Ove je godine, čini se, Slavonija u trendu, makar kao kulisa u hrvatskoj kinematografiji. Naime, u glavnom nacionalnom programu ovogodišnje Pule imamo čak tri „slavonska” filma. Među njima itekako ima razlika, ali po svim linijama podjele dva imaju sličnosti, dok im je treći suprotstavljen.
Za razliku od Frke Svebora Mihaela Jelića i Žene s gumenim rukavicama Marija Šuline koji su na Puli imali svjetsku, odnosno festivalsku premijeru, ujedno su filmovi mikroskopskog proračuna s uglavnom neprofesionalnim ekipama, smješteni u urbane centre Slavonije u sadašnjem vremenu, film Sveta obitelj Vlatke Vorkapić već je imao i festivalsku i kino-distribuciju, snimljen je u profesionalnim uvjetima, a kulisa mu je ruralna slavonska sredina, i to ona iz prošlosti, 60-ih godina prošlog stoljeća. Kako je o filmu Vlatke Vorkapić ionako već bilo riječi, možemo se posvetiti preostalom dvojcu i ispitati radi li se tu o slučajnoj podudarnosti ili ipak nekakvom trendu.
Mladi redatelj Svebor Mihael Jelić pozornost na sebe skrenuo je 2019. godine svojim prvijencem Zagrebački ekvinocij koji je te godine bio jedno od prijatnijih iznenađenja Pule. Bio je to rijedak film, napisan, režiran, odglumljen i snimljen od strane amatera, bez prethodnog iskustva i čak bez ikakvog opipljivog proračuna (mjerio se u tisućama kuna). Film žanrovski možemo okarakterizirati kao omladinsku dramediju s minimalnim elementima trilera, a tematski kao priču iz (relativne) svakodnevice mladih. Premisa o tulumu za koji treba urediti prostor, te osigurati alkohol, travu i glazbu, što na sebe preuzimaju tri para, razrađena je uvjerljivo u mozaički, „hyperlink” film u koji su utkane brojne anegdote. Istini za volju, film je ponekad ispadao iz ritma i kupovao vrijeme, ali je scenarist i redatelj Jelić znanjem i sigurnošću ostvario dojam da govori u ime svoje generacije.
Pet godina kasnije, Jelić više nije amater, već student režije na filmskoj akademiji u Beču, a Frka teorijski nastavlja gdje je Zagrebački ekvinocij stao. Proračun je opet manji od minimalnog (mjeri se, doduše, u tisućama eura), ekipa uglavnom polu-amaterska, a osnovno pogonsko gorivo je entuzijazam. Radnja se opet odvija u periodu od jedne noći, ali su ulozi ovog puta veći. Prvo, mjesto radnje je Osijek, te drugo, priča se sada može okarakterizirati kao žanrovska i trilerska s elementima komedije i drame spakirana u strukturu nalik na nivoe u video-igricama.
Nika (Kristina Jovanović) radi za lokalnog dilera trave Petra (Vedran Dakić) kao dostavljačica koja biciklom kruži po Osijeku i prodaje unaprijed pripremljene paketiće skrivene u pretincu ispod sjedala. Nakon što joj bicikl, s robom i novcem, bude ukraden, naći će se u problemu s poslodavcem koji i na vlastiti rođendan trpi poniženja od oca (Dejan Aćimović). Kako bi se iskupila za propust i nadoknadila štetu, Nika mora preuzeti posao utjerivačice i naplatiti dugove od petoro ljudi, odnosno ekipa. U tome joj može pomoći jedino vjerni prijatelj Luka (producent i scenarist filma Sven Latinović), s njima polazi i Petrova sestrična Sara (Antonija Mrkonjić), a na prvom „zadatku” družini će se pridružiti i alternativac Voki (Luka Vondrak) koji nema novca, ali možda zna gdje bi se ostali s popisa mogli skupljati. Stvari se, očekivano, kompliciraju…
Pretpostavljeni korak naprijed za Jelića u stvarnosti se ispostavio kao korak unazad, prije svega zbog prevladavajućeg dojma da su i scenarist i redatelj, a kasnije i glumci, zagrizli više nego što mogu progutati i zbog toga se našli u nebranom grožđu. Žanrovski ključevi komedije, drame i trilera mijenjaju se prečesto i proizvoljno, film hvata i gubi ritam, glumci to također čine, a trajanje od dva sata ničim zapravo nije opravdano. Jedino što od početka do kraja funkcionira su fotografija Xaviera Pawlowskog koja daje svjež pogled na lokaciju i originalna glazba Juraja Valentića koja dodaje napetost koje ponestaje u samoj radnji.
Iako reference i uzore zapravo i nije toliko teško prepoznati (najočitije su Brick Riana Johnsona i After Hours Martina Scorsesea), čini se da oni nisu prilagođeni svome okruženju ili okruženje nije bilo prilagođeno njima. Dojam je da ni Latinović ni Jelić prije ovoga nisu znali ništa više o dilerskoj i narkomanskoj sceni u Osijeku od onoga što su o dilerima i narkomanima mogli naučiti iz drugih filmova. Iz takve pozicije postoje samo dva izlaza: ili ispitivanje i istraživanje kako bi cijela priča bila uvjerljivije utemeljena, ili detaljno izmišljanje i izgradnja svijeta uz sva njegova pravila i mehanizme funkcioniranja. Na kraju, kreativni dvojac izabrao je treći put, improvizaciju i snalaženje u hodu, pa Frka u najboljem slučaju može funkcionirati kao prilika za učenje na vlastitom neuspjehu.
Pozitivna stvar kod Frke je makar to što njeni autori i glumci, čini se, imaju i vremena i volje naučiti nešto u budućnosti i ispraviti svoje pogreške, dok se tako nešto ne može reći za grupu ljudi koja je stala iza filma Žena s gumenim rukavicama. Razlika između ova dva filma razlika je između amaterizma i diletantizma.
Napisan od strane Franje Nagulova i Ivora Martinića (potonji je također napisao dramski predložak po kojem je Zrinko Ogresta snimio svoj zasada posljednji film, Plavi cvijet), i u režiji Marija Šuline (oko čijeg je filma Adam i njegovog „učešća na filmskom festivalu u Veneciji” prije četiri godine izbila bizarna afera), film prati štrajk prosvjetnih djelatnika 2019. godine iz perspektive školske čistačice, njegove najvjernije potpornice i zaštitnog lica, Mirne (Areta Ćurković) kojoj nikada ništa nije teško, koja je uvijek spremna i pokriti kolegice u poslu i obodriti ih u štrajku, te uvijek izaći u susret obrazovanijim kolegama na višim pozicijama. Kod kuće, Mirna živi teško, pa joj je uspjeh štrajka jedina nada, ali, kako to obično biva, oni najranjiviji će biti žrtvovani za „viši cilj”…
U korijenu svih problema Žene s gumenim rukavicama stoji loš scenarij opterećen proizvoljnostima i po pitanju dijaloga i po pitanju prosedea. Takav scenarij bio bi veliki zalogaj i za profiliranije i bolje plasirane glumce no što ih Šulina ima na raspolaganju, a ni njegovo vođenje s pozicije redatelja tu baš ne pomaže. Ni ostali aspekti režije ne idu mu ništa bolje, a ne pomaže ni to što sebe postavlja u ulogu snimatelja (koji se poigrava s plitkim i dubokim fokusom i povremeno nemotivirano ubacuje snimke iz drona) i montažera.
Čini se da je Šulina, spremajući se za režiju svog filma, više puta pogledao Zbornicu Sonje Tarokić i pokušao prekopirati pojedina rješenja, a da ih sam nije najbolje (ako ikako) razumio, odnosno da nije razumio što tu čemu zapravo služi. Šulina je htio ispričati neku svoju istinu, ali ona ne dobacuje dalje od najopćijih od općih mjesta koja su čak i na nivou najbazičnijih detalja manjkava, a često i bizarna. Rezultat je posve diletantski uradak kojem nije mjesto u glavnom natjecateljskom programu profesionalne filmske smotre. Na kraju, ipak neće biti da imamo nekakav „val” slavonskih filmova ili makar filmova snimanih u Slavoniji, već da su se ove godine u Puli ipak samo podudarile neke slučajnosti.
