Određena komotnost u sastavljanju dugometražne sekcije Animafesta – kao posljedica slučajnosti više no lijenosti – ove se godine isplatila. Naime, svojedobnom odlukom o spajanju kratkometražnog i dugometražnog izdanja nakon njihova nedugotrajnog suživota u bijenalnom ritmu, Veliko natjecanje dugometražnog filma, iako formalno na istoj razini, ipak je palo u drugi plan u odnosu na Veliko natjecanje kratkometražnog filma koje je (p)ostalo Animafestov forte, selekcijski brižno odrađeno i potpomognuto časti što se kratkometražni Grand-prix izravno plasira u oskarovsku, od ove godine i u BAFTA utrku. To nipošto ne znači da proteklih godina u dugoj festivalskoj sekciji nismo gledali neka istinska remek-djela. No, većina odabranih naslova već je prolazila sito drugih festivala, glad nespecijaliziranih, no moćnih festivala za dobrim filmom prelila se i u animaciju, jedan Annecy je trgovački raspoloženim producentima poslovno zanimljiviji pa je sve to umanjilo priliku za iole kreativniji pristup selekciji nerijetko svedenoj na tek minimalnu popunu godišnjeg best offa artističkoj ambiciji sklone dugometražne svjetske animacije. Slično se dogodilo i ovaj put. Primjerice, dva su filma kod nas već prikazana na Zagreb Film Festivalu. Međutim, ne pamtimo kad je tako probrana selekcija bila toliko kvalitativno ujednačena, a stilski i tematski različita, niti kad je čak četiri od šest naslova svojim adutima ravnopravno konkuriralo za Grand-prix. Pa idemo od onog koji ga je na kraju i osvojio.
Adam Elliot dobro je znani australski i svjetski nezavisni animator čija je kombinacija stop animacije gline i biografskih priča postala dio obrazovnog procesa; on ju je nazvao clayography i dosad mu je donijela stotinjak međunarodnih nagrada među kojima je i kratkometražni Oscar za Harvie Krumpet (2003.) gorkoslatku priču ispričanu glasom Geoffreya Rusha o Australcu poljskog podrijetla koji unatoč svim životnim nedaćama (Touretteov sindrom, rana smrt roditelja…) zadržava optimizam. Taj se tematski motiv provlači gotovo kroz cijeli Elliotov opus uključujući i dugometražni prvijenac Mary i Max (2009.) u kojemu su glasove likovima posudili Toni Collette i Philip Seymour Hoffman, a film je doživio i svoju brodvejsku adaptaciju. Istim stilskim i tematskim putevima kroči i film Memoari jednog puža (Memory of a Snail, 2024.), prošle godine ovjenčan nagradom žirija u Annecyju. Smješten u Australiju sedamdesetih godina prati Grace Pudel (glas Sarah Snook) koja svoja sjećanja iznosi vrtnom pužu Sylviji, istodobno živeći u nekoj vrsti ljušture baš poput svog ljubimca. Grace je nakon tragične smrti roditelja odvojena od blizanca Gilberta (Kodi Smit Mc-Phee) i odrasta u obitelji swingera u Canberri dok njezin brat s kojim održava vezu pismima odrasta u religioznoj obitelji u Perthu. Formula je zacrtano pobjednička. Memoari jednog puža balansira između melankolije i suptilnog humora, usamljenost i trauma pretvaraju se u trijumf nade zahvaljujući unutarnjoj snazi. Elliotovo ostvarenje ponekad pleše na rubu self-helpa, no vizualno je toliko efektno i maštovito i do srži empatično da se otklanjaju prijeteći znakovi površnosti.
I dok su se gorko-slatke avanture dvoje imaginarnih blizanaca ovjenčale Animafestovom glavnom nagradom, dvojica stvarnih blizanaca svojim su ostvarenjem zaslužila posebno priznanje žirija. Riječ je o dobro znanoj braći Quay, Stephenu i Timothyju, rođenim Amerikancima čije je djelovanje inspirirano prvenstveno kulturnim naslijeđem srednje i istočne Europe davno izašlo iz okvira animacije. U svojoj su iznimnoj karijeri dosad realizirali i dva dugometražna filma – Institute Benjamenta or This Dream People Call Human (1995.) prema romanu jednog od najutjecajnijih njemačkih pisaca Roberta Walsera i hibrid animacije i igranog filma The Piano Tuner of Earthquakes (2005.) – no, djelo koje je označilo njihovu karijeru je svakako kratkometražni Ulica krokodila (Street of Crocodiles, 1986.) nadahnuto istoimenom pričom poljskog književnika i profesora crtanja Brune Schulza, jednog od glavnih začinjavaca europske proze između dva svjetska rata, zatočenika drohobičkog geta kojeg su nacisti usmrtili na ulici 1942. godine.
Skoro četiri desetljeća nakon Ulice krokodila evo braće Quay u Sanatoriju pod klepsidrom (Sanatorium Under The Sign of The Hourglass, 2024.) opet u zabranu Schulzova stvaralaštva, u njegovom drugom najznačajnijem djelu nakon Dućana cimetne boje, zapravo zbirci od trinaest priča oslonjenih na obrasce fantastike i horora. Još 1973. godine Wojciech Jerzy Has adaptirao je to Sculzovo djelo u jedan od kontroverznijih slikopisnih djelića razdoblja poljskog komunizma. Taj svijet neuobičajenog protoka vremena, svijet na granici jave i sna, svijet košmarnih sjećanja i neizbježne smrtnosti braća Quay su dodatno oplemenila u svom hibridu igranoga filma i stop-animacije u kojem glavni lik Jozef putuje u zabačeni karpatski sanatorij kako bi posjetio umirućeg oca. Institucijom u kojoj vrijeme uskoro postaje sasvim neopipljivo upravlja dijabolični doktor Gotard, u nekoj daljnjem književnonasljednom imaginariju Jozef se ukazuje i kao Jozef K., tako je to u impresivnom vizualnom svijetu braće Quay ovaj put uglavnom nadahnutom njemačkim ekspresionizmom te donekle burtonovskim svijetom.
U takvom odnosu snaga u okviru dugometražne sekcije zagrebačke svjetske animirane smotre bez nagrade je ostao film koji je obilježio prošlogodišnju, ali i ovogodišnju svjetsku animaciju te, uz brojne druge nagrade, latvijskoj kinematografiji donio povijesnog Oscara. Riječ je, naravno, o Poplavi (Flow, 2024.) Gintsa Zilbalodisa, s animirane strane prilično jednostavnom 3D ostvarenju smještenom u apokaliptični svijet nažalost bliske budućnosti u kojoj je biblijski potop uništio poznati svijet pa se preživjele životinje predvođene jednom mačkom moraju snalaziti, međusobno (spo)razumijevati i djelovati u toleranciji kako bi završili na spasonosnoj varijanti Noine arke unatoč prirodnim zakonima koje je, sugeriraju scenaristi Zilbalodis i Mattis Kaža, opet netko na svoju ruku napisao (možda baš ljudi kojih u filmu i nema). Poplava ima svoju ekološku, političku i društveno angažiranu stranu od koje ne bježi, zapravo sadrži sve ono što determinira woke kulturu (bez pejorativnosti, molim!), ali čini to na dramaturški i izvedbeno istančan način, izravno gurajući prst u oko trampizmu i trampistima diljem svijeta kojima bi bilo uzaludno preporučiti ovaj film te ih je bolje ostaviti u njihovih binarnim svjetovima mržnje i regresije. Oni bi u slučaju biblijskog potopa kakav gledamo u ovom prekrasnom ostvarenju ionako iz čamca za spašavanje izgurali i mačku i psa i kapibaru, budući da su se ljudskih neprijatelja pretpostavljivo već riješili.
A da ne govorimo na kojoj bi strani bili u predziđu velikog rata kamo nas vodi talijanski Balentes (2024.), utemeljen na istinitoj priči koja se zbila na Sardiniji 1940. godine, kad su dvojica dječaka odlučila osloboditi konje iz lokalne ergele kako bi ih spasili odlaska u rat. Film je režirao Giovanni Columbu, diplomirani arhitekt i autor niza dokumentarnih filmova realiziranih za talijansku javnu televiziju, i to u vrlo efektno funkcionirajućoj tehnici crno-bijelog crteža na papiru koja podjednako fascinantno omogućuje i gotovo dokumentaristički prikaz fašističkih marševa i opresije režima i poetiziranja idealističkih dječjih vizura spajajući ih u većim dijelom nenarativnu košmarnu cjelinu. Po mišljenju potpisnika ovog teksta Balentes je možda i najpotpunije dugometražno ostvarenje u sjajnom četverolistu ovogodišnjeg Animafesta.
Kvalitetom tek nešto manje intenzivan dojam ostavlja Veliki život (Život k sežrani, 2024.) debitantski cjelovečernji projekt češke animatorice Kristine Dufkové. Nepretenciozan i uglavnom duhovit film fabulom slijedi klasične obrasce tinejdžerskih komedija. Pipetka je dječak nešto veće tjelesne mase izvrgnut vršnjačkom nasilju iz čega bijeg nalazi u kuhanju i punk bendu. U neveseloj životnoj situaciji ne pomaže mu ni rastava roditelja, a kad se zaljubi u razrednu kolegicu protagonist kreće u nemoguću misiju mršavljenja. Veliki život, nagrađen u programu Contrechamp festivala u Annecyju te okićen s dvije nacionalne češke filmske nagrade, zabavan je, infantilan, angažiran i edukativan komad lutka filma s efektnim 2D uprizorenjima Pipetkinih maštarija koji lako osvaja gledatelje. Zato je i uvršten na ovogodišnji Animafest. Zato ga je publika i nagradila.
Konkurenciju je upotpunio tradicionalni dašak japanske animacije, ali ovaj put ne uobičajene anime, nego eksperimentalno usmjereni Invisions (2025.) skrojen kombinacijom stop-animacije, slikanja na platnu, fotografija i video-snimki. Njegov redatelj Shunsaku Hayashi ima iza sebe već priličan opus. On je diplomirani slikar i u slučaju Invisionsa to je dominirajuće. Film počinje kadrom izlaska sunca koji gledamo kroz žičanu ogradu. Ta se ograda tijekom filma s različitom mizanscenom opetuje u nekoliko navrata. Između promatramo prekrasne krajolike koji se u montažnim pretapanjima i asocijativnim nizovima razgrađuju ili grade. Lišen ikakve fabularnosti, Hayashijev film nas usmjerava na sedamdesetominutnu meditaciju i u tom kontekstu stilski upotpunjava pejzaž suvremene dugometražne animacije kojemu smo svjedočili na ovogodišnjem Animafestu.
