Za film Fjord, rumunjski redatelj Cristian Mungiu, osvojio je drugu Zlatnu palmu u Cannesu. Gradeći ga na osnovi koju je postavio prethodnim filmom R.M.N. (2022), te se donekle naslanjajući i na raniji uradak Iza brda (După dealuri, 2012), Mungiu ispituje nerazumijevanje i netoleranciju prisutnu u svakom društvu te ničim kontroliranu moć institucija, koristeći u drugoj polovici filma okvir sudske drame. Razlika je u tome što to prvi put čini izvan okvira svoje domovine. S tim u vezi, autor mijenja i stil koji od klasičnog rumunjsko-novovalnog postaje skandinavski cerebralan i gotovo klinički.
Bračni par pripadnika Pentekostalne Crkve, Mihai (Sebastian Stan) i Lisbet Gheorghiu (Renate Reinsve) sa svoje se petero djece: dvoje adolescenata, dvoje mlađih i jednom bebom, preselio iz Rumunjske u izolirani gradić u Norveškoj. Lisbet je, naime, Norvežanka koja je svojedobno otišla u Rumunjsku na crkvenu misiju.
U početku se sve čini sjajno, u gradiću postoji kongregacija te američke protestantske sekte, a Lisbet nalazi posao medicinske sestre u centru za palijativnu njegu gdje pokazuje vrhunsko suosjećanje s pacijentima i članovima njihovih obitelji, dok Mihai dobiva posao informatičara u zgradi u kojoj je smješteno više lokalnih institucija. Djeca se bez problema upisuju u škole u kojima ih tretiraju s dozom pristojne srdačnosti. Ravnatelj škole Mads (Markus Tønseth) i njegova švedska supruga Mia (Lisa Carlehed) prvi su im susjedi, a njihova kći Noora (Henrikke Lund-Olsen) iste je dobi kao i najstarija djeca Gheorghiuovih, Elia (Vanessa Ceban) i Emmanuel (Jonathan Ciprian-Breazu). Brzo se sprijateljuju i sudjeluju u dječjim nestašlucima.
Ipak, prema standardima sredine u kojoj su se našli, Gheorghiuovi su čudni. Osim što su izrazito religiozni, oni su i konzervativni, kako po pitanju ideja koje njihova djeca usvajaju, tako i samog odgoja. Djeca nemaju mobilne telefone i pristup internetu i televiziji, u kući se ne sluša profana glazba, moli se i svakodnevno studira Biblija. Pritom otac djeci postavlja kviz-pitanja, dijeli bodove za točne odgovore, a oduzima ih za prekršaje poput lijenosti, neposluha, nestašluka ili laganja. Svoju vjeru Gheorghiuovi ne nameću uglavnom ateističkoj, sekularnoj okolici, ali ju prakticiraju revno i automatski, gotovo nesvjesno. Zbog toga još više odudaraju, a i sredina postaje toga svjesna.
Problemi za obitelj počinu nakon što učiteljica načuje podbadanje dvoje starije djece o tome koga su roditelji kaznili, a nastavnica tjelesnog odgoja na Eliinom tijelu primijeti modrice. Nasuprot ravnateljevoj opasci da od muhe ne treba raditi slona, škola po “sili zakona” obavještava psihologinju, a ta, nakon razgovora u kojem djecu navodi da inkriminiraju roditelje, slučaj prosljeđuje socijalnoj službi. Roditelji bivaju optuženi za fizičko zlostavljanje djece. Mihaijevo priznanje policiji da ponekad zna blago udariti djecu po stražnjici, kao i Lisbetino da je gurnula dvoje starijih kako bi spriječila povredu bebe, ne pomažu im u obrani. Svo petero djece biva oduzeto i smješteno u hraniteljske obitelji dok slučaj ne dobije sudski epilog. Socijalne službe su u povlaštenom položaju, njihovu moć nitko ne kontrolira, a Gheorghiuovi se mogu osloniti samo na članove kongregacije i donekle susjedu Miu koja je odvjetnica. Mihai, tražeći bilo kakvu pomoć, slučaj podiže na međunarodnu razinu i koristi rumunjske i američke religiozne konzervativce kao grupu za pritisak. Oni njihov slučaj iskorištavaju kao još jedno bojno polje u kulturnim ratovima.
Podsjećanja radi, slučaj opisan u filmu unekoliko podsjeća na slučaj jedne obitelji iz Srbije koja je optužena za seksualno zlostavljanje svoje djece i posjedovanje dječje pornografije. Naime, na njihovom računalu su prilikom servisiranja otkrivene nage fotografije djece dok su bile bebe prilikom kupanja u kadi. Američkom poimanju morala izgrađenom na protestantskim osnovama bilo je nepojmljivo da je u pojedinim kulturama prvo kupanje vrsta rituala koja se dokumentira. Dok su psiholozi, etnolozi, sociolozi, pravnici i drugi stručnjaci objasnili da se tu radi o kulturnim razlikama, što je trajalo sedam mjeseci, djeca su bila odvojena od roditelja, ali su im na kraju vraćena.
Nije jasno je li Mungiu poznavao narečeni slučaj i je li baš on, ili neki od drugih sličnih u kojem se državne službe ustreme na pojedince koji odudaraju od svoje sredine, služio kao inspiracija, ali jasno je da se opet bavi pitanjima nerazumijevanja, netolerancije i moći koncentrirane u pojedinoj instituciji koja, bez adekvatne kontrole, može biti zlorabljena. Zbog toga “anatomija jedne modrice” koja jednako može biti zarađena na satu tjelesnog odgoja na kojem se vježba hrvanje, kao što može biti posljedica očeve ili majčine pljuske, postaje anatomija kulturnog rata, u kojem nijedna od strana nema namjeru popustiti. Stoga je i percepcija filma u lijevo-progresivnim i desno-konzervativnim krugovima često dijametralno suprotna po pitanju toga na čiju se stranu u sukobu Mungiu svrstava. A autor se, pak, svrstava na stranu pojedinaca preko kojih se taj sukob prelama.
U tom smislu, scenarij koji je autor sam napisao iznimno je precizan, pun znakovitih, sjajno odmjerenih i pozicioniranih detalja, te s lakoćom izlaže perspektive većeg broja likova. Tako Noora želi svoje prijatelje nazad i, buntovna po svojoj prirodi, spremna je učiniti sve kako bi to dobila, Mads je svjestan želje svoje kćeri, ali su mu ruke vezane, dok Mia želi zaštiti susjede od svemoćne državne službe koja može manipulirati interpretacijama zakona. Mihai i Lisbet samo žele svoju djecu nazad kako bi ih odgajali u skladu s vlastitim načelima i vrijednostima. Isto tako, možemo shvatiti i perspektivu obiju „zaraćenih strana”, jedne koja iskorištava svaku priliku za vidljivost, te drugu, naviknutu da operira hladno, s pozicije moći i bez prisustva svjedoka, apsolutno nevoljku priznati bilo kakvu grešku.
Ti scenaristički detalji zrcale se i u Mungiuovoj klinički hladnoj i preciznoj režiji koja nije nametljiva, već služi tomu da prikaže cjelovitu sliku s optimalne distance i da se povede smislena rasprava, bazirana na čvrstim argumentima, a ne bijesu i izvikivanju parola. S tim u vezi, vrlo precizno navodi glumce do možda i najboljih uloga u karijeri. To posebno stoji za Sebastiana Stana koji ni u jednom trenutku ne pretjeruje u prikazivanju Mihaijevog stoicizma, posvećenosti vjeri, ali i toga da je on stranac, ne nužno zbunjen i izgubljen, ali ipak nikada do kraja svjestan kako stvari funkcioniraju. Renate Reinsve je, pak, jedna od versatilnijih i pouzdanijih glumica svoje generacije, a Lisbet je prilično atipičan, enigmatičan i zahtijevan lik, čak i za njene standarde. Fjord tako postaje film na koji vrijedi obratiti pozornost, kojem se vrijedi vraćati o kojem i o čijim etičkim dilemama u središtu itekako vrijedi raspravljati.
