Održan od 2. do 4. srpnja u Dvoru Veliki Tabor nedaleko od Desinića, 24. Tabor New Frame Film Festival, međunarodni festival kratkog filma za autore do trideset pet godina, u tri je natjecanja – međunarodnom, hrvatskom i studentskom – prikazao šezdeset tri kratka filma svih rodova, iz trideset zemalja. Tri žirija i publika dodijelili su četiri nagrade Meluzina te tri posebna priznanja, a sve su nagrade dobili razmjerno nekonvencionalni filmovi s jasno vidljivim autorskim pomakom te s većim ili manjim dodirom nadrealnoga.
U središtu dvaju nagrađenih filmova nalazi se pas, jedan fikcijski, a drugi zbiljski, povijesni, pa zatim fikcionaliziran. Oni su i u naslovima – Blondi je ime psa, Nitko ne laje nedvojbeno sugerira o kojoj je životinji riječ, a iako bez tih pasa ne bi bilo ni tih filmova, jer pripovijesti se oblikuju oko njih, rečeni se četveronošci u njima jedva, ako uopće, vide.
Pobjednik studentskog natjecanja (žiri: Dinko Božanić, Sunčana Brkulj, Čejen Černić Čanak), španjolski Nitko ne laje (Ningú borda, 20 min, 2025), diplomski film Júlie Coldwell Serre na Visokoj školi za film i audiovizualne umjetnosti Katalonije – ESCAC u Barceloni, crnohumorno i nježno, uz mjericu ruganja, ali uz mnogo ljubavi za ljudske nesavršenosti iznosi obiteljsku priču o malim zgodama i nezgodama provincijske proslave rođendana mlađeg osnovnoškolca Esberta, uz majku i ujnu, začinjenima blagim bizarnostima, te o njihovu disfunkcionalno-funkcionalnom odnosu, međusobnom i s okolinom. U tomu, sluti se, nisu usamljeni.
Prethodno, uz ostalo, nagrađeno Grand Prixom na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Busanu (Busan ISFF), ostvarenje Júlie Coldwell Serre ničime ne odaje studentsko podrijetlo, već se doima radom iskusnih, vještih, zrelih filmaša koji nastoje, i uspijevaju, dosegnuti onkraj standarda. Mada se, osim same završnice – u kojoj je gledatelju prepušteno da odluči kako će protumačiti montažni nestanak tete i pojavljivanje psa – sve doima posve realistično, Nitko ne laje, namjerice ili ne, priziva notu nadrealizma kakvu su u svojim filmovima provlačili španjolski velikani kinematografije Luis Buñuel i Carlos Saura.
Tiho crnohumorno djelo osoben dojam gradi ponajprije ritmičkim zastajkivanjima, produživanjima, zapinjanjima i elipsama te pristupom promatračkog podigravanja, nedramatiziranja, s tek ponekim neočekivanim kutom i planom. Dakako, uz odlične glavne glumce – Laiu Cabreru Vicens kao tetu Candelu i Lucasa Catalána kao Esberta – te uz tmurno zagasitu filmsku fotografiju i cjelokupni dizajn koji stvaraju dojam da se radnja odvija u nekoj prošlosti, u kojoj protagonisti život više trpe negoli žive. Možda 1970-ih ili 1980-ih, bliže vremenu snimanja ili zbivanja Buñuelovih i Saurinih filmova. O psu Brucu samo ćemo čuti, a hoćemo li ga vidjeti – tko je bijeli španjolski hrt iz zadnjih kadrova? – nije posve sigurno.
Blondi, kuja njemačkog ovčara, bila je ljubimac Führera Adolfa Hitlera u njegovim posljednjim, ratnim godinama, od 1941. do 1945., kad ju je njezin vlasnik, s vrhuškom Trećeg Reicha i najbližima skriven u Führerbunkeru, dao otrovati cijanidom kako bi bio siguran da pilula, kakvu je namijenio i sebi, djeluje smrtonosno. Dobitnik nagrade taborske publike, britanski film Blondi Jacka Salvadorija, koji je scenarij napisao s Peterom Greenawayom, istrške pripovijesti o Blondi i Hitleru iznosi iz psećeg gledišta, ali samo vizualnog, bez antropomorfiziranja ili sličnog pridavanja značenja psećem doživljaju ili razumijevanju, no s kamerom koja uvijek gleda preko Blondinih ušiju. Blondi – koju, osim potiljka, tjemena i ušiju, zapravo ne vidimo – samo pseće skakuće uokolo, igra se, miruje, jede, mazi i nesvjesno svjedoči nekim ključnim događajima i odlukama stožera Trećeg Reicha kao što je, primjerice, „konačno rješenje židovskog pitanja“.
Opet crnohumorno ostvarenje, sada satiričkog tona i dojma amaterski dokumentarističkog kućnog pristupa – kamera je (navodno?) pričvršćena za psa, dakle bez stručnoga nadzora, a kvaliteta slike nije visoka (digitalna mala ručna/GoPro kamera u Drugome svjetskom ratu!?) – igranofilmske dijelove presijeca dokumentarnim kontekstualiziranjem potkrijepljenim fotografijama i snimkama koje ostavljaju dojam arhivske autentičnosti. I zabavna i zahtjevna, cjelina se kreće između ironičnog i gotovo budalastog te s jedne strane ostavlja okus gorčine i jeze, dok se s druge može učiniti donekle neprimjerenim humoriziranjem velezločinca i njegovih zločina.
Žiri međunarodnog natjecanja (Eliza Ceprăzaru, Dušan Kasalica, Wei Keong Tan) dodijelio je Meluzinu francuskom animiranom filmu jeze Stidljivi bog (Dieu est timide, 16 min, 2025) Jocelyna Charlesa, već zapaženom i nagrađivanom, primjerice na 48. Međunarodnom festivalu kratkog filma u Clermont-Ferrandu. Posrijedi je ostvarenje što izrazom više-manje slijedi igranofilmski pripovjedačko-komunikacijski put, 2D crtežom jasnih linija i smjelih boja nemalo se oslanja na likovnost Japana, a likovi izrijekom spominju Isijavanje (The Shining) – i roman Stephena Kinga (1977) i film Stanleyja Kubricka (1980). Stidljivi bog zastrašuje malne kradomice, bez buke, šoka i naglosti, navodeći stravu da naplavi postupno, polako, zamalo lijeno, ali utoliko dojmljivije. Pa i uvjerljivo, pronalazeći izvore straha u ljudskoj psihi, a ne u izvanjskim čimbenicima. Od naoko bezazlene mladenačke igre crteža noćnih mora do jezivog egzistencijalnog čistilišta.
U hrvatskom natjecanju, žiri (Miro Frakić, Nino Kovačić, Tena Trstenjak) je nagradio igrano-eksperimentalni Poluotok (19 min, 2025), diplomski film Davida Gaše, ostvaren u produkciji ADU u Zagrebu te koprodukciji Little Red Dota, Izvan fokusa, Antitalenta i Sunny Shorts Film Marketa, svjetski premijerno prikazan u konkurenciji 78. Filmskog festivala u Locarnu. U međuvremenu na još desetak festivala, no prvi put nagrađen ovdje. Smješten na džunglasto šumovito, poluotočno susretište muškaraca koji vole muškarce, mjesto skrivanja, šuljanja i nepodopština na javnom prostoru, u blizini nudističke plaže, posrijedi je još jedan začudan rad Davida Gaše koji je pozornost privukao s više svojih kratkih, iskošenih, vješto izvedenih studentskih filmova naglašenog konceptualnog polazišta. Sadržajno svojevrstan nadovezak Gašine kratke dokumentarne Šumice (2023), snimljene na istovrsnom poprištu, no gotovo krišom, (skrivenom) kamerom iz ruke, u pokretu hvatajući što i kako uspije, Poluotok stilski slijedi njegova igranog Palikuću (2021), bilježenog (gotovo) u jednom statičnom kadru kojim se naglašavao poćut klaustrofobije i paranoje osamljene, izolirane junakinje u duguljastom hodniku stana ili kuće. Smješten na otvoreno, u prirodu, s podosta likova koji funkcioniraju ostvarujući međuodnose (gluvareći, kako se u nas donekle usvojio izraz cruising, nemalo i na temelju svojedobnog prijevoda naslova filma Cruising, 1980., Williama Friedkina kao Gluvarenje), Poluotok svojim središnjim, pseudodokumentaristički promatračkim nepomičnim totalom, u kojem likove, često zakrivene raslinjem i sjenama, jedva razaznajemo, također stvara snažan osjećaj nelagode, stiješnjenosti, nemoći, straha od nepoznatog. Možda metaforički prisnaženo posve neočekivanim ulaskom jednog puža u prvi plan kojim će puzati usporeno i dugo, ne mareći za zbivanja u gustišu. Ili se to može (i treba) usvojiti drugačije? U tomu i jest jedan sloj privlačivosti filma kakav u nas dosad nismo imali prigodu vidjeti. Dodajmo ovdje i dva slikovita gledateljska komentara objavljena na društvenoj mreži Letterboxd.com: „ljudi gledati ovo sa decom u sali nije bilo na mojoj wish listi danas“ (kireinahana) i „art haus ćao inspektore“ (Gortchilo).
Posebnim priznanjima žiriji su osvjetlali tri filma: kineski igrani Odgoda (Delay, 15 min, 2025 ) Han-Xuana Wanga u međunarodnom natjecanju, hrvatski dokumentarno-eksperimentalni Naš vrt na kraju svijeta (21 min, 2025) Sebastijana Borovčaka u hrvatskom natjecanju i švicarski animirani U lovu (Qui part à la chasse, 10 min, 2025) Lee Favre u studentskom natjecanju.
