Među nagrađenim filmovima 22. ZagrebDoxa našla su se dva što tematiziraju pobune u vazda nemirnom Iranu. Priznanje Movies That Matter, „za ostvarenje koje na najbolji način promiče ljudska prava“, pripalo je cjelovečernjem Lomeći prepreke (Cutting Through Rocks, 2025) Mohammadreze Eynija i Sare Khaki, filmu koji je, uz ostalo, bio nominiran i za Oscar. Nagradu Teen Dox, koju su dodjeljivali učenici zagrebačke X. gimnazije Ivan Supek, osvojio je kratki film Sjećanja prozora (Memories of a Window, 2026), i taj u režiji autorskih i životnih partnera, Iranaca Amina Pakparvara i Mehraneh Salimian.
Lomeći prepreke prati djelovanje Sare Shahverdi, neumornu borbu pojedinke protiv tradicije i predrasuda, osobito protiv obespravljenosti žena, u udaljenom seocu Bazin na jugoistoku zemlje, dok Sjećanja prozora bilježe masovne prosvjede 2022. na ulicama Teherana i drugih gradova, potaknute smrću dvadesetdvogodišnje brucošice Mahse Amini koju je moralna policija tako brutalno kaznila zbog (navodno) nepravilno nošenog hidžaba. Jedan od istaknutih slogana otpora bio je: „Žena, život, sloboda“, nerijetko se izvikivalo „Ne želimo mizoginu vladu!“, među glavnim zahtjevima bili su ukidanje strogih zakona o nošenju hidžaba i drugih oblika diskriminacije i ugnjetavanja žena u teokratskoj, klerikalnoj zemlji.
Ostvarena u produkciji Irana, SAD-a i Njemačke, Sjećanja prozora ponudit će malo uporišnih podataka o vremenu, mjestu i uzrocima, o čemu će donekle obavijestiti tek pisanim slovom na odjavnici, dok će većinom trajanja nastojati dočarati poćut nemoći, nesigurnosti, straha, nepredvidljivosti, kaotičnosti, opresije i okrutnosti predstavnika vlasti i zakona te upornosti, prkosa i hrabrosti prosvjednika, tzv. običnih građana. Koordinata će biti malo, ugođaja mnogo. Gledatelj će doznati da se prikazano zbiva u Iranu, da se goloruk narod buni protiv vlasti te da pojedinci lako stradavaju od sile i oružja vojske, policije i drugih branitelja tradicije i sustava, u svoju istinu i pravdu uvjerenih podjednako čvrsto kao i bundžije u svoju.
U to vrijeme oboje studenti filma u Teheranu, filmaši nisu neutralni, objektivni promatrači. I sami su prosvjednici koji, poput mnogih drugih, događaje snimaju, čime se dodatno izlažu riziku, budući da vlasti ne žele da se komešanja dokumentiraju na takav način, iz tog gledišta. Pakparvar i Salimian, kao i većina ostalih, zbivanja oko sebe bilježe usputice, mobitelima, a iako školovani u struci, njihovi su zapisi više-manje u razredu kućnih, amaterskih, poput bezbrojnih drugih bilješki filmskih nevježa.
Ispričana u prvom licu, kao svojevrsno pismo suautorice Mehraneh Salimian upućeno ženi imenom Shirin – pomislit ćemo prijateljici joj – poginuloj u prosvjedima, Sjećanja prozora otpočinju kao intimistička ispovijed dragoj osobi koje više nema, da bi poslije, ne iznevjerujući taj ton, postala osvrt na nemile dane zebnje, stradanja i opasnosti, nudeći sliku što se istovremeno čini razmjerno širokog zahvata i poprilično uskog usmjerenja, onog na prikaz gungula, trvenja i sukoba, bez težnje ka (barem prividno) cjelovitom kontekstualiziranju.
Sjećanja prozora nisu, međutim, sastavljena samo od građe snimane rukom i okom potpisanih autora, već dobrim, možda i većim dijelom od tuđe, arhivske, odnosno pronađene, prikupljene s internetskih kanala na kojima su iranski prosvjednici, najčešće anonimno, objavljivali svoje snimke s lica mjesta, ne bi li tako dokumentirali i svijetu pokazali što se uistinu zbiva, jer službeni je narativ nudio posve drugu storiju. Posrijedi su pretežno amatersko-diletantske audiovizualne bilješke kojekakvih, uglavnom niskih tehničkih kakvoća, što ostavlja snažan dojam autentičnosti i vjerodostojnosti, a Pakparvar i Salimian, također i montažeri filma, vješto su ih organizirali u naoko neurednu, iz zbilje iščupanu cjelinu, istodobno aktivistički dinamičnu, poetski smirenu i eksperimentalno fluidnu, nemalog naboja i nedvosmislenog zalaganja.
Spomenuta Shirin, prezimenom Alizadeh, koju Mehraneh Salimian nije poznavala, javno je poznatijom osobom postala nakon što je tijekom rečenih meteža ubijena iz vatrenog oružja, dok je, vozeći se gradom Salmanšahrom, snimala žestoke ulične okršaje između prosvjednika i snaga sigurnosti. Njezin mobitelski zapis, okončan u trenu kad je ustrijeljena, poslije je objavljen na internetu i čini možda najpotresniji dio Sjećanja prozora.
Za prava žena posve se samostalno, posve osamljeno i posve bezuspješno bori protagonistica gruzijsko-mađarske Zemlje muškaraca (K’atsebis mit’sa/The Men’s Land, 2025) Mariam Bakašo Kačvani, na 22. ZagrebDoxu olovorene Malim pečatom, nagradom za kratki film. U pitomu selu Ušguli smještenom na obroncima Kavkaza, u oku ugodnu planinskom krajobrazu sjeverozapadne gruzijske pokrajine Megrelija-Gornja Svanetija, mlada je Ana, jedino mu dijete, ostala bez oca. No njegovu kuću i zemlju ne može naslijediti, jer takav je običaj. Nasljednici su samo sinovi, ako ih nema, imovinu preuzima najbliži muški rođak. „Ravnopravnost je dobra, ali nasljedstvo treba ići muškarcima“, uvjereno tvrdi seljan, jer to je naprosto tako.
Sukladno okružju, vjerojatno i načinu tamošnjeg življenja, Mariam Bakašo Kačvani, i sama iz tog kraja, film gradi tiho, šturo, jednostavno, uglavnom u oduljim, statičnim kadrovima – prizorima, ne trudeći se dati mnogo informacija i zaokružiti temu, već uz pomoć naznaka, vrlo jasnih i dobro izabranih, ostaviti gledatelju da sam dogradi sliku i oćuti nevolju Ane i svih njezinih, ovdje neviđenih susudbenica. Zabilježivši nekoliko uvjerljivih raspravljačkih dijaloga, ponešto situacija tišine i nekoliko kadrova mirnoga života sela što nisu izravno povezani sa središnjom temom, Bakašo Kačvani u tomu uspijeva osobito dobro, prikazavši kako (naoko) idiličnu sliku bivovanja daleko od civilizacijske vreve, tako i neprobojnu upornost u neupitnom održavanju patrijarhalnog nasljeđa.
