Obračunavajući se s prethodnicima i suvremenicima, američki filmaš John Milius je u svom redateljskom prvijencu Dillinger (1973) udario i na Arthura Penna i njegov prijelomni film Bonnie and Clyde (1967). U Miliusovom filmu, fikcionalizirani stvarni američki pljačkaš banaka iz doba Velike depresije u tumačenju neponovljivog Warrena Oatesa mora odgovoriti na pitanje što misli o također stvarnom, a u filmovima, literaturi i medijima često romantiziranom paru pljačkaša. Dillinger je odgovorio da su oni amateri koji njemu, profesionalcu, mogu samo pokvariti posao. Kroz svjetonazor nosećeg lika, Milius je također komunicirao svoj svjetonazor, kako stvaralački, tako i društveno-politički: kao desno usmjereni anarhist, u prvi plan je stavio kult akcije, avanture i borbe umjesto socijalne potke. I time postao jedan od upečatljivijih filmskih autora Novog Hollywooda.
Krađa, od sitnog džeparenja do banditizma i razbojništva fascinirala je i neameričke, art house autore koji su temi prilazili iz različitih uglova, više društvenog ili više individualnog. Primjera je sijaset, a prostora premalo da bismo ih sada navodili. U slučaju dugometražnog prvijenca Mate Ugrina, Sitni lopovi, svježe prikazanom u Karlovym Varyma, gdje je odnio nagradu FIPRESCI žirija u natjecateljskom programu Proxima, te u Puli, motivacija za zločin više naginje individualnoj, ali se njome unekoliko komentira i društvena stvarnost. Ugrinov svjetonazor, autorski ili društveni, ipak, nije ni nalik Miliusovom…
Protagonist je mladić Rio (debitant Gavrilo Jović) koji živi s bakom (Snježana Sinovčić-Šiškov) i djedom (Izudin Bajrović) koji pati od demencije u kući u neposrednom istarskom zaleđu. Rio radi kao pomoćni kuhar u hotelskom restoranu, a je li u pitanju sezonski ili trajniji posao ostaje nejasno. Nema djevojku, čini se da nema ni prijatelje, uglavnom je šutljiv i drži se za sebe. Postaje jasno i zašto – on, naime, pljačka bogate turiste, što na plažama, što na skrovitim mjestima za gej cruising sastanke. Ostaje nedorečeno, kako nama u publici, tako vjerojatno i Riu samom, je li i on istospolno usmjeren, radoznao po tom pitanju, ili, pak u tom okruženju vidi priliku za brzu i relativno laku zaradu. Motivacija za kriminalni hobi je, međutim, jasna: novac mu treba za skrb o djedu, dok bi ga baka radije poslala u dom kako bi nastavila sa životom i vezom s talijanskim ljubavnikom.
Kada Rio upozna Andreu (Tea Ljubešić), sezonsku radnicu u kozmetičarskom salonu u istom hotelu, njih dvoje se upuste u prijateljstvo s romantičnim, iako ne nužno seksualnim podtonovima. Također skuju plan za rizičnije, ali i unosnije pljačke turista koji odsjedaju u hotelu. Međutim, kada Andrea dobije otkaz od svoje distancirane šefice (Lana Barić), njihovi planovi propadaju.
Ugrinov film se može okarakterizirati kao predstavnik slow cinema pogleda na filmsko stvaralaštvo u kojem je akcije malo do nimalo, ali zato plijeni gustom atmosferom. Poante su isključivo diskretno sugerirane, ali nikad do kraja izrečene. U tom smislu, Ugrin relativno vješto žonglira obiljem tema, od beznadne situacije neprivilegiranih mladih do potrage za samim sobom (seksualno, romantično i samopotvrđivanje u materijalnom smislu), na kraju, traganjem za uzbuđenjem u učmalom životu.
U svom dugometražnom prvijencu, Ugrin nema potrebe sve objasniti, već kao da ima običaj prigrliti nedorečenosti. To filmu ovako sporog tempa i guste atmosfere koja se postiže kroz hladnu, gotovo laboratorijski opservacijsku estetiku u fotografiji Ivana Markovića i precizno-ritmičnu montažu Jelene Maksimović koja donosi satisfakciju za čekanje, zapravo dosta godi.
Opet, nedorečenosti se ponekad prelijevaju i na pojedine autorske odluke, poput izbora srbijanskog glumca debitanta za glavnu ulogu. Glumački gledano, Jović je skoro idealan izbor jer ulogu nosi sa sigurnošću prekaljenog profesionalca i uspijeva balansirati enigmatičnost s dočaravanjem vjerojatno nedostatnog unutarnjeg života koji obilježavaju ispraznost, umor i konfuzija. Problem je, međutim, Jovićev distinktivno beogradski akcent koji on ne krije, niti to pokušava, što otvara dilemu je li ovdje u pitanju serija svjesnih autorskih odluka (da se ne objašnjava otkud istarskom mladiću geografski udaljen akcent, kao što se i ne objašnjava gdje su mu roditelji) ili, pak, pokušaj da se poremeti inače definirano okruženje.
Gluma ostatka ansambla je također na visokom nivou. Tea Ljubešić kao nešto razgovorljivija, ali ipak životom smorena Andrea sjajno sekundira Joviću. To čine i Snježana Sinovčić-Šiškov sa svojom prepoznatljivom energijom žene koja se sa životom hvata ukoštac direktno, iako joj povremeno treba predah, te posebno Izudin Bajrović, koji izvlači maksimum iz ograničenih sredstava koje ima na raspolaganju zbog pasivno koncipiranog lika.
Na koncu, Sitni lopovi je dosta solidan uradak koji nedvosmisleno progovara o grču i angstu generacije koja se našla između čekića i nakovnja volatilne ekonomije i unutarnje nesnađenosti. Međutim, ovo ne može biti generacijski film jer će ga, prosto, šira publika zaobići i prepustiti isključivo art house kompletistima koji će znati cijeniti zaokruženi, dosljedni filmski jezik i gustu atmosferu. Sa slow cinema pristupom tako naprosto stoje stvari.
