, neku naglašenu povišenost, nešto što bi se oslanjalo na uobičajenu dramaturgiju. Kako je ovde tako zeleno?, kao i još jedan aktualni “regionalni” uradak, Dobra djeca Filipa Peruzovića, “nedogađajni” je film, film stanja i film atmosfere. Ne bi se pritom na njega lako mogla primijeniti odrednica “studije karaktera”, jer poveći niz likova koje film sadrži, kao i njihovi odnosi, nisu naročito profilirani, no to se ne ispostavlja manom. Naime dovoljno su izražajni zahvaljujući provjerenim glumcima (među kojima su najpoznatiji Izudin Bajrović kao Nikolin otac, Stojan Matavulj kao stric, Snježana Sinovčić Šiškov kao strina i Leon Lučev kao bratić), a i narativna je koncepcija takva da je u središtu lik Nikole iz čije se perspektive sagledavaju ostali likovi, pa je logično da potonji imaju limitiranu profilaciju.
Također, Kako je ovde tako zeleno? film je u kojem se mnogo govori i razgovara, film bez priče u kojem se mnogo priča, a tome su sup(r)ostavljeni trenuci svojevrsne kontemplacije. Možda najpamtljivija “kontemplativna” scena ona je u kojoj se Nikola udaljava od seoskih kuća i kroz drveće ugleda vjetroelektranu; taj prizor će mnogog hrvatskog gledatelja lako moguće asocirati na korupcijsku aferu vezanu za nekadašnju kninsku gradonačelnicu, ali to vjerojatno nije bila autorova namjera. Za pretpostaviti je da je scena mišljena kao poveznica zapuštenog sela, prirode i tehničkog napretka, sve na istom mjestu i pritom s nekim mogućim, sasvim nenametljivim metafizičkim začinom. Zelenilo (prirode) iz naslova, naslova preuzetog iz rečenice koju Nikola izgovara pred ruševnim ostacima kuće prvog od loze dalmatinskih Ležaića, prožima prostor u kojem je glavnina filma smještena, nudeći pomak od uobičajene slike Zagore kao kamena i drače, što je još jedan svjež element ovog ostvarenja. Vrlo bitan element čim je dao naslov filmu, pri čemu uz doslovno značenje ima, naravno, i metaforički potencijal.
Povezivanje intenzivne verbalizacije, trenutaka tišine te znakovitosti (prirodnog) prostora itekako može prizvati Erica Rohmera, što je asocijacija koja se ne bi očekivala od autora Tilva roša. To jasno pokazuje koliko je drugi film Nikole Ležaića različit od prvijenca, a još bolje jest da se autor u najmanju ruku jednako dobro, a po već izrečenom mišljenju potpisnika ovih redaka i bolje, snalazi s ovim nego prethodnim prosedeom. Filip Đurić u središnjoj roli htio-ne htio donosi i natruhe senzibiliteta Marka Đorđevića u čijim se spomenutim filmovima snažno afirmirao, a zaključivanje uratka autentičnim home movies snimkama donosi i dašak dokumentarizma, čime se Kako je ovde tako zeleno? nadovezuje i na Tilva roš, pa koliko god ta dva ostvarenja bila drugačija, ipak se među njima mogu naći dodirne točke.
Svojim glavnim, dalmatinskim dijelom novi film Nikole Ležaića suptilna je i atmosferična elegija o prostoru (zavičaja), identitetu i sjećanju, a kao cjelina zanimljivo je posloženo i slojevito djelo. Premijerno prikazan na Karlovym Varyma, u Puli prepoznat kao izvanserijski rad i nagrađen u kategoriji manjinskih hrvatskih koprodukcija, ovaj ostvaraj usmjeren pitanjima (suštine) egzistencije, a ne (uže) politike, svakako zaslužuje pozornost iole ambicioznijih filmofila.
