Nakon prodora u srednju struju međunarodnog filma angažiranim dramama Grbavica, Na putu i Za one koji ne mogu govoriti te nominacijom za Oscara za najbolji strani film za hvaljenu ratnu dramu Quo Vadis, Aida?, kojom je subjektivistički oživjela tjeskobu genocida u Srebrenici, bosanskohercegovačka redateljica i scenaristica Jasmila Žbanić, svoj je novi projekt umjesto kao igrano uprizorenje povijesne nepravde osmislila kao arhivski asamblaž danas marginaliziranog pristupa zajednici i poslovanju. U pretrpanoj dvorani Kina Valli 72. Filmskog festivala u Puli, dokumentarni film Blum: Gospodari svoje budućnosti otvorio se zamračenim platnom sa zvučnim kolažom međunarodnih medijskih reportaža. Vijesti na engleskom jeziku dotiču prosvjede Teslinih zaposlenika zbog nenajavljenih opterećenja i neplaćenih prekovremenih sati, kao i prijave da dostavljači i skladištari različitih tvrtki diljem svijeta uriniraju u boce zbog nepostojanja radnih stanki. Bezimeni radnik u posljednjem se fragmentu obraća Amazonovom izvršnom direktoru Jeffu Bezosu. Retoričko pitanje zašto Bezos čak i s neto vrijednošću od tadašnjih stotinu i pedeset milijardi dolara (dakako, Bezos je danas teži od dvjesto i trideset milijardi dolara) inzistira na modelu poslovanja koji njegove zaposlenike prisiljava na sporedne poslove dostavljača ili taksista kako bi uopće preživjeli, sugestivno najavljuje film o polarno različitom pristupu društvenoj ulozi poduzetništva. Naime, naslov dokumentarnog filma odnosi se na Emerika Bluma, danas rijetko spominjanog bosanskohercegovačkog poduzetnika i gradonačelnika Sarajeva koji je u većinski ruralnoj Bosni i Hercegovini osnovao izuzetno uspješnu tvrtku Energoinvest. Premda Žbanić film sastavlja isključivo od arhivskih materijala i razgovora s negdašnjom upravom i zaposlenicama Energoinvesta, film zadržava dinamičnost umjetničkog oblikovanja iskusne režije, a kronološki pristup događajima mjesto ustupa organskoj smjeni tema ispod krovne svijesti da gledamo film o danas nezamislivo etičnom poduzetništvu.
Prema entuzijastičnim glasovima voditelja iz arhivskih isječaka jugoslavenskih dnevnika i starinskim reportažama u toplim tonovima, Blum je Energoinvest 1951. godine osnovao u ruralnom ekosustavu poslijeratne Bosne i Hercegovine, gdje je 75% stanovništva – te čak 88% žena – bilo nepismeno, a 75% općina nije imalo električnu struju. Dojam da je Blum osnivanjem energetskog koncerna u državi bez struje donio neobičnu odluku koja mu je jamačno otežala poslovanje vrijednosno je osporen prvim od mnogih razgovora sa samim Blumom, koji svojim sugovornicima odgovara na tečnom njemačkom jeziku. Samouvjeren i staložen, Blum na pitanje, kao da je riječ o posve apsurdnom upitu, odgovara izjavom da je tvrtku osnovao u Sarajevu jer je ondje rođen i želio je ondje raditi. Žbanić se u djelu ne pridržava kronologije i intervjue s licima Energoinvesta ne vezuje uz prijelomne trenutke poslovanju koncerna koji je na vrhuncu brojao više od četrdeset tisuća zaposlenih, a većina je spomenutih ugovora ili inicijativa nedatirana. Uz nemalo humora pri odabiru odsječaka razgovora s danas ostarjelim, no lucidnim i dobrodržećim zaposlenicima Energoinvesta – za potrebe snimanja posjednutim ispred skromnog purpurnog zastora – Žbanić ističe da je Blum Energoinvest osnovao u državi “ružičastog” komunizma koja nije dopuštala privatizaciju kapitala, no dobit uspješne tvrtke također nije nacionalizirala, nego prepuštala pravednoj raspodjeli među zaposlenima i razvitku zajednice. Zbunjenost ostatka svijeta jugoslavenskim vrijednostima i gospodarstvom duhovito je oprimjerena isječcima razgovora s kraljem – tad princem – Charlesom i francuskim menadžerima koji model samoupravnog socijalizma ispraznim floskulama opisuju kao humano poslovanje budućnosti, kao i dobroćudnim anegdotama nasmijanih zaposlenika Energoinvesta o sjajnom radnom ugođaju i intrinzičnom zanimanju za rad. Slapstick humor montiranih kadrova Josipa Broza Tita koji sa sijasetom svjetskih čelnika puši cigare isprepleten je razgovorima s Emerikom Blumom, koji strpljivom skromnošću odgovara na pitanja stranih voditelja. Blum upite kako je “svoju tvrtku” desetljećima tako uspješno vodio ili tako inteligentno osmislio prekida upadicama “ovo nije moja firma” i poziva se na sposobnosti svojih zaposlenika, koji bi uspjeh tvrtke mogli održati i bez njega. Za razliku od uvodnog Jeffa Bezosa, čiji je imetak izgrađen na zanemarivanju ljudskih prava njegovih zaposlenika, u istom razgovoru saznajemo da Blum zarađuje “6500 dinara,” što je bilo samo četiri puta više od minimalne plaće portira Energoinvesta.
Iza arhivskih kolaža i faktografije nužne za razumijevanje povijesnog razdoblja, lik i djelo Emerika Bluma u filmu su idealizirani do točke mitologizacije. Naime, Blum je Energoinvest osnovao uz dvadesetak energetskih inženjera i energetičara koje je nakon Drugog svjetskog rata uopće bilo moguće pronaći u Jugoslaviji te organski razvitak tvrtke zajamčio ambicioznim raspisivanjem osamsto stipendija koje si većina jugoslavenskih studentica i studenata inače ne bi mogla priuštiti. Tvrtka je svjetsko vodstvo u izgradnji dalekovoda osobito uvjerljivo dokazala činjenicom da je najznačajnije dalekovodne projekte osvajala i u Sjedinjenim Američkim Državama, koje su inače zazirale od komunističkih zemalja, te u Iraku, koji je tad nacionalizirao svoje zalihe nafte. Blum je prikazan kao osoba koja je jednim telefonskim pozivom uspijevala srušiti diplomatske barijere kapitalističkog svijeta spram nominalno komunističke države, kao i zloglasni irački embargo na izvoz nafte. Slično, Energoinvest je izvozom više od polovice svojih proizvoda – koji su uključivali čak i danas dojmljive reaktore za nuklearne elektrane – u Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Meksiko, Australiju, istočnu Aziju, sjevernu Afriku, sijaset europskih država te Sovjetski Savez financirao poslijeratni oporavak, nove obrazovne politike i energetsku mrežu čitave Jugoslavije. Humanizam ključan za razumijevanje Emerika Bluma fragmentirano je oprimjeren oduševljenim reportažama o plaćenim godišnjim odmorima za zaposlenike, umirovljene zaposlenike i njihove obitelji, stručnoj medicinskoj klinici Energoinvesta koja je zapošljavala najbolje medicinare te sasvim doslovnim čitanjem Marxovog kultnog aforizma o radniku kao pjesniku, jer u filmu slušamo i poeziju koju su radnici Energoinvesta sastavljali i čitali na tematskim večerima. Nakon saznanja da je Energoinvest također održavao sportska natjecanja te financirao supkulturni noćni klub za zaposlenike, Blum u razgovoru s medijima izrijekom ističe da je njegova krovna nakana oduvijek bila doprinijeti svojoj zajednici, kao i da ljudsko biće ne želi samo stabilno zaposlenje, nego i postati “gospodarom svoje budućnosti.”
Najznačajnija sporedna uloga u filmu pripada Sarajevu, gradu kojim je Blum od 1981. do 1983. godine zasluženo predsjedao te koji je utjelovio pomirljiv kompromis sposoban na zimskim olimpijskim igrama okupiti sportašice i sportaše inače ideološki zaraćenog Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Američkih Država. Sarajevo se od primjera obnove i organskog razvitka promeće u tragičnu žrtvu loše politike, ratnih razaranja i izgubljenih mogućnosti. Hipotetski prigovor da se Žbanić idealizacijom Emerika Bluma kao mitološkog junaka etičnog poduzetništva koji je preživio koncentracijski logor te potom osnovao poslovno carstvo odala nekritičnom registru ideološke propagande izbjegnut je činjenicom da Žbanić arhivskim materijalom prikazuje zbiljski projekt etične ekonomije. Žbanić stoga ne snima reklamu mrtve tvrtke, propagandu samoupravnog socijalizma ni ljubavno pismo neodređenoj nostalgiji spram jugoslavenske politike, nego oživljava danas zanemarenu nadu u poimanje poduzetništva kao sredstva doprinosa zajednici i uzdizanja ljudskog dostojanstva.
