Kako se otapa vladar? I koji? Naslovno otapanje nije, dakako, doslovno, iako se u pokušajima dokučivanja značenja naslova prije susreta s filmom može zamisliti i takva mogućnost. Mada se ni nakon odgledanog djela ne čini da postoji jasan i nedvojben odgovor, otapanje se po svoj prilici odnosi na bolest, onemoćalost i približavanje smrti naslovnog lika, vladara (Marko Pogačar) kojega se može doživjeti protagonistom podjednako kao i njegova posilnoga, perjanika Đuka (Luka Petrone) iz čijega gledišta pretežno promatramo događaje.
Vladaru se ime nijednom ne spominje, dok će u uvodnom slovu (i na odjavnici) biti nazvan Morlak, „tadašnji vladar brda“. Da je riječ o Crnoj Gori pretpostavljamo iz toga pisanoga prologa – koji se ne doima faktografijom već romantiziranom fantazijom – i po tomu što, ako smo iz regije ili drukčije u to upućeni, način govora likova prepoznajemo kao crnogorski. No u samom filmu neće biti nedvojbeno potvrđeno da je riječ o Crnoj Gori. A kako nisu prikazani nijedan povijesno poznat ili značajan događaj ili ličnost, cjelinu možemo shvatiti i oćutjeti kao maštariju, fikciju o zamišljenim likovima, možda i u kakvoj zamišljenoj zemlji. Vrijeme radnje je prošlost, koju po raznim sastavnicama možemo po prilici odrediti kao 19. stoljeće.
Iako prikazuje lako prepoznatljive stvarnosne situacije i središnjom pripovijesti teče jednostavno kronološki, Otapanje vladara drugi cjelovečernji igrani film crnogorskog filmaša Ivana Salatića – na 72. Pulskom filmskom festivalu prikazan u natjecateljskom programu manjinskih produkcija – nemalo je zagonetno ostvarenje, uvelike zbog toga što mahom izbjegava ponuditi osnovne podatke i kontekstualizirati ono što gledamo. Neki vladar, nastanjen u kamenom zidanoj utvrdi, izvana ruiniranoj i obrasloj zelenilom – očito ostaci negdašnje građevine snimljeni u današnjici, takvi kakvi jesu – iznutra ugodno namještenoj, no ne odveć raskošnoj, dane provodi čitajući knjige i pišući stihove. Vladarskim poslima ni traga. Oko njega je tek troje ljudi, dvojica slugu i kći, koji kao da ništa i ne rade, nego se zamišljeno drže u njegovoj blizini, njemu na pomoć, ako mu ustreba, no ne vidimo da često obavljaju kakve konkretne praktične zadatke održavanja dvorskog kućanstva. U čitavom filmu jedva ćemo i vidjeti ikoga drugoga osim te družine što se, iako vazda zabrinuta, doima ladanjski dokono odvojena od svjetovnog svagdana.
Jednoga dana krenu na put, preko mora ili jezera, bit će u stranu zemlju, u kojoj se govori talijanski i francuski, a ondje se vladara pokušava izliječiti od bolesti, vjerojatno plućne. I tamo on piše, pjesnikuje, izgovara mudre misli, oduševljen je golemom bibliotekom s tisućama knjiga. „Koliko knjiga! Hej, moj prijatelju, što da čini čovjek s ovolikim znanjem?“ Jedan sluga i kći tijekom filma gotovo da ne reknu ni riječ, Đuko se, kad prozbori, što nije često, uglavnom naglas divi gospodaru, kao da se obraća njemu neprisutnoj publici. „Načita se naš gospodar knjiga i napisa knjige velike što ih mi ne čitasmo. I ukaza na puteve koje ne putovasmo. Jerbo, ne znadosmo čitati. Jerbo, ne znadosmo putovati.“ Gluma i govor podosta teatralni, namjerice, kao stilski izbor predstavljanja likova više kao figura negoli kao zbiljskih osoba. I u tomu su glumci, čini se (pretežno) naturščici, dobri. Pomalo ukočeno iščašeni, što doprinosi gradnji osebujnog, pomalo izvanvremenskoprostornog poćuta.
Otapanje vladara obilježavaju poprilično usporen tempo, vrlo svedena radnja i nizovi sugestivnih, kompozicijski, motivski, scenografski i koloristički iznimno lijepo i skladno oblikovanih kadrova osvijetljenih uglavnom u ključu chiaroscura. Prevladavaju tamne, tmurne, zagasite pastelne boje bogatih nijansi, dubina i tekstura, što sve, uz odgovarajuću glazbu što potmulo sluti prijetnjom, odiše neveselošću primicanja svršetku i odlasku s ovoga svijeta. „E, moj Đuko, što je život nego drijemka mala prije drijemke velike“, zbori vladar svjestan skorog uminuća.
U mnogim opisima filma reći će se kako je neimenovani vladar Petar II. Petrović Njegoš, a i razgovori s Ivanom Salatićem potvrdit će da je autor dobrim dijelom bio nadahnut tim čuvenim vladikom i pjesnikom, odnosno njegovim posljednjim danima, kada je putovao u Italiju da bi se liječio od tuberkuloze. No, osim što ga u filmu ne imenuje, i mnogošta drugoga je promijenjeno. Njegoš, primjerice, nije imao djece, a u Italiji je boravio 1850-51., dok pisani uvodnik tvrdi da se oslanja na spise bilježene početkom 19. st. Osobito pak zanimljivim zahvatom nadaje se to što Salatićev vladar izgovara tek poneki Njegošev stih, a ponajčešće i ponajviše stihove Ivana Mažuranića iz Smrti Smail-age Čengića. „…niti pisnu, niti zubi škrinu…“ Nije, dakle, riječ o biografskom ostvarenju niti o dramatizaciji dijela Njegoševa bivovanja, već o sanjivoj slikopisnoj poemi-meditaciji navlastita pristupa i ugođaja koja ima poneku dodirnu točku sa životom Petra II. Petrovića Njegoša.
Kao svojevrstan kažiput za odnos prema filmu možda treba zapamtiti nekoliko riječi iz spomenutog pisanog uvodnika koje kažu da je pronađene spise perjanika Đuka „teško dešifrovati i razumjeti te svrstati u bilo koju formu“. Lako je moguće ili vjerojatno da je to Salatićeva uputa gledatelju kako se nositi s Otapanjem vladara. Niti „dešifrovati“ niti svrstavati u forme, nego se prepustiti i, odgovara li mu, uživati.
