Nakon Rotterdama početkom godine, hrvatski je film na još jednom od velikih festivala imao vrlo zamjetno prisustvo. U pitanju je festival A kategorije u švicarskom gradu Locarnu koji se ove godine održao 78. put. To se prisustvo ogledalo u jednom dugometražnom filmu u glavnoj natjecateljskoj konkurenciji za nagradu Zlatni leopard (film Hane Jušić Bog neće pomoći), jednoj manjinskoj koprodukciji (Linije želje, čiju režiju potpisuje Dane Komljen), dva kratkometražna filma u natjecateljskom programu Leopardi budućnosti (Poluotok Davida Gaše i Koze! Tonćija Gaćine) i još jednoj manjinskoj koprodukciji, kratkom metru u konkurenciji Kratki filmovi autora (Histerični napadaj smijeha, srbijanskih autora Matije Gluščevića i Dušana Zorića). Od pet navedenih filmova, samo Koze! nisu prikazane u Sarajevu neposredno nakon, dok su ostali igrali u raznim kategorijama. Pa krenimo od kraja…
Matija Gluščević i Dušan Zorić na globalnu su pozornicu izašli svojim debitantskim dugim metrom Da li ste videli ovu ženu? (2022), u kojem su kroz tri poglavlja i epilog pokušali dati tri hipotetička odgovora na pitanje iz naslova i prologa. Junakinja Draginja koju je odigrala Ksenija Marinković tako je, ili dala otkaz na poslu kako bi se zabavljala na rave partijima, ili je svojoj obitelji pokušala prikazati lažnu bračnu sreću i uspjeh, ili se od svoje nekadašnje slave skrivala u zajednici beskućnika. Položajem žene u društvu, neposrednoj zajednici i obitelji, Gluščević i Zorić bave se i u svom novom kratkometražnom filmu Histerični napadaj smijeha, i opet glavnu ulogu povjeravaju hrvatskoj glumici. Ovoga puta, u pitanju je Snježana Sinovčić Šiškov.
Doduše, isprva se čini da će naš protagonist ipak biti mladić koji kod doktorice dolazi s vidljivim modricama, a žali se na kašalj, da bi se naša pozornost preusmjerila upravo na doktoricu. Ona je posvećena poslu, a čini se i okolini – tip je osobe koja će pomoći susjedi s djetetom ili s drugom porazgovarati o psu. Međutim, ona je žena s tajnim životom: u kući ju čeka goli muškarac kojeg tretira kao roba u igri dominacije. To joj nije partner, već klijent, a do naslova i poante izrečene u njemu dolazimo nakon što ju posjeti sin spreman suočiti je s činjenicom da zna čime se njegova majka u slobodno vrijeme bavi.
Lako bi bilo Gluščeviću i Zoriću prišiti nekakvu etiketu društvene kritike (odnosno položaj junakinje označiti kao prekarni, budući da „mora” imati dopunski izvor prihoda uglednom pozivu unatoč), ali bi to bilo površno. Autorski dvojac više od toga zanimaju misteriji ljudske, a u okviru toga naročito ženske psihe, osjećaj sramote, te potreba za tajnama i skrivanjem onoga što društvo ima problema prihvatiti. I estetski izbori poput fotografije Alekse Radunovića, ispranog kolora Filipa Tota i montaže Olge Košarić čime se simulira ugođaj kućnog videa, govore tomu u prilog. U svakom slučaju, riječ je o jednom od osebujnijih kratkih filmova ove godine.
I David Gašo filmom Poluotok u neku ruku nastavlja tamo gdje je stao sa svojim prethodnim kratkim uratkom Suha trava, samo što opsesiju prostorom dovodi do ekstrema. U Suhoj travi promatrao je prostor jednog predgradskog kvarta i ono što se odvija iza dvorišnih ograda tijekom ljetnog dana, a sada imamo jedan balvan i čistinu koju je stvorio u šumarku negdje blizu mora, na putu za plažu. Kao takvo, to mjesto idealno je za sastanke i susrete, kako one ugovorene, tako i one spontane – što ćemo u Gašinom filmu i vidjeti: grupe ljudi koje se sastaju, susreću, jedni druge prekidaju, s malo do nimalo interakcije među grupama, u jednom jedinom statičnom kadru koji zauzima veći dio filma. Sadržina tih susreta može se tumačiti na razne načine, od queer ključa do špekulacija radi li se tu o namjerno smišljenom šoku usmjerenom sablažnjavanju publike ili skupljanju bodova kod selekcijskih žirija.
Sa šokom donekle računa i Tonći Gaćina u pseudo-opservacijskom kratkom dokumentarcu Koze!. Kako nas sažetak informira, na otoku Unije namnožile su se koze nakon propasti državnog projekta farme, slobodno tumaraju otokom, a po populaciji premašuju ljude 20 puta, zbog čega se periodično organizira lov, što je i tema filma. Sam čin lova Gaćina prikazuje faktualno, a tek krupni i blizi planovi „posljedica” mogu se protumačiti kao autorski stav o temi. Autor ostaje vjeran opservaciji i poziciji neutralnosti, ali ipak kroz treća lica (komunalne radnike na obližnjem Lošinju zadužene za zbrinjavanje lešina) iznosi ekološki osviješten stav. Problem s dokumentarcima ove vrste koji hine objektivnost je što ih, kada uvažavaju argumente za samo jedno viđenje situacije, nije teško logički oboriti kontraargumentima. Iako Gaćina film pokušava predstaviti kao meditaciju o tome koliko je lako posegnuti za nasiljem, eko-aktivistička aura filma izbija ispod površine.
Priroda i prijetnja nasilnim raspletom spajaju se i u Komljenovom filmu Linije želje. Kako je to obično slučaj s autorovim filmovima, teme i motivi uglavnom su standardni i poznati iz njegove prijašnje filmografije – queer momenti, napušteni prostori, priroda i ljudi u njoj, zajednice i komune, samo su ovog puta nešto drugačije posloženi. Ugrubo, film možemo podijeliti na dva dijela, s intermezzom, te protagonistom koji objedinjuje sve tri pasaže, uključujući pokoju digresiju. Prvi dio smješten je u gradsku sredinu u kojoj naš junak dane provodi sam u stanu, a noći na ulici tražeći dvije stvari – uzbuđenje na od očiju javnosti skrivenoj gay sceni i brata koji je navodno nestao. Pritom, mi ne znamo ni je li živ, jer postoje indicije da komunicira samo s entitetima koji to nisu. U nekom trenutku on, međutim, napušta svoju sredinu, putuje nenaseljenim ili napuštenim prostranstvima i pridružuje se zajednici sličnih usamljenika, od kojih svatko ima svoju priču. Kada počnu komunicirati s njim, to će značiti da su ga prihvatili.
Pokušaj razumijevanja Komljena obično je uzaludan jer je značenje u njegovim filmovima krajnje fluidno ili potpuno skriveno. Opet, ni atmosfera i motivacija ne predstavljaju nikakvu novinu u odnosu na ono što smo od autora već dobivali u ranijim filmovima. Možda se moment „urbane paranoje” može smatrati određenom inovacijom u Komljenovom opusu, a tu je uz redatelja jednako zaslužan i direktor fotografije Ivan Marković kome urbani okoliš inače dobro leži. Marković je na svom terenu i s megastrukturama skrivenim u prirodi, što je i slamka spasa u drugoj polovici filma koja prijeti rastakanjem u repeticijama sličnih scena u kojima se naracija „sporednih” likova kombinira s meditativnim položajima koje zauzimaju. U svakom slučaju, čini se da Dane Komljen odlično barata filmskim izražajnim sredstvima, ali se spotiče o artikulaciju onoga što želi reći. Dok u kratkom metru to ne predstavlja problem, u dugom postaje očito.
Konačno, Bog neće pomoći Hane Jušić i nagrada dvjema glavnim glumicama Manueli Martelli i Ani Mariji Veselčić za najbolje ostvarenje može se smatrati jednim od najvećih uspjeha hrvatske kinematografije ove godine. To ne smije predstavljati nekakvo veliko iznenađenje za poznavatelje karijere Hane Jušić, od nagrađivanih kratkih filmova do dugometražnog prvijenca Ne gledaj mi u pijat (2016). Neki od potpisnih elemenata, poput očuđenja, povremenih iskliznuća u fantaziju ili čak žanr, guste atmosfere, tematike patrijarhata, miskomunikacije među likovima, te sporovoznosti još uvijek su prisutni, ali se Bog neće pomoći čini prilično svježim i prilično velikim iskorakom u karijeri sada već zrele filmske autorice.
Žanrovski, Bog neće pomoći se može opisati kao svojevrsni anti-vestern smješten u Dalmatinsku zagoru početkom XX. stoljeća. Čileanska udovica Teresa (Martelli) dolazi u zabačeno selo kako bi posjetila obitelj svog pokojnog muža Marka (Bogdan Farcas u snolikim i košmarnim scenama), inače lokalni nomadsko-pastirski klan. Na njenu pojavu svi reagiraju drugačije i projiciraju svoje želje ili strahove. Tako je za zanemarenu i podčinjenu Milenu (Veselčić), Teresa pogled u svijet van granica sela i planine, za novog „poglavicu” Iliju (Filip Đurić) osoba s kojom dijeli predanost vjeri, ali i potencijalna simpatija / fantazija, za mlađeg brata Nikolu (Mauro Ercegović Gracin) prilika da se oženi i preuzme bratov dio stada, dok je dalji stričevi Stanko i Krste vide kao uljeza, prijetnju, možda čak i vješticu. Kako nitko od obitelji ne govori strane jezike, a Teresa nauči tek poneku riječ hrvatskog, bilo kakvi racionalni pregovori su nemogući, ali se razumijevanje između Terese i ostalih postiže u određenim aspektima na manje opipljivom nivou.
Bog neće pomoći jedan je od onih filmova koji svoj stav ponosno nose još od naslova, precizno osmišljen i izveden u svakom aspektu, pod autorskom kontrolom od početka do kraja. Nema tu mjesta spektaklu, pa često čak ni elementarnom osvjetljenju ili otpuštanju tenzija kroz akciju. Naprotiv, dosta je toga u atmosferi koja od zemaljski neprijatne zna skrenuti u nezemaljsku, paklenu. To se kanalizira i kroz hipnotičku montažu kojom se održava usporeni tempo, kroz fotografiju koja impozantnost terena kombinira s njegovom škrtošću i negostoljubivošću, kao i kroz perfektnu glumu svih članova ansambla.
Određeni problemi koji dobar film sprječavaju da bi bio odličan mogu se trasirati do scenarija i repeticija s nedovoljno gradacije koje isti pretpostavlja. Možda je poanta filma baš da se ponavljanjima pojača dojam nelagode, čak i krivnje kod gledatelja, a ne samo da mu se testira pozornost i koncentracija. Iako atmosfera ponavljajućim krugovima postaje gušća, ostaje pitanje hoće li polučiti željeni efekt. No, u svakom slučaju riječ je o jednom od vrhunaca ovogodišnje hrvatske produkcije.
