U pomalo nepreglednoj konstelaciji festivalske ponude u Zagrebu čini se da nema teme, žanra, kinematografije kojima nije posvećen barem jedan festival nekoliko dana godišnje, pokrivajući od komercijalnog i srednjostrujaškog filma do raznorodnih, eksperimentalnih i radikalno drugačijih ostvarenja. U takvom okruženju iznimno je teško pokrenuti nešto novo, a još je izazovnije uspjeti ostati relevantan, kako u financijskom, tako i u puko događajnom smislu. Kao trodnevni događaj koji se vodi maksimom da je „seks komunikacija“ a ono „mjesto za razgovor“, što ga u određenom aspektu načelno čini bliskim programima Queer Zagreba (među kojima su uglavnom dugometražni i kustoski orijentirani Queer momenti), Cherry Pop jedinstven je utoliko što ostaje otvoren raznorodnim manifestacijama – u filmskom i tjelesnom smislu – seksualnosti i identiteta. Dati prostor raznim naličjima žudnje, uz svijest o subverzivnim potencijalima i politizacijama, u sve konzervativnijem dobu postaje nužnost.
Četvrti Cherry i ove je godine otvorio performansom, ovaj put Sonje Pregrad, plesačice i performerice značajne akademske karijere, u kojem je svoju drag personu izvitoperila iz pozicije orodnjenog tijela, izmičući se postulacijama, dok su ga zatvorili cura i dečko koncertnim nabrijavanjem u Studio-galeriji Klet; oni su osigurali seks u festivalu o seksualnosti. Tijekom festivala održala su se i dva vrlo potrebna panela, jedan o rodu i pokušajima njegove (de)ideologizacije, a drugi o rodnoj neravnopravnosti u okviru hrvatske kinematografije. Pred sve jačim neukim radikalnim strujama uvijek vrijedi ponavljati gradivo.
Ovo sam izdanje imao čast i veselje popratiti kao član žirija u društvu Anje Koprivšek, redateljice srednjometražnog filma Grand Prize o jednom posve normalnom paru sa zagrebačke ballroom scene i Dana Sokolija, direktora queer festivala u prijestolnici Republike Kosovo. Naše se žiriranje razlomilo na dvije večeri, uz štrukani pelin i velike čaše vode, čime je općenito osamljenički i samo(za)dovoljni posao kritičara učinio energičnijim, točno onakvim kakvim ga volim zamišljati, u razgovoru i konstantnom preispitivanju. Stoga moram napomenuti kako razmišljanja iznesena u ovome tekstu ne mogu u potpunosti pripisati sebi; beskrajno sam zahvalan našem malenom kolektivu koji je shvaćao ozbiljnost seksa i seksualnosti na filmu, kao i razgovora o tome u javnom prostoru. Disclaimer na stranu, u filmskome programu prepoznajem tri važne okosnice na koje usmjeravam fokus ovoga osvrta: transrodnost, patrijarhat i čisti seksualni užitak.
Politički najosjetljivija preokupacija ujedno je i najsenzibilnija – ona transrodnosti; i dok je politička (i ina) elita demonizira, u selekciji Cherry Popa ističu se naslovi koji svojim humanim pristupima to aktivno pokušavaju poništiti; odnosno, pričaju osobne priče voljnih subjekata u procesu (post)tranzicije. Jedini eksperimentalac u natjecateljskom programu, Naši radosni završeci (Nos fins joyeuses, r. La Fille Renne & Lucie Babayan), vizualna je poema fokusirana na trans-maskulino iskustvo; oslobođenje i užitak koje nenormativno tijelo dobiva u sigurnom okviru filmskog medija nenadmašno je, koliko god klizilo u očekivane poetičke i prohodane vizualne obrasce (crno-bijela fotografija uz ispisane riječi, povremene) i kulturno dohvatljive motive (npr. poza mučenika sv. Sebastijana ili, na potpuno drugom kraju toga pola, dopisivanje s transfobima na aplikaciji za gej seksdejtove). Sličan fokus na tijelo prisutan je u kanadskom igranom filmu Beca Pecauta, Bojiš li se biti svoj zato što misliš da nećeš uspjeti? (Are You Scared to Be Yourself Because You Think That You Might Fail?), mada se ne zadržava na užitku u tijelu već na oporavku od mastektomije. Osim u prijeko ugodnom narativnom dokidanju utjecaja potencijalno nenaklonjene sredine, subverzivnost priče o Madu leži u filmsko-tematski slabo istraženom terenu tranzicije, ali možda i više od toga u odmicanju od vizije „savršenog primjera“, od potrebe da ostane dostojanstven i bezgrješan predstavnik svoje „skupine“. Mad zaista ima majku koja ga prihvaća i želi mu pomoći i djevojku koja se barem na neko vrijeme trudi udovoljiti mu, ali istovremeno prolazi kroz vrtlog emocija, te je često osoran, sitničav i neugodan prema svima, ne uspijeva se oduprijeti svojim nesigurnostima. Ogoljena ljudskost u takvome spoju djeluje osvježujuće – eventualne glumačke nedorečenosti kompenziraju se u snažnom scenariju te srećom priča ne gubi na momentumu, gurajući nas do bajkovitih granica (samo)prihvaćanja.
Na putovanje, u metaforičkom i doslovnom smislu, vodi nas finska stop-animacija BLUSH redateljice Iiti Yli-Harje, koju su Dan Sokoli i Dita Shaqiri, selektorica filmskog programa za Prishtina Queer Festival, predstavili zagrebačkoj publici. Riječ je o simpatičnoj dramatizaciji svojevrsnog „izlaska iz ormara“; finski dečko kosovskih korijena odlučuje prvi put izaći u javnost (supermarket) našminkan, u društvu svoje najbolje prijateljice. Temeljen na stvarnim snimkama razgovora, koji se kreće od referencija na online sadržaje poput „plane crash videos“ sve do dijeljenih trauma, dvoje gen z prijatelja u svojim animiranim obličjima odlaze u market na Mjesecu i uživaju u slobodi koji Fatuov debitantski maskenbal predstavlja, uz gomilu ružičasto glaziranih krafni i smokija sa sirom („mood“). Animacija ima eskapističku snagu; svojim marginaliziranim subjektima omogućuje odmak od opresivnog društva, makar i onaj fikcionalizirani. Istovjetna se tenzija snagom animacije raspršuje u drugom animiranom filmu u programu, Lizanje naranče (The Eating of an Orange) animatorice May Kindred-Boothby. Dobitnik posebne nagrade žirija za najbolju režiju animiranog filma na Sundanceu i zasigurno među seksualno nabijenijim filmovima u konkurenciji, Naranča kreće od vrlo jednostavnog, monotonog sivog (ispranog) stila koji se ubrzo počinje puniti bogatim sokom žudnje; zamamna voćka u jednoj ženi koja je zapela u rutini patrijarhata budi osjećaje i misli onkraj njezine kontrole. Senzualnost linija na površinu izvlači užitak u svijetu užasavajuće istosti, nadilazeći moguće zamke (i suviše) prepoznatljivih motivacija.
U filmu dobitniku posebnoga priznanja, nizozemskom Fuck-a-Fan redateljice Muriel d’Ansembourg, intrigantno se isprepliću stvarnost (fikcije) i fikcija, uz uspješno izvedeno balansiranje – ako i nehotice – među različitim interpretacijskim slojevima ironije. U njemu glavnu ulogu pornografske mentorice preuzima stvarna glumica „sadržaja za odrasle“ Alessa Savage. Kao Chloe Cam, ona dočekuje sretnog obožavatelja koji će dobiti jedinstvenu priliku uprazniti svoje mokre snove. U priču nas uvodi mladi Thomas iz Amsterdama, koji na set stiže svježe slomljenog srca, izgubljen u prostoru i vremenu (smiješno je koliko ne može skriti svoje razočaranje saznanjem da se u produkciji filmova za odrasle krije čitava mašinerija kamera, scenografije i snimatelja!), no tijekom filma, u njihovoj razmjeni pogleda i dodira, narativni se fokus premješta na nju. Naime, umjesto da se pobrinu za njegov falus, ljepuškasti mladić želi naučiti kako pravilno zadovoljiti ženu. Chloe, samouvjerena vlasnica svoga brenda, počinje navoditi njegove prste po (i u) njezinom tijelu i emitirati užitak, a pritom se, suženim kadrovima i bešavnim ulaskom u metaprostor zamišljenog porno-filma, počinju stvarati (ili fingirati) natruhe iskrenosti i ranjivosti.
Ako i zaboravimo da gledamo ljude koji igraju svoje uloge, u porno-industriji granice između stvarnog užitka i dobro odrađenog posla jasno su zadane; za Internet (i Chloe) nije nikakav problem što Thomas ne uspijeva ispuniti očekivanja jednoga napaljenoga jebača-obožavatelja. Algoritmima će i takav film, usmjeren na njezino zadovoljenje, pronaći svoj put do publike, prikriven jednom patinom hiperrealnosti. Njegov otvoreni kraj – ambivalentno pitanje užitka u performansu – očito se smješta van unutarnje logike filma-u-filmu.
Na festivalu koji slavi seksualnost(i) posebnu su čar donijeli radovi koji energiju usmjeravaju na dostizanje orgazma; u ovoj selekciji u tom su se pogledu istaknuli dokumentarni Spoj naslijepo 4.0 (Blind Date 4.0) fetišističkog maestra Jana Soldata, dobitnik posebnog priznanja, te omamljujuća implozija, dobitnik nagrade Sweet Cherry, Bezolovno 95 (Bleifrei 95) redateljskog dvojca Emme Hütt i Tine Muffler.
Soldat, produktivni dokumentarist s posebnim zanimanjem za nekonvencionalne seksualne prakse, u Spoju naslijepo 4.0 statično oko kamere usmjerava na dvojicu nagih muškaraca u ponajboljim godinama – jedan u seksi mrežastim čarapama a drugi s dignutim alatom. Njihov seksdejt pratimo uz mnoštvo nesuptilnih skokovitih rezova, koje reflektiraju čitav niz stvarnih prekida u ne-akciji do kojih dolazi, kako navode, zbog vrućine i umora i fizionomija njihovih tijela. Hoće li se Hans i Reinhard konačno kresnuti ili neće i hoće li vrućina popustiti da bi udovi mogli (p)ostati čvrsti („Ništa ti se dolje još ne miče.“ / „Nije još motiviran.“) u narativnom smislu postaje manje bitno, dok se film transformira iz dokumentarnog u igrano-performativno; ima li prostora u njihovom opuštenom razgovoru, postavlja se pitanje, da nemušta kamera preuzme ulogu redatelja i iz razgaljenih tijela izvuče posljednje atome snage? Iz Soldatova pristupa isijava subverzivna doza humanosti, kao i istančan osjećaj za filmsko strukturiranje međuljudske komunikacije; simplističko koliko i kompleksno, tkivo Slijepog spoja 4.0 prestrojava ljudske i tehnološke relacije u nikada apolitičnoj dokumentaristici.
Neočekivanim putanjama zapućuju se i Hütt & Muffler u svojem Bezolovnom 95, vrhunskom ostvarenju o nesputanosti – u seksualnosti, jeziku, prijateljstvu – bez imalo vremena za predah. Kao na kakvim steroidima, Bezolovno 95 samouvjereno gura svoje likove i njihove odnose kroz sve potencijalne zastoje, guzice i sise i slučajne oralne avanture i neugodnosti, i kroz sva neuredna razrješenja, pritom ne mareći za usputne strahove & poigravajući se s melodramatskim i smiješno maskulinim obrascima. Samo srce filma pulsira u odnosu među trima likovima, mladim lezbijkama, ponajviše filtrirano kroz lik Lolly, koja se u kratkom filmskom vremenu uspijeva izložiti raznim supstancama i osjećajima (pod krivnjom jer se sporadično pohvata s mamom svoje prijateljice) i to u nenadanom društvu dečkiju koji ne poznaju osnovne manire, a ni granice koje bi trebali poštovati. I dok se u zraku sve manje osjeća zabava, koju nadjačava kaos putne homofobije, paralelno promatramo opijene razgovore u smiraju sigurnog mjesta, jednom od najstarijih lezbijskih barova u Njemačkoj (!). Film ima određenu kvalitetu Seana Bakera (Tangerine), estetski i tematski gledano, uz kameru iz ruke koja nikada ne miruje; on će na svoje doći u eksplozivnom sukobu lezbijki i strejtera u baru, protjerivanju i mlaćenju muškaraca, sukobu opresivnih narativa s rodnim i šire društvenim iskliznućima iz tračnica. Buržujski život definitivno nije za mlade dame i sam završetak filma, popraćen slatkim hihotom, novo nenormativno uzdiže na razinu duhovnog creda. Kada joie de vivre određenim skupinama u društvu više nije zajamčen, već se uzima kao predmet rasprave (hoćemo li kao društvo neke rodne i seksualne ekspresije blagosloviti ili sankcionirati), posebno je slatko kušati ovakve trešnje, što sočnije i bezobraznije i raznovrsnije. Pričam, naravno, o Cherry Popu ali i putenim užicima. Seks i samo seks.
